Onamo u vjeri i mi putujemo, ohrabreni njihovim zagovorom i primjerom

Kršćani Istoka slavili su od 4. stoljeća spomen svih svetih mučenika 13. svibnja ili u nedjelju nakon Duhova. Rimski car darovao je papi Bonifaciju IV. (608-615) velebnu građevinu rimskog Panteona, koji već sto godina nije služio kao poganski hram. Papa je 13. svibnja 609. dao na 28 kola prenijeti kosti mučenika iz katakombi, sahraniti ih u Panteonu i posvetio je tu građevinu u crkvu svih svetih mučenika. Kroz sto godina razvilo se štovanje svetaca koji nisu mučenici, pa je papa Grgur III. (731-741) u bazilici sv. Petra na vatikanskom brežuljku dao sagraditi kapelu svih svetih. U njoj su se slavili svi sveti l. studenoga.
Papa Grgur IV. (828-844) odredio je da se u cijeloj Crkvi slavi jedan spomen svih svetih, i to 1. studenoga. Povjesničari kažu da je jedan od razloga za taj datum (a ne 13. svibnja) bolja mogućnost ishrane hodočasnika koji su dolazili u Rim.
Smisao svetkovine vidimo u molitvama dana: u zbornoj ističemo da zajedno slavimo zasluge svih svetih i prosimo da nam Bog udijeli veće obilje svoga milosrđa što je više naših zagovornika u nebu. U darovnoj prosimo da se zauzmu za naše spasenje sveti koji su već postigli besmrtnost. U popričesnoj molimo da kao putnici na zemlji napredujemo u svetosti.
Saborska obnova donijela je novo predslovlje ove svetkovine u kojoj je istaknuta povezanost Crkve na putu zemaljskom sa svetima u nebu, koji su Crkva na cilju nebeskom:
"Danas slavimo tvoj sveti grad,
svoju domovinu, nebeski Jeruzalem;
ondje te zauvijek hvale preobraženi udovi Crkve,
naša braća i sestre u slavi;
onamo u vjeri i mi putujemo,
ohrabreni njihovim zagovorom i primjerom."

Ubijelili su haljine svoje u krvi Jaganjčevoj (Otk 7, 2-4.9-14)

Otkrivenje u poglavljima 4. do 22. sadrži apokaliptička viđenja Ivana vidioca. Sveti vidjelac želi ojačati progonjenu braću i sestre u Maloj Aziji potkraj prvog stoljeća te njima i svim kasnijim čitateljima otkriti smisao povijesti u kojoj se Zmaj sa svojim sljedbenicima bori protiv Jaganjca i njegovih sljedbenika. Poglavlje 7. nastavak je viđenja knjige sa 7 pečata "iznutra i izvana ispisane" (5,1) koja je simbol povijesti svijeta. Između otvaranja 6. i 7. pečata Ivan vidi 4 anđela koji spremaju eshatonsku nevolju, ali bivaju zaustavljeni dok se na čelima ne obilježe sluge Božje i sljedbenici Jaganjčevi.
"Opečaćeni su" iz "svih plemena sinova Izraelovih" (r. 3) te "veliko mnoštvo... iz svakog naroda i plemena i puka i jezika" (r. 9). U ovom viđenju Ivan najavljuje posebnu brigu Božju za povijesnu Crkvu, sastavljenu od krštenika iz različitih naroda svijeta. Drugi dio viđenja prikaz je nebeskog bogoslužja, gdje proslavljeni mučenici, stradali u progonima od rimske poganske vlasti, pjevaju zajedno s anđelima uskrslom Kristu, simbolski predstavljenom u Jaganjcu.
Sveci u nebu odjeveni su u bijele haljine, s palmama u rukama. To je pobjednička boja i pobjednički znak. "Nevolja velika" iz koje su oni došli jest državni progon kršćana, a onda kroz povijest to je i svaki ljudski život, jer i u državi naklonjenoj kršćanstvu nije lagano biti dosljedni kršćanin.
Za vjernike na proputovanju zemaljskom i za one koji su već stigli u nebesku slavu svojstveno je da su "oprali svoje 417 haljine i ubijelili ih u krvi Jaganjčevoj" (r. 14). Ovaj izraz podsjeća na krštenje kao životno pranje vjerničkim oslanjanjem na Krista raspetog i uskrslog. Ef 5, 26 zove sakrament pristupa Kristu i Crkvi "kupelj vode uz riječ" a Tim 3, 4 "kupelj novog rođenja i obnavljanja po Duhu Svetom". Oprati životne haljine znači prihvatiti oproštenje grijeha koje Bog nudi po Kristu u Crkvi. "U krvi Jaganjčevoj" odnosi se na euharistiju kao sakrament kojim kršćani pod predsjedanjem zaređenog predstojnika uprisutnjuju smrt i uskrsnuće Kristovo. -Ovo čitanje u našoj misi znači da su sveci - proglašeni i neproglašeni - postali blizi Bogu i ljudima ostvarujući u životu krsnu posvećenost i hraneći se na gozbi tijela i krvi Kristove.

Vidjet ćemo ga kao što jest (1 Iv 3, 1-3)

Ovo je početak odsjeka s poticajima na život dostojan sinova i kćeri Božjih. Ljubav koju nam je "Bog darovao" jest dioništvo na sinovstvu Isusa, jedincatog Sina Očeva. Isus raspeti i uskrsli neopoziv je znak i sredstvo ljubavi Božje prema svim ljudima. "Svijet nas ne poznaje zato što ne poznaje njega" - utjeha je obespravljenim i zapostavljenim kršćanima u ondašnjoj rimskoj državi. Ako je Učitelj bio zapostavljen, mogu biti i učenici. Udioništvo u Isusovu sinovstvu nije tek budući dar u vječnosti: "Sad smo djeca Božja!" Tko je krsnom vjerom pridružen Kristu te se hrani njegovom riječju i sakramentima, on jest dionik Isusova sinovstva već na ovom svijetu. To pretpostavlja vršenje Isusovih odredaba, što znači teženje za svetošću koja je krštenjem darovana i zadana.
Dostojanstvo Božjih sinova i kćeri očitovat će se potpuno i postat će neizgubivo tek po završetku zemaljskog proputovanja, u eshatonu: "Kad se očituje, bit ćemo mu slični, jer vidjet ćemo ga kao što jest!" "Vidjeti" ovdje znači biti pripušten u Božju blizinu, iskustveno doživljavati Božju dobrotu i milosrđe. Živjeti s takvom nadom, znači čistiti se od ljudskih nedostataka, a i to je izraz težnja za svetošću na koju su u Crkvi pozvani svi krštenici. Takvu svetost postižu vršenjem svojih ljudskih i vjerničkih dužnosti, obdržavajući kao vrhunsku zapovijed ljubav prema Bogu i ljudima.

Podnošenje određenih stanja i poduzimanje određenih akcija (Mt 5, 1-12)

Blaženstva su u današnju liturgiju uvrštena kao put k svetosti kojim su išli današnji slavljenici i poticaj nama vjernicima na zemlji da idemo njihovim stopama. Sveci i svetice - proglašeni i neproglašeni - naša su braća i sestre u slavi koji nas potiču svojim primjerom i pomažu svojim zagovorom.
Blaženstva su izraz Isusova pounutarnjenog i eshatonski usmjerenog ćudoreda. Za razliku od farizeja, koji su naglašavali obdržavanje izvanjskih propisa radi snošljivog življenja na zemlji i Božjeg blagoslova u zdravlju i dugom životu, Isus traži moral srca. Sam Isus je siromah koji pokazuje da u svakoj životnoj situaciji čovjek može ostati otvoren Bogu i bližnjemu. On je ožalošćeni koji u Bogu traži i nalazi utjehu; krotki koji ne obavlja nasilno svoje životno poslanje; gladan i žedan pravednosti kojega će Bog nasititi; milosrdan, čist srcem, mirotvorac, nevino progonjen. Zato su blaženstva njegov program i primjer pounutarnjenog i eshatologiziranog ćudoreda.
Ključno je prvo: siromasi duhom. Ono s tri sljedeća, koja su zapravo podvrste religijski prihvaćenog siromaštva, predstavlja određena stanja koja su nezaobilazna a čovjek u njima može raskinuti ovisnost o Bogu i ljudskoj braći i sestrama. Tko ta stanja prihvaća strpljivo, njegovo je kraljevstvo nebesko. Bog u njemu već sada milosno vlada, a u eshatonu će ga kvalitetno utješiti. Ispunit će cilj njegova životnog putovanja. Nasitit će ga životnim smislom, što ne može dati zemaljska hrana i piće.
U drugom dijelu određene su akcije koje vjernik može i treba poduzimati. Ovdje je ključno blaženstvo o čistima srcem koji će Boga gledati. Farizeji su bolesno naglašavali vanjsku čistoću, odvojenost od pogana i grešnika, pranje zdjela, subotnji počinak, post. Isus traži unutarnju čistoću srca i nakane. Tko djeluje iz takvog srca, Boga će gledati, jer je već sada u prijateljstvu s Bogom i fizička smrt neće raskinuti to prijateljstvo. Među akcijama koje je Isus poduzimao i koje preporučuje svojim sljedbenicima jest miran suživot i izmirivanje ljudi. One koji mir čuvaju i miru pridonose Isus uzdiže na rang svojih odnosa s Ocem: "Oni će se sinovima Božjim zvati!" Makar i ne pripadali izričito među Isusove sljedbenike, svi koji pravi i trajni mir izgrađuju sinovi su i kćeri Božje.
Blaženstva su poziv na rast u svetosti koja nam je svima darovana i zadana.