Kralj religiozne istine ponuđene pojedincima i ljudskom rodu

God. 1925. slavila je Katolička crkva 1600. obljetnicu nicejskog sabora na kojem je definirana dogma o božanstvu Krista kao utjelovljene riječi Božje. Tom zgodom papa Pijo XI podsjetio je prigodnom enciklikom "Quas primas" od 11. 12. 1925. što Crkva vjeruje o Kristu kao pravom čovjeku i pravom Bogu te uveo blagdan Krista kralja kao vrhunac otajstava spasenja. On je tada bio odredio da se ovaj blagdan ima slaviti na posljednju nedjelju u listopadu, pred Svetkovinu svih svetih. Time je želio pokazati duhovnu i nadnaravnu crtu Kristova kraljevstva.
Drugi vatikanski sabor još je više to pokazao kad je u smjernicama za reformu liturgije odredio da se svetkovina Krista kralja svega stvorenja pomakne na posljednju nedjelju crkvene godine. Liturgijsku godinu završavamo obnovom vjere u Kristov ponovni dolazak o svršetku svijeta. Time nas liturgija podsjeća da je ljudska povijest u Kristu raspetom i uskrslom dobila nov smjer kretanja, jer joj Krist daje smisao u skladu s Božjim planom o spasenju ljudi.
Prefacija ove svetkovine sažima ono što novozavjetni spisi uče o Kristovu kraljevskom dostojanstvu. Ono nije zemaljsko i despotsko. Krist kralj ne ide za skidanjem zemaljskih i demokratski izabranih vladara. Prema današnjoj prefaciji uskrsli Krist je veliki svećenik i kralj koji će o eshatonu predati nebeskom Ocu kraljevstvo. Ono je kraljevstvo istine i života, svetosti i milosti, pravde, ljubavi i mira. Takvo obilježje Isusova kraljevskog dostojanstva traži od nas vjernika da se u zemaljskom i povijesnom svijetu zalažemo za duhovne vrijednosti.
Liturgijska reforma obogatila je službu riječi današnje svetkovine. U ovoj liturgijskoj godini za evanđelje imamo
razgovor Isusa i Pilata u toku suđenja pred Rimljanima. Pilat pita Isusa, da li je on kralj a Isus odgovara da jest kralj istine, ali da njegovo kraljevstvo nije od ovoga svijeta. Ovaj razgovor pretpostavlja povijesni razlog suđenja Isusu pred Zidovima i pred Rimljanima. Pred Zidovima je Isus odgovarao na optužbu, da li se smatra Sinom Blagoslovljenoga (usp. Mk 14, 61), tj. Mesijom u nadnaravnom, izvanrednom smislu riječi. Isus to nije mogao zanijekati, jer bi porekao svoj identitet i svoje dotadašnje djelovanje. Pred Rimljane tužitelji, sljedbenici religije u Boga jedinoga, nisu mogli izaći sa strogo vjerskim razlogom. Pilatu ne bi bilo dovoljno ustvrditi da se Isus osjeća Sinom Božjim, Mesijom u nadnaravnom smislu riječi. Zato su tužbu obojili politički: Isus se pravi Mesijom s kraljevskim pretenzijama. Tu je Pilat morao reagirati štiteći vrhovništvo rimskog cara nad Palestinom i Zidovima prvog stoljeća.
Isus je kralj spreman na smrt u potvrdu svoje odanosti Bogu i ljudima. U takvom ozračju njegovo priznanje pred Pilatom zvuči i kao poziv: "Ti kažeš: ja sam kralj. Ja sam se zato rodio i došao na svijet da svjedočim za istinu. Tko je god od istine, sluša moj glas" (r. 37). Završavajući liturgijsku godinu, obnavljamo svoju podložnost Kristu kralju istine i prosimo snagu da unosimo duhovne vrijednosti u svijet svoga vremena.

Gospodin kraljuje u sjaj zaodjeven (Dan 7, 13-14)

Za starozavjetnu podlogu odlomku iz evanđelja, u kojem se Isus predstavlja za nadnaravnog kralja, ove godine imamo tekst iz Knjige o Danielu: o Sinu Čovječjem koji će doći na oblacima nebeskim o svršetku ljudske povijesti.
Podsjetimo se da je Knjiga o Danielu pisana u vremenu progona Židova od strane sirskog vladara Antioha IV Epifana (171-164 pr. Kr.). Kralj je želio da svi državljani budu jedne vjere, to jest njegove. Zato je zabranio Zidovima obdržavanje vlastitih vjerskih blagdana i obreda te počeo progoniti one koji su se suprotstavljali njegovim odredbama na tom području. Knjigu o Danielu napisao je nadahnuti pisac da svoje sunarodnjake podrži u vjeri otaca te da im ulije nadu u skori svršetak progona.
Sedmo poglavlje, iz kojega je uzet današnji odlomak, sadrži viđenje o četiri simbolske zvijeri koje zapravo označuju razdoblja poganske vladavine: Babilonci, Medijci, Perzijanci i Grci. Antioh IV Epifan je potomak "četvrte nemani", simbolski prikazan kao "mali rog" čija usta govore velike hule.
"Gledah u noćnim viđenjima" (r. 13) su dugi sati razmišljanja i molitve nadahnutog pisca koji je tražio zagonetku patnje svoga naroda. U razmišljanju kako da podrži vjeru svojih progonjenih sunarodnjaka sveti pisac vidi kako "na oblacima nebeskim dolazi netko kao sin čovječji". Zvijeri, koje je nešto ranije vidio, dolazile su iz mora kao sjedišta sila protivnih ljudima. Ovaj dolazi odozgo, od Boga koji je naklonjen ljudima. "Kao sin čovječji" znači "u ljudskom obličju, s licem poput ljudskog". Kao što nemani u ovom apokaliptičkom viđenju predstavljaju poganska carstva, tako simbolski lik Sina čovječjeg predstavlja "kraljevstvo svetaca Svevišnjega" (Dan 7, 18). Tako pojedinac predstavlja zajednicu i zajednica uosobljuje svoga duhovnog vođu. Sin Čovječji ovdje je duhovni voda naroda Božjega koji će provesti Božji plan o spasenju progonjenih vjernika. "Pradavni" kojemu biva doveden Sin čovječji je Gospodin Bog kao gospodar svemira i ljudi kojemu nikakva zemaljska sila ne može izmaknuti. Bog će provesti svoj plan o spasenju unatoč protivljenju progonitelja.
Ovom duhovnom predstavniku naroda Božjega biva predana "vlast, čast i kraljevstvo, da mu služe svi narodi, plemena i jezici" (r. 14). Za povijesne čitaoce, članove malog i politički nejakog naroda, ovo je značilo da će Božja pravda na koncu pobijediti te da će i moćni poganski narodi priznati Božje vrhovništvo.
Isus se u evanđelju često naziva Sinom čovječjim, i to u trostrukom smislu: ima vlast opraštati; čini djela Božja ozdravljajući bolesnike i propovijedajući Božje kraljevstvo; doći će o koncu svijeta da sudi žive i mrtve. U takvog Isusa Sina čovječjeg mi vjerujemo.
Psalam 93, iz kojega imamo današnji pripjevni usklik "Gospodin kraljuje u sjaj zaodjeven", slavi Boga kao kralja prirode zato što može unijeti red u poremećene prirodne sile. "Čvrsto stoji krug zemaljski, neće se poljuljati!" Ovaj nas psalam podsjeća da je Isus kralj svega stvorenja, to jest da priroda nakon njegove smrti i uskrsnuća na nov način slavi Boga. Znademo li prepoznavati Božju prisutnost u ljepotama i divljini prirode?

Alfa i Omega, onaj koji jest, koji bijaše i koji dolazi (Otk 1, 5-8)

