Biblijski komentar misnih čitanja u godini C
Uto, 06. Lis. 2020.
U prvom čitanju na Mojsijevu molbu Bog odustaje od kažnjavanja Izraelaca koji su se počeli klanjati zlatnom teletu.
U evanđelju Luka donosi tri Isusove parabole o Božjem milosrđu: izgubljena i pronađena ovca, izgubljena i pronađena drahma, izgubljeni i pronađeni sin. Sve tri su Isusov odgovor protivnicima koji su se ljutili što za njim idu "svi carinici i grešnici" a on ih "prima i blaguje s njima". U sve tri je naglašena radost nad nečim što je bilo izgubljeno pa je opet pronađeno.
Mojsije vjeruje u Boga koji je pun sućuti i ne uživa u kažnjavanju grešnika. Isus svojim ponašanjem i svojim. parabolama objavljuje Oca koji je milosrdan i raduje se povratnicima. Parabolu o izgubljenom sinu imali smo za evanđelje četvrte korizmene nedjelje i tom smo zgodom na lošem primjeru starijeg brata promatrali Isusa kao pravog starijeg brata pitajući se, kakvu sliku o Bogu imamo i svjedočimo. Parabolu o izgubljenoj i pronađenoj ovci imali smo ove godine za evanđelje na blagdan Srca Isusova. Na sve tri parabole ove nedjelje nastojmo doživjeti Božju radost pri opraštanju: "Dok je još bio daleko, njegov ga otac ugleda, ganu se, potrča, pade mu oko vrata i izljubi ga" (r. 20). U prve dvije parabole tema radosti spominje se dva puta a u trećoj čak pet puta. Tako nas danas Uskrsli okuplja da se radujemo s Bogom koji je milosrdan najprije prema svakome od nas osobno, a onda prema svima ljudima. U Vjerovanju ispovijedamo da vjerujemo u oproštenje grijeha. Ne samo svojih nego i tuđih. Da li tu vjeru primjenjujemo i na one koji se klanjaju zlatnom teletu ili su odlutali od kuće očinske?
I ražali se Gospodin (Izl 32, 7-14)
Knjiga Izlaska po svom naslovu upozorava da joj je glavni sadržaj odlazak Izraelaca iz egipatskog ropstva, sklapanje saveza s Bogom na Sinaju i lutanje pustinjom dok ne izumre grešna generacija. U posljednja četiri poglavlja ona prikazuje otpad i obnovu saveza kod pustinjske generacije.
U odlomku što prethodi našem današnjem sveti pisac napominje da je narodu pod brdom bilo predugo čekati 40 dana i noći Mojsija koji je boravio na svetoj gori dobivajući objavu s Dekalogom kao vrhuncem (usp. Izl 24, 18; 32,1-6). Načinili su sebi idol u obliku zlatnog teleta, što je sinkretistička varijanta poganskog kulta plodnosti, a Izraelci su željeli tim proširenim simbolom sebi predočiti Boga koji ih je izveo iz Egipta (usp. 2 Kr 12, 26-30 i Izl 32, 4).
Bog otkriva Mojsiju grijeh njegova naroda: prekršili su glavnu zapovijed i on namjerava razoriti takav grešni narod a od Mojsija načiniti novi. Sjećajući se da mu se Bog objavio kao Bog Abrahamov, Izakov i Jakovljev koja jest tu da pomaže, Mojsije je u trenutku najave kazne vjerovao da Bog i dalje ostaje pun sućuti prema ljudima. Razlog njegova posredovanja za grešne sunarodnjake može biti trostruk: spasenje njega i njegove obitelji bez cijelog naroda ne bi bilo pravo spasenje; narod koji bi se od njega razvio obuhvaćao bi jednako u svojoj sredini grešne pripadnike; on sam osjeća se solidaran s grešnom braćom i sestrama. Tako Mojsije doživljava Boga kao puna sućuti: "I ražali se Gospodin pa ne učini zlo kojim se bijaše zaprijetio svome narodu" (r. 14). Za razliku od poganskih bogova - osobito iz helenističkog razdoblja koji su apatični tj. bezosjećajni, Bog objave je pun sućuti prema grešnim ljudima.
Dođe spasiti grešnike, od kojih sam ja prvi (1 Tim 1, 12-17)
Ovaj odlomak je dio odsjeka o krivim učiteljima. Sama pojava tih učitelja koji djeluju u okolnostima drugačijim od Pavlova povijesnog nastupa povod je da većina bibličara Prvu Timoteju smatra djelom nekog Pavlova učenika koji se poslužio Apostolovim ugledom da mjerodavno riješi probleme u pavlovskim zajednicama nakon Apostolove smrti. U ovom odlomku Pavao je predstavljen kao pomilovani grešnik koji sa zahvalnošću i ponosom naviješta evanđelje poganskim narodima.
Apostol gleda svoj život prije doživljaja pred Damaskom kao vrijeme nevjere, iako je bio sljedbenik religije Boga jedinoga. Nije vjerovao u Božje djelo izvedeno po Kristu raspetom i uskrišenom. To je u njegovu životu bilo razdoblje "hulitelja, progonitelja, nasilnika" (r. 12). Zahvalan je za pomilovanost, spašenost i postavljenost u službu misionara pogana. Dvaput u ovom kratkom odlomku ističe da je pomilovan (r. 13 i 16). Sebe smatra primjerom Božje strpljivosti i poticajem da i drugi očekuju Božje milosrđe: "A pomilovan sam zato da na meni prvome Isus Krist pokaže svu strpljivost" (r. 16). On svojim vjerničkim življenjem i apostolskim djelovanjem želi biti odraz Boga koji je strpljiv i milosrdan. Završni redak u grčkom izvorniku je ritmičan. Zato vjerojatno sačinjava izvadak iz nekog kršćanskog himna. Za vjernike je Bog besmrtni i nevidljivi kralj vjekova kojem jedinom pripada čast i slava. Što Crkva - onda kao i danas - u svojoj liturgiji o Bogu pjeva, to o njemu čvrsto vjeruje.
Ganu se, potrča, pade mu oko vrata i izljubi ga (Lk 15, 1-32)
Ove tri parabole odgovor su Isusov na prigovor protivnika što prima grešnike i s njima blaguje. Isus je njima odgovorio da Bog ljubi izgubljene i odlutale. Cijelo poglavlje 15. dio je veće cjeline koju bibličari zovu evanđeljem odbačenih. Upozoravam na temu o Božjoj radosti nad povratnicima u sve tri parabole o Božjem milosrđu.
Parabola o izgubljenoj ovci dobro je smještena u povijesne okolnosti Isusova vremena: ne samo kod Židova Palestine nego i kod poganskih naroda na lik dobrog pastira spadalo je da ostavi 99 ovaca na sigurnom i traži jednu izgubljenu. U SZ Bog se često predstavlja kao pastir koji pase svoje stado (Ps 23; Ez 34). U r. 5 "stavi je na ramena" dokaz je posebne pažnje pastirove a onda i Božje prema odlutalima koji trebaju više ljubavi od ostalih. "Radujte se sa mnom" (r. 6) - upravo po toj radosti pastir je slika Boga. Kao što pastir ne tuče izgubljenu ovcu za tvrdoglavo odstranjivanje od zajednice, tako ni Bog ne uživa u kažnjavanju nego u opraštanju. U r. 7 "u nebu će biti veća radost" znači kod Boga i njegovih dvorjana.
Za parabolu o izgubljenoj drahmi važno je imati na umu da su palestinske kuće u Isusovo doba bile mračne, s vrlo malim prozorima te da u njima nije bio pod niti ploče na tlu nego zemlja. U takvoj kući metalni novac lagano se mogao izgubiti a da prilikom pada ne proizvede buku. Drahma je bila obično kovana od srebra i vrijedila je jednu nadnicu. Vjerojatno je ta drahma bila dio ženina miraza prilikom udaje i mogla je otpasti sa svečanog plaštića, urešenog kovanim novcem, koji se stavljao preko glave. Za razliku od pastira iz prethodne parabole, koji je sa sto ovaca bio prilično bogat, žena s deset drahma je siromašna. Zato s još više mara traži izgubljenu drahmu. I ona zove susjede da se s njome raduju a Isus kaže da slična radost biva "pred anđelima Božjim" zbog jednog obraćenog grešnika. Sam Bog se raduje pred svojim nebeskim dvorjanima povratku odlutalih. U ovom se retku doslovno ponavlja dio retka 7: "... zbog jednog obraćenog grešnika". Bogu je važan svaki osobno.
Za parabolu o milosrdnom ocu i dva različita sina valja imati na umu da je prema odredbi Pnz 21, 17 otac morao najstarijem sinu ostaviti dvije trećine imanja a svima ostalim zajedno jednu trećinu. Razlog: da se ne usitnjava obiteljsko imanje. Tako je mladi sin zatražio za živa oca ono što bi mu pripalo nakon očeve smrti. On je u tuđinu ponio ispravnu sliku o ocu koji će se uvijek radovati njegovu povratku.
U r. 20 "... dok je on još bio daleko, njegov ga otac ugleda, ganu se, potrča, pade mu oko vrata i izljubi ga" očitovana je očeva radost nad povratkom sina, koja je slika Božje radosti nad obraćenjem grešnika. Očito da je otac čeznuo za povratkom odlutalog a nije škripao zubima niti spremao što okrutniju kaznu. Otac izlazi ususret sinu: bez obzira što je bilo u prošlosti, sada je trenutak ljubavi i radosti. Glagolom "sažali se" (spalrchhizomai) Luka je u 7, 13 pokazao Isusovu sućut prema majci udovici iz Naina a u 10, 30 Samarijančevu prema izranjenu putniku. Ovaj glagol u 15, 20 kontrast je vladanju okrutnog starijