Duh ostaje na njemu

Iako smo u Matejevoj liturgijskoj godini, za evanđelje imamo odlomak iz Ivana. Ne samo u ovoj nego i u ostale dvije liturgijske godine. Razlog je Ivanova redakcija događaja koji su prethodili i pratili Isusovo krštenje. Samo krštenje nije prikazano u četvrtom evanđelju, nego Krstiteljevo predstavljanje Isusa kao Jaganjca Božjeg koji oduzima grijeh svijeta i poziv dvojici Krstiteljevih učenika da se pridruže Isusu koji je upravo bio predstavljen kao Mesija.
U ovoj liturgijskoj godini imamo za nedjeljno evanđelje Krstiteljevo svjedočanstvo o Isusu. Tesar iz Nazareta, koji je primivši krštenje podržao sve spremne na obraćenje, jest Jaganjac Božji koji oduzima grijeh (jednina, ne množina!) svijeta. On to može činiti zato što je na njega sišao Duh Sveti, što ostaje na njemu i osposobljava ga da krštava Duhom Svetim. Tako nam se u današnjoj liturgiji Isus predstavlja kao Jaganjac Božji i karizmatičar trajno obdaren Duhom. On je poslušan Duhu Očevu i upravo zato miljenik Očev i Sin Božji. Svu Crkvu i svakog pojedinoga krštenika dariva svojim Duhom osposobljavajući nas za naše ljudsko i kršćansko zvanje.
U popričesnoj molitvi ističemo:
"Udijeli nam, Gospodine, Duha svoje ljubavi.
Nahranio si nas jednim kruhom s neba,
daj da tvojom milošću živimo u bratskoj slozi."
Duh Isusov podsjeća nas da nas Bog ljubi ali i traži da ljubimo jedni druge. Kao ljudima i vjernicima bratsku nam slogu dariva i nalaže. Danas želimo postati svjesniji toga.

Koji me od utrobe Slugom svojim načini (Iz 49, 3-6)

Ovaj odlomak dio je Druge pjesme o Sluzi Patniku u Izaijinoj knjizi. To je ispovijest osporavanog proroka o vlastitom zvanju. Iz dijela pjesme koji nije uzet za naše čitanje jasno je da je prorok doživio osporavanje u zajednici vjernika, ali se za sadržaj svoga propovijedanja i djelovanja pozvao na Božji poziv. On ne samo da ostaje u svom zvanju nego najavljuje da ga Bog šalje i strancima: "Postavih te za svjetlost narodima (tj. poganskim), da spas moj do na kraj zemlje doneseš" (r. 6).
Prorok se brani: "Gospodin me od utrobe Slugom svojim načini" (r. 4b). Iako je poticaj na proročko djelovanje dobio u odrasloj dobi, on osjeća da ga je Bog za proročko zvanje pripravljao od majčina krila davši mu određene sposobnosti, odgoj, vjeru, okolnosti života. Osjećao bi da radi i protiv osobnog zadovoljstva kad bi napustio proročki poziv, makar nailazi na kritike i neuspjehe. "Proslavih se u očima Gospodnjim, Bog moj bijaše mi snaga" (r. 5) - jest iskustvo Božjeg djelovanja u prorokovu životu. Ako je što dobro učinio, on to pripisuje Bogu "svome", tj. oslanjanju na Boga koji nije neki daleki Sudac i Stvoritelj, nego "Bog moj". Prorokova je zadaća vratiti Bogu Jakova, sabrati Izraela. Vratiti u smislu povratka savezničkoj vjernosti, sabrati u smislu povratka u zemlju djedova iz sužanjstva.
Redak 3 poistovjećuje proroka s cijelim narodom, a u kasnijem čitanju narod preuzima među poganima zadaću tog proroka: "Ti si Sluga moj, Izraele, u kom ću se proslaviti!" Po vjernosti Bogu prorok je uosobljenje Izraela, po nastojanju da obdržava prorokove smjernice Izrael je produžetak proroka. U današnjoj liturgiji ova prorokova ispovijest najprije se odnosi na Isusa koji počinje mesijansko djelovanje. I njega je Bog pripravio od majčina krila, i njemu je Bog snaga, i to "Bog moj". I on "sabire Izraela".
Ovo se čitanje može odnositi i na cijelu Crkvu po kojoj uskrsli Krist djeluje u svijetu.
Psalam 40, koji imamo za pripjev, jest zahvalnica za izbavljenje u kojoj nadahnuti pjesnik pripovijeda prilikom blagdanskog skupa kako mu je Bog pomogao te obećava da će vjerno vršiti volju Božju: "Evo dolazim, Gospodine, vršiti volju tvoju!" (r. 8). Isus se u današnjoj liturgiji poistovjećuje s ovim moliteljem, ali i svaki od nas u želji da poput Isusa vršimo volju Božju u svom životu.

Prizivlju ime Isusa Krista, Gospodina našega (1 Kor 1, 1-3)

Ove i sljedećih šest nedjelja imamo za drugo čitanje Prvu Korinćanima. Tako imamo priliku doživjeti jedan spis Novog zavjeta kao cjelinu. 1 Kor napisao je sv. Pavao djelomično kao osvrt na stanje u zajednici prikazano u usmenom izvještaju korintske delegacije poslane Pavlu u Efez. Udrugom dijelu odgovara na pitanja koja su Korinćani pismeno postavili po drugoj delegaciji.
Za danas imamo sam početak ove poslanice. Po ondašnjem običaju, u vremenu kad se nisu uz pismo stavljale i omotnice s adresom naslovnika i pošiljatelja, Pavao se odmah na početku predstavlja kao "po volji Božjoj pozvan za apostola Krista Isusa". Iz ove pozvanosti od Boga, a ne iz glasanja vjernika, on izvlači ispravnost svoga učenja i nadležnost svojih poglavarskih odredaba. Zajednicu krštenika oslovljava kao "Crkvu Božju u Korintu". Isti je to izraz (na grčkom ekklesia) kojim kasnije naziva liturgijski skup vjernika pri slavljenju večere Gospodnje. Iz čega slijedi da su Crkva u jednom mjestu svi kršteni vjernici koji se sabiru na euharistiju kao spomen-čin Kristove smrti i uskrsnuća, koji je ujedno gozba povezivanja s Kristom i međusobno. On ovdje krštenike zove "posvećenima u Kristu Isusu, pozvanicima, svetima". Ovo je aluzija na krsno posvećenje kao pridruženje Isusu uskrslom. Pozvanost je svijest da je inicijativa došla od Boga: on je pozvao pojedince te ih snagom Kristova Duha čini Crkvom. Kad Pavao ovo piše, svjestan da zajednice krštenih postoje i u drugim mjestima, povezuje Korinćane s drugim mjesnim crkvama: "Sa svima što na bilo kojem mjestu prizivlju ime Isusa Krista, Gospodina našega, njihova i našega!" Kršćani "prizivlju" Isusa kao Krista i Gospodina prilikom krštenja a zatim na zajedničkoj liturgiji i u privatnoj molitvi (usp. 1 Kor 16,22). Ovim prizivanjem krštenici iskazuju svoje zajedništvo u vjeri i ljubavi.
Sržni dio Apostolova pozdrava jest u današnjem posljednjem izrazu: "Milost vam i mir od Boga, Oca našega, i Gospodina Isusa Krista!" (r. 3). "Milost" je grčki pozdrav pri dolasku ili na početku pisma, a koji zapravo znači: "Budi radostan i zdrav, želim ti da budeš radostan i zdrav! " "Mir" je židovski građanski i vjerski pozdrav šalom, koji znači "cjelovitost, sigurnost, unutarnju i vanjsku smirenost"! Ovim pozdravom Pavao povezuje dvije kulture i književnost - grčku i hebrejsku.

Duh silazi i ostaje na njemu (Iv 1, 29-34)

Ovaj izvještaj četvrtog evanđelista pretpostavlja sam događaj Isusova krštenja od strane Krstitelja te glas s neba koji je prisutnomu mnoštvu i samom Krstitelju predstavio Isusa spremna na mesijansko djelovanje kao Miljenika Božjeg poput Sluge kako je prikazan u Iz 42. Čuvši taj glas s neba, Krstitelj prema ivanovskoj gradi kliče: "Evo Jaganjca Božjega koji odnosi grijeh svijeta!" (r. 29). Stručnjaci smatraju da je Krstitelj pritom upotrijebio aramejsku riječ talya, koja znači "sluga" i "jaganjac". Povijesnim slušateljima Krstitelj je time najavio isto što i glas s neba: Isus je Božji miljenik, Sluga koji se sam Bogu podlaže i po kojemu Bogu uspostavlja "pravednost" u biblijskom smislu, tj. otklanja grešnost svijeta. U Iz 53, 7-12 o Sluzi je rečeno da je kao ovca voden na klanje te da nosi na sebi naše opačine.
Evanđelist je time u Krstiteljevim riječima želio pokazati dublji smisao za novozavjetne vjernike: Isus je patnički Mesija čiju zastupničku smrt Bog prihvaća u prilog svim ljudima. Sv. Jeronim preveo je u Vulgati Ivanov grčki izraz "grijeh svijeta" kao "grijehe svijeta" a Crkva Zapada preuzela ga je iz Jeronimova prijevoda u misu pred pričest.
"Bijaše prije mene" (r. 30) jest odjek ondašnjeg uvjerenja o Mesiji kao novom Iliji. Zato Krstitelj kaže da je Isus kao novi Ilija bio prije njega. Za kršćane Krstiteljeva izreka znači i više: Sin Božji postojao je kod Oca prije nego je u vremenu postao čovjekom. R. 31 izričito odaje da Krstitelj nije poznavao Isusa do tog trenutka, iako od Luke znamo da su Isusova Majka i Krstiteljeva majka rođakinje.
U r. 32 imamo ponovno aluziju na sinoptički izvještaj o Isusovu krštenju: tek iz vanjske pojave silaska Duha u obliku goluba na Isusa prilikom krštenja (usp. Mt 3, 16 te paralele u Mk i Lk) Krstitelj je zaključio da je Isus očekivani. Ovdje i u sljedećem retku Krstitelj ističe da Duh na Isusa ne samo silazi nego i ostaje. Time aludira na Iz 11, 2 o Mesiji na kojem će počivati Duh Jahvin. Zato ova Krstiteljeva izjava predstavlja za povijesne slušatelje tumačenje glasa s neba: tesar iz Nazareta pravi je Mesija, makar kani svoju službu obavljati skrovito kao Sluga Patnik iz Izaije. Krstitelj snažno ističe da je "to vidio". U grčkom je ovdje kao i u hrvatskom prijevodu - perfekt (heoraka) koji označuje radnju započetu u prošlosti a učinak joj traje. To znači da Duh ostaje na Isusu, vodi ga i jača u mesijanskom djelovanju.
Svoj udio na prosvijetljenosti Duhom Isus prenosi na vjernike u krštenju, krizmi, liturgiji, molitvi. Dademo li se voditi od Duha Isusova?