Ovdje imamo uvodno viđenje Knjige otkrivenja koja je napisana kao utjeha progonjenim kršćanima Male Azije u vrijeme Domicijanova (81-96) progona. Za vrijeme liturgije "u dan Gospodnji", tj. nedjelju vidjelac Ivan dobio je od Boga nalog da zapiše svoja viđenja i pošalje ih kršćanima u sedam maloazijskih gradova.
Uskrsli Krist u našem odlomku nazvan je Svjedokom vjernim i Prvorođencem od mrtvih. Zato što na saslušanju pred Židovima i Rimljanima nije porekao svoju odanost Bogu i ljudima. Prvorođenac je od mrtvih zato što je tijelom i dušom ušao u nebesku slavu, kao pravi čovjek i pravi Bog sjedi zdesne Bogu. "Vladar nad kraljevima zemaljskim" je izraz radi kojega je Ivan mogao odgovarati pred državnim sudom. Kršćani su bili optuživani kao ateisti zato što ne priznaju državne bogove a Gospodinom ne zovu cara nego uskrslog Krista. Evo, ovdje oni o Kristu vjeruju također da je vladar nad kraljevima zemaljskim. U vremenu progona to znači da zadnju riječ ima Bog i uskrsli Krist po kojem Bog ljude spašava od zemaljskih tirana.
R. 6 našeg odlomka je liturgijski usklik Kristu, uzet iz liturgije prve Crkve: "Njemu koji nas ljubi, koji nas krvlju svojom otkupi od naših grijeha te nas učini kraljevstvom, svećenicima Bogu i Ocu svojemu: Njemu slava i vlast u vijeke vjekova! Amen!" Uskrsli Krist ljubi krštenike i u vremenu nevolje. Učinio ih je svećeničkim narodom Božjim koji je osposobljen i zadužen da Boga slavi svojom liturgijom i svojim svagdanjim životom. Ovdje imamo novozavjetni temelj za saborsku nauku o općem svećeništvu svih krštenih. To svećeništvo, dakako, pretpostavlja i traži zaređene služitelje koji ovlašteno predvode liturgiju Crkve. Crkva svojom liturgijom iskazuje čast Bogu i uskrslom Kristu. "Amen" je usklik preuzet iz židovskog bogoslužja koji znači: "Čvrst je, stabilan je, tako je!" Tim usklikom prisutni vjernici prihvaćaju i potvrđuju molitvu svoga predstojnika u toku bogoslužja.
U r. 7 imamo sliku iz Dan 7,13 - odlomak koji danas imamo za prvo čitanje. Prvi kršćani preuzeli su iz Danielove knjige sliku o Sinu čovječjem koji dolazi na oblacima nebeskim i primijenili je na uskrslog Krista koji će doći o koncu vremena da sudi žive i mrtve. Ova vjera u Krista sveopćeg suca imala je dvostruk učinak: najprije utjeha da će Krist sveopći sudac otkriti i kazniti sve nepravde koje bivaju nanesene potlačenima u svijetu, zatim i svijest osobnog susreta s Kristom sucem kojemu ćemo odgovarati za svoja djela. "Gledat će ga svi koji su ga proboli" je citat iz Zah 12, 10 gdje narod plače nad odbačenim vođom i kaje se za svoje grijehe. Ovim Ivan proriče obraćenje progonitelja i izriče nadu da će Crkva preživjeti progon.
Sveti pisac daje izravno riječ samom Bogu koji govori: "Ja sam Alfa i Omega!" To je prvo i posljednje slovo grčke abecede, čime se izriče vjera da od Boga sve počinje i u Bogu sve završava. "Onaj koji jest i koji bijaše i koji dolazi" (r. 8) je dobar prijevod Božje formule očitovanja Ehjelz ašer ehjeh iz Izl 3, 14 ili Božjeg imena na hebrejskom Jahveh. Bog se otkrio po Mojsiju kao onaj koji jest tu, koji će biti tu u toku događaja izlaska. Ovim podsjećanjem na Božju pomoć u Starom zavjetu, novozavjetni nadahnuti pisac izriče vjeru u Božje vrhovništvo i potiče na pouzdanje u Boga. Bog je prisutan u ljudskoj povijesti i on svoj plan spasenja vodi prema ispunjenju, kako god nama ljudima izgledalo da zlo u svijetu cvate i da Bog biva ignoriran.

Tko je god od istine, sluša moj glas (Iv 18, 33-37)

Suđenje pred Pilatom odvija se, prema Ivanovu prikazu, dijelom u sudskoj dvorani a dijelom vani, pred mnoštvom Židova koji su predali Isusa Rimljanima na izvršenje smrtne kazne.
Ovaj prizor događa se u sudnici. To je razgovor Isusa optuženika s Pilatom sucem. "Jesi li ti kralj židovski?" (r. 33) je odjek "politizacije" Isusova slučaja. Na saslušanju pred židovskim velikim vijećem Isus je optužen da se pravi transcendentalnim Mesijom, Sinom Božjim u višem i drugačijem smislu nego ostali pobožni Izraelci. Ovdje je prijavljen kao kraljevski Mesija koji sprema pobunu protiv Rimljana. Zato Pilatovo pitanje znači: imaš li namjeru okupljati vojsku kako bi uspostavio san svih Židova svijeta - novu i samostalnu židovsku državu? Kad ovo pita, Zidovi su već 93 godine pod rimskim vrhovništvom, otkako je Pompej god. 63. pr. Kr. s vojskom ušao u Jeruzalem te nad zavađenom braćom uspostavio rimsku vrhovnu vlast.
Isusovo pitanje: "Govoriš li to sam od sebe ili ti to drugi rekoše o meni?" (r. 34) ima za povod židovsko i rimsko poimanje Mesije. Ako su Židovi vjernici tužili Isusa da se osjeća Mesijom, odgovor će biti pozitivan. Ako Pilat postavlja pitanje sam od sebe, u stilu poganskog poimanja mesijanstva s političkim pretenzijama, odgovor će biti negativan. Pilat se ljuti na optuženika te pokazuje da ga ne zanima židovska vjera ni Isusov religijski pokret. On traži priznanje da bi mogao proces nastaviti i okončati. Isus odgovara: "Kraljevstvo moje nije od ovoga svijeta" (r. 36). Iako Pilat nije slušao Isusove govore u toku javnog djelovanja u kojima je naglašavao da je on odozgo a njegovi protivnici odozdo, ipak je iz cijeloga Isusova "slučaja" trebao uvidjeti da Optuženik počinje strogo religijski pokret. On nema vojnih jedinica; nitko ga nije branio u času uhićenja, a otklonio je sam Petrov pokušaj da tako postupi. "Zidovi" kojima je Isus "predan" u četvrtom evanđelju su protivnici koji se svjesno i zlobno zatvaraju onome što Isus pokreće. Iz ovog retka i drugih mjesta u četvrtom evanđelju, gdje se o Židovima govori s određenom strogošću i osudom, ne smijemo mi kršćani zaključivati da sve Židove ondašnjeg i sadašnjeg naroda valja prezirati kao "bogoubilački" narod.
Pilat je razumio da Isus ipak za sebe prisvaja naziv "kralj" u nekom posebnom značenju. Zato pita: "Ti si dakle kralj?" (r. 37). Isusov odgovor: "Ti kažeš" izvjesno je ograđivanje. On jest Mesija iz kraljevske loze Davidove, duhovni kralj vjernika, ali ne politički prevratnik. Kad kaže da se rodio da svjedoči za istinu, Isus pretpostavlja sve što je do tada govorio o Božjoj istini. Čitaoci četvrtog evanđelja trebaju se sjetiti kako je sam Ivan u vezi s Isusom "posvjedočio za istinu" (5, 33). Isus je u toku razgovora sa Židovima Jeruzalema o blagdanu Sjenica istaknuo da govori istinu koju je čuo od Oca i predbacio sugovornicima da mu ne vjeruju (8, 40.44-46). Glavna je vrlina Isusovih učenika da od Isusa primaju i prihvaćaju istinu, odnosno da učenički hode za Isusom koji je Očeva istina (14, 6). Isus moli Oca da učenike "posveti u istini" (17, 17.19). Zato je u razgovoru s Pilatom istina ono što Isus objavljuje kao od Oca naučeno i doživljeno, a to je put spasenja vječnoga.
Pilata to ne zanima i on ironično dobacuje: "Što je istina?" (r. 38). Ovo nije filozofsko pitanje u smislu da se njime ozbiljno želi baviti nego nestrpljivi odgovor državnog činovnika kojega ne zanima Isusova istina.
Ivan je u povijesti muke više od ostalih trojice evanđelista naglasio Isusovo kraljevsko dostojanstvo. Kod njega se naslov "kralj" u povijesti muke spominje 12 puta. Tipičan je protest Zidova protiv kraljevskog naslova na križu. Pilatovo: "Što napisah, napisah" (19, 22) ima za prvi učinak: naslov križa ostaje kako je prvotno napisan. Za Ivana to znači i više: Isus ostaje kralj, i to kralj s križa.
Okupljajući se danas oko Krista kralja vjerničke istine, mi želimo iznova prihvatiti Božje vrhovništvo nad našim životom i djelovanjem te u skladu s takvom vjerom djelovati u svijetu.