Misije su uključivanje svih naroda u spasenjsku moć Uskrsloga

Misijsku nedjelju slavimo i dalje na pretposljednju nedjelju listopada, iako je blagdan Krista Kralja, koji se slavio na posljednju nedjelju listopada, pomaknut na završetak liturgijske godine. Ove dvije svečanosti razmaknute su kalendarski, ali sadržajno i dalje ostaju povezane. Svjesna Kristove univerzalnosti, Crkva misijski djeluje da bi se svi ljudi uključili u spasenje što ga nudi Krist, sveopći Spasitelj.
Papa svake godine upućuje svoju učiteljsku i velikosvećeničku poruku katolicima svijeta za misijsku nedjelju. Ona biva objavljena u vjerskim listovima dobrano unaprijed. Možemo se na nju podsjetiti, jer nas u njoj "biskup Katoličke Crkve" - kako pape nazivaju sebe u saborskim dokumentima - uvodi u misijsku temu sveopće Crkve za tu godinu.
Kako smo u liturgijskoj godini A, kada na nedjeljnim misama čitamo iz Matejeva evanđelja, predlažem da u prigodnoj misi za širenje vjere ili evangelizaciju naroda evanđelje bude Mt 28, 16-20 - misijski nalog Uskrsloga prema prvom evanđelistu. Tu Uskrsli određuje da činimo njegovim učenicima sve narode krsteći ih u ime Oca i Sina i Duha Svetoga i učeći ih obdržavati sve što nam je on naredio. Prije toga Uskrsli se daje prepoznati u svom proslavljenom stanju i naglašava: "Pođite dakle..." To znači da je Kristova uskrsna proslavljenost temelj Crkvi kao zajednici Kristovih učenika i razlog misijskog djelovanja u svijetu.
"Tako se on trajno očituje kao Emanuel o kojem je govorio prorok (1, 23), ali kao Bog-s-nama koji je tu za narod Božji, a taj se narod ima sabirati iz svih naroda. Iako se ovdje ne govori izričito o Crkvi, valja u konačnici izjednačiti s izgradnjom Crkve (16, 18) nalog dan učenicima: otići, činiti učenicima, krštavati, poučavati. Ne stoji u središtu naviještanje evanđelja, iako je ono pretpostavljeno, nego formiranje vjerničkih zajednica u drugim narodima, ukoliko ljudi trebaju biti krštenjem uvedeni u Crkvu i osposobljeni za prihvaćanje Riječi Isusove u svom životu. Tako učenici postaju ribari ljudi (4, 19). Tako se ispunja riječ zemaljskog Isusa (24, 14). U sveopćem kraljevstvu Sina Čovječjeg, koje obuhvaća nebo i zemlju, sije se sjeme (13, 36-43) te bivaju ljudi dovedeni u stanje da žive jedan za drugoga (usp. 25, 34-46). Tako nastaje mesijanska Crkva kojoj je obećana nerazorivost i trajnost, ali se ona sastoji od lomnih ljudi koji su trajno usmjereni na osnažujuću prisutnost svoga Gospodina" (J. GNILKA: Das Matthäusevangelium 2, Freiburg 1988, 511).

Postavit ću te za svjetlost narodima (Iz 49, 1-6)

Odlomak se nalazi u Svetačkim čitanjima, str. 61. U okviru Izaijine knjige ovo je Druga pjesma o Sluzi Jahvinu. To je prorokova ispovijest o pozivu u proročku službu. Proroci su to nerado govorili, ali su bili prisiljeni u situacijama kad su im sunarodnjaci osporavali da govore riječ Božju. Ovaj starozavjetni prorok zove za svjedoke "otoke" i "narode daleke" (r. 1).
"Otoci" su obalno područje Sirije i Fenicije, što je za Izraelce bila daleka zemlja. "Gospodin me pozvao od krila materina" - životno je zadovoljstvo u proročkom pozivu: od rane mladosti i djetinjstva Bog ga je vodio prema proročkom pozivu pa sve što zna i može služi tomu pozivu. Njegova su usta "britak mač" zato što govori riječ Božju koja zadire u ljudska srca i savjesti, posvješćuje ljudima njihovo duhovno stanje i u tom smislu "reže". U r. 3 prorok je poistovjećen s cijelim narodom i narod s prorokom: "Ti si Sluga moj, Izraele, u kome ću se proslaviti!" Izrael živi od riječi Božje i po riječi Božjoj - kao proročki narod. Bog se u njemu proslavljuje ukoliko poganski promatrači zaključuju da je Bog zadnji uzročnik Izraelova bogoljubnog i čovjekoljubnog ponašanja.
U r. 4 prorok je opet pojedinac koji se žali na neuspjeh u službi: "Zaludu sam se mučio, nizašto naprezao snagu." On međutim ne odustaje zbog neuspjeha, nego polaže u Boga svoju nadu. Doživljava obnovu: Bog ga krijepi da nastavlja pozivati svoj narod na obraćenje i povratak Bogu savezniku. "Bog moj bijaše mi snaga" (r. 5) - jest priznanje da se Bog njime služi i da je prisutan u njegovu djelovanju. Bog ga šalje stranim narodima, daleko preko granica povijesnog Izraela: "Postavit ću te za svjetlost narodima, da spas moj do na kraj zemlje doneseš!" (r. 6). To je najava sveopćeg spasenja koje je, prema kršćanskom uvjerenju, ostvareno po Kristu raspetom i uskrslom, a Crkva to spasenje naviješta svim narodima. Isus će svojim djelima i riječima objaviti univerzalnost Božjeg plana o spasenju, a Crkva će svojim djelovanjem to nastavljati.

Braća nam iziđoše u susret (Dj 28, 11-16. 30-31)

Ovo je čitanje u knjizi Svetačkih čitanja, str. 146. To je završetak Djela apostolskih kao knjige o širenju evanđelja pod vodstvom Duha Svetoga od strane Isusovih povijesnih svjedoka i njihovih prvih suradnika. Kao što je poznato, u prvom dijelu, u poglavljima 1 - 12, vođa misionarskog djelovanja među Židovima je Petar. On se još pojavljuje u poglavlju 15 na jeruzalemskom saboru, a zatim iščezava. Luka ne zadovoljava našu radoznalost da nam rekne gdje i kako je Petar mučeničkom smrću posvjedočio vjernost Onomu koga je propovijedao.
Od poglavlja 13. glavna je osoba Pavao kao vođa misijskog djelovanja među poganima. Ovaj odlomak završetak je Pavlova pomorskog putovanja, pod vojnom pratnjom, od Cezareje do Rima. Pri suđenju u Cezareji, gdje su ga Židovi pokušali domamiti u Jeruzalem da ga tamo ubiju daleko od rimske vojne straže, Pavao se pozvao na carski sud u Rimu, na koji je imao pravo zato što je bio rimski građanin od rođenja. Putnici su kod Malte doživjeli brodolom, na otoku prezimili i u proljeće nastavili put za Rim. Značajno je što su kršćani Puteola zamolili Pavla i pratitelje da kod njih ostanu sedam dana (r. 14). Morali su čuti za velikog propovjednika koji je za svoje služenje evanđelju bio u zatvoru. Željeli su s njime podijeliti vjerničko zajedništvo i sigurno pomoći mu materijalno da bi mogao u Rimu iznajmiti stan dok bude čekao poziv na državni sud.
Kad su se putnici približavali Rimu, izišla su im u susret kršćanska braća glavnoga grada Rimskog Carstva. Opet u znak zajedništva i spremnosti da Pavlu pomognu kako bi i iz pritvora u Rimu mogao naviještati evanđelje. On se iz pritvora nije mogao kretati po gradu, ali su rimski kršćani mogli k njemu dovoditi Židove i zainteresirane pogane, da im Pavao navijesti Krista kao sveopćeg Spasitelja. Pune dvije godine Pavao je u svom unajmljenom stanu "primao sve koji su dolazili k njemu, propovijedao kraljevstvo Božje i naučavao o Gospodinu Isusu Kristu sa svom slobodom, nesmetano" (r. 30-31). Bez pomoći rimskih vjernika ne bi to nikako mogao, jer je trebalo ljude k njemu dovoditi i jer je trebalo snositi troškove Pavlova stanovanja i življenja u Rimu.
Iz ovog odlomka vidimo da je za misionarsko djelovanje bitno zanimanje svih u Crkvi te duhovna i materijalna podrška misionarima.

Učinite mojim učenicima sve narode (Mt 28, 16-20)

Svetačka čitanja, str. 263. Isus se ukazuje jedanaestorici "na gori". To je gora na kojoj je iznosio novu objavu kao novi Mojsije. Tu im se daje prepoznati kao Živi i Proslavljeni. Oni padaju ničice pred njim. Iskazuju mu čast koju vjernici iskazuju samo Bogu. Uočili su na njemu znakove eshatonske proslavljenosti.
Govoreći da mu je dana "sva vlast na nebu i na zemlji" (r. 18), Isus tumači što se s njime dogodilo po smrti i uskrsnuću: Bog mu je dao udio u svojoj moći spašavanja. Zato vlast Uskrsloga nije tiranija, nego duhovno stanje koje se tiče svakog čovjeka. Iz tog proslavljenog stanja Uskrsli može spašavati, on je postao sveopći Spasitelj.
Značajne su u r. 19 riječi: "Pođite dakle...", jer iz njih proizlazi da je Isusova uskrsna proslavljenost dogmatski temelj misionarskog djelovanja Crkve. Jer je Isus proslavljen, nastala je Crkva kao zajednica njegovih učenika. Učenici u biblijskom smislu riječi odrasle su osobe koje prijateljuju s učiteljem i jedni s drugima. Oni koji osobno pristaju uz Učitelja. Budući da zahvalno prihvaćaju učeništvo, oni trebaju činiti Isusovim učenicima sve narode -poganske narode. Tako među njima propovijedati i živjeti uskrsno ostajstvo da požele pridružiti se zajednici Isusovih učenika. One koji se odazovu na učeništvo apostoli trebaju krštavati u ime Oca, Sina i Duha. To znači pridruživati ih Ocu, Sinu i Duhu, omogućivati da se uključe u krsni savez s Bogom. Učenici trebaju obdržavati sve što je Isus zapovjedio. Kršćanstvo je nauk koji se živi, a ne neki filozofski sustav.
Na kraju Uskrsli obećava da će biti sa svojima do kraja svijeta. Matejevo je evanđelje počelo s viješću da će Marijin sin biti Emanuel. Ovdje se Crkva predstavlja kao Emanuelova zajednica: Crkva su oni među kojima živi Uskrsli. A on živi među svojima to znakovitije što oni više čine učenicima sve narode. Zato na misijsku nedjelju obnavljamo vjeru da smo Crkva odazvanih na učeništvo ali i poslanih da čine učenicima sve narode.