Isus osnažuje Deset zapovijedi

Za evanđelje imamo nastavak Govora na gori u Matejevu petom poglavlju. Matej je u odsjeku 5,21-48 skupio različite Isusove izreke na shemu: "Čuli ste da je rečeno starima... A ja vam kažem..." U njima Isus daje upute za ponašanje u slučaju srdžbe, preljuba, rastave, zakletve, osvete i ljubavi prema neprijatelju. To je tzv. šest antiteza u kojima Isus osnažuje starozavjetne propise ili ih bitno dopunjava. Za današnje evanđelje imamo prvu, drugu i četvrtu antitezu. U prvoj Isus navodi petu zapovijed Dekaloga, u drugoj šestu, u četvrtoj Lev 19, 12 i Br 30, 3, gdje je razrađena zabrana uzaludnog spominjanja Božjeg imena i krive zakletve. Osim u Govoru na gori Isus je proglasio obvezatnost Deset zapovijedi i u osporavanju farizejske teologije, prema kojoj odrasla djeca smiju zavjetovati za hramske potrebe ono što bi trebali davati za uzdržavanje nemoćnih roditelja (usp. Mk 7, 9-13). Također je bogatom čovjeku, na upit što treba činiti da bi ušao u kraljevstvo nebesko, naveo glavne od Deset zapovijedi koje ureduju ispravan odnos među ljudima (usp. Mt 19, 13-22). Tom zgodom Isus je zapovijed ljubavi prema bližnjemu stavio na isto dostojanstvo kao sve ostale (usp. Mt 19, 19). Tako bismo u današnjoj liturgiji mogli razmatrati o kršćanskom vrednovanju Deset zapovijedi, ali ćemo se ograničiti na tri koje Isus izričito navodi.
Starozavjetna podloga Isusovim antitezama jest odlomak Sirahove knjige u kojem nadahnuti mudrac ističe da "Gospod zna svako djelo čovječje" te prema tome nije dovoljno glumiti obdržavanje izvanjskih odredaba, nego ih valja srcem usvajati i u djelo provoditi.
U zbornoj molitvi ističemo uvjerenje da Bog "boravi u pravednu i iskrenu srcu" te molimo da takvi zaista i budemo kako bi se Bog trajno nastanio u nama. Obmanjujemo li sami sebe obdržavanjem samo izvanjskih zabrana i odredaba Božjih? Danas molimo da s Isusom budemo "čisti srcem".

Gospod zna svako djelo čovječje (Sir 15, 15-20)

Ovo je dio odlomka o čovjekovoj slobodi koja ga čini odgovornim za moralno djelovanje. Središnji dio poruke je u r. 17: "Pred čovjekom je život i smrt: što on više voli, to će mu se dati!" U stihu koji prethodi našem današnjem čitanju rečeno je da je "Bog u početku stvorio čovjeka i prepustio ga slobodnoj volji njegovoj" (r. 14). Za razliku od nadahnutog pisca Knjige postanka, koji je izvor grijeha vidio u ranjenoj ljudskoj naravi, ovaj pisac naglašava osobnu odgovornost svakog čovjeka ukoliko je slobodan i pametan.
U današnjoj liturgiji naglasak je na r. 19: "Oči Gospodnje počivaju na onima koji ga se boje, Gospod zna svako djelo čovječje." Bog s naklonošću gleda iskreno pobožne osobe, jer je to smisao izraza "koji ga se boje". Boje ga se kao odrasla djeca roditelja koje poštuju. Ne bi iz poštovanja prema njima učinili nešto nedolično, makar to roditelji i ne vidjeli. Bog zna svako djelo čovječje u smislu da "ispituje srca i bubrege" (Jr 11, 20; Ps 7, 10). Prisutan je pri onome što čovjek planira i što čini, ne možemo mu glumiti dobrotu, pobožnost i ljubaznost prema ljudskoj braći i sestrama.
Retkom dvadesetim, u kojem Mudrac ističe da čovjeku nije "zapovjeđeno niti dopušteno" činiti grijeh, Mudrac ponovno naglašava načelo slobode a time i moralne odgovornosti za zlo učinjeno i dobro propušteno. Bog nas nije stvorio robotima, nego obdario slobodom, "samo neka ta sloboda ne bude izlikom tijelu, nego - ljubavlju služimo jedni drugima" (Gal 5, 13).

Duh nam objavi mudrost Božju (1 Kor 2, 6-10)

Jedan od darova Pomazanika u Iz 11, 1-5 također je "duh mudrosti". Krštenjem (i krizmom) vjernici dobivaju udio u Isusovoj pomazanosti Duhom a time i dar vjerničke mudrosti. U ovom odlomku Pavao govori o pravoj ili vjerničkoj mudrosti te o lažnoj ili grčko-poganskoj mudrosti koja sve procjenjuje svjetovnim mjerilima.
Apostol i njegovi suradnici "mudrost navješćuju među zrelima" (r. 6). "Zreli" su oni koji su se otvorili prosvjetljenju Duha i daju da ih Duh vodi. "Mudrost ovoga svijeta" u Pavlovo doba jest mudrost pogana koji ne vjeruju u Boga jedinoga i njegova Pomazanika Isusa. U naše dane to je svjetovna i svjetovnjačka mudrost koja ne misli na konačni cilj zemaljskog proputovanja. "Knezovi ovoga svijeta koji propadaju" jesu zemaljski filozofi i gospodari koji već za života doživljavaju nemoć svojih planova i pothvata, a pogotovu im zemaljska pamet i moć ništa ne koriste za budući svijet.
"Mudrost Božja u otajstvu sakrivena" jest Krist raspeti i uskrsli, koji je po Pavlovu propovijedanju i kasnijem djelovanju Crkve očitovanje Božjeg plana o spasenju svih ljudi. Samo objavom mogu ljudi doznati za otajstvo Krista sveopćeg Spasitelja. Otajstvo te Božje mudrosti nisu "upoznali" knezovi ovoga svijeta. Nisu ga prihvatili židovski poglavari u Palestini Pavlova vremena ni grčki prvaci izvan Palestine. "Da su ga upoznali, ne bi Gospodina slave razapeli" (r. 8), podsjeća na Isusovu molbu s križa: "Oče, oprosti im jer ne znaju što čine" (Lk 23, 34). Pavao time osuđuje nasilje provedeno nad Isusom, ali ne ovlašćuje kršćane da mrze ondašnje i sadašnje Židove. Redak 9 slobodan je citat Iz 64, 3 i 52, 15 kojim Pavao pokazuje spasenjsku vrijednost smrti i uskrsnuća Kristova. "Nama to Bog objavi po Duhu" - nama su propovjednici ali i svi krštenici u kojima je Duh probudio pristanak na sadržaj propovijedanja. Otajstvo spasenja u Kristu objavljuje Duh Kristov. Duh objavljuje "dubine Božje", tj. sve bogatstvo ljubavi kojom Bog ljude ljubi i spašava ih u Kristu. Time nas Pavao zove na poslušnost Duhu Svetomu, kojim smo pomazani, da bismo postali i ostali vjernički mudri.

Tko s požudom pogleda (Mt 5, 17-37)

Uvod u govor o šest antiteza poziv je na pravednost veću od one koju čine farizeji i pismoznanci (r. 20). U Mt 23, 3 Isus kaže za pismoznance i farizeje da ispravno naučavaju objavu, ali ih Isusovi učenici ne smiju nasljedovati "jer govore, a ne čine". Zato je ovdje "pravednost" ponašanje usklađeno s voljom Božjom. U Isusu su ljudi suočeni s milošću i s Božjom zahtjevnošću, pa trebaju djelima činiti ono što Bog traži, a ne samo usnama priznavati. Veća pravednost jest sadržajna poslušnost Bogu, radosno podlaganje Bogu, apsolutnom gospodaru.
Prva antiteza govori da su ljudi "čuli" odgojem, vjerskim i kućnim prenošenjem kako ne smiju ubijati druge ljude. U ovom govoru antiteza: "Čuli ste... A ja vam kažem..." nije toliko suprotstavljanje koliko produbljivanje, ispravno razumijevanje i provođenje u praksu. Peta je zapovijed dana za ljude koji su iz obiteljsko-plemenskog života prešli na državnu udruženost naroda. Štiti ljude od pretjerane krvne osvete u državi koja ima redovne sudove. Nitko ne smije privatno razračunavati s onima koji su mu nanijeli zlo. Isus zabranjuje i srdžbu na bližnjega zato što ona prethodi ubojstvu. Nadalje, nije dopušten ni uvredljiv govor protiv "brata" i "sestre" koji su ovdje najprije članovi vjerničke zajednice, vlastite obitelji a onda i svi ljudi. Jakovljeva poslanica izvrsno tumači srž ove Isusove zabrane: "Jezikom blagoslivljamo Gospodina i Oca, njime i proklinjemo ljude na sliku Božju stvorene: iz istih usta izlazi blagoslov i prokletstvo" (Jak 3, 9-10).
Šesta zapovijed zabranjuje u prvotnoj namjeni preljub kao nasilni upad u brak bližnjega. Ovom antitezom Isus uzdiže dostojanstvo žene kao ljudske osobe i partnerice u braku. Zabranivši pohlepno gutanje pogledom udane i svake druge žene, Isus zabranjuje muškarcima i ženama da se gledaju kao sredstvo zadovoljavanja seksualne strasti. Žena nije "objekt" za zadovoljavanje muškarca ili obratno. Muškarci i žene su i kao seksualna bića ljudske osobe. Krivo bi na temelju ove Isusove zabrane bilo podcjenjivati žene kao vječnu opasnost da muškarci zgriješe. Isus traži da svatko zaviri u vlastito srce, jer bludni čini počinju u srcu kao središtu planiranja i odlučivanja prema Sv. pismu. Zato je u našim katekizmima ova starozavjetna zapovijed "Ne čini preljuba" s pravom protumačena kao "Ne griješi bludno": ne služi se svojom i tuđom seksualnošću protiv Božjeg plana o tom daru muškarcima i ženama. Isus ovdje zabranjuje i rastavu vjerničkog braka vraćajući braku prvotnu Božju nakanu. Brak vjernika takvo je darivanje osobe osobi da ono traži doživotnu vjernost partnera.
Isus zabranjuje i zaklinjanje, ukoliko je ono izraz nepovjerenja među ljudskom braćom i sestrama. Nije dopušteno zaklinjati se Bogom, zemljom i svetinjama da bi nam ljudi više vjerovali u zemaljskim poslovima. Moramo biti iskreni jedni prema drugima, kao što je Bog iskren prema nama u Kristu Isusu. Kao što u svemu priznajemo ovisnost od Boga, tako trebamo prihvaćati i ovisnost o ljudima. I ovdje je u pitanju unutarnja nakana, više od vanjskog čina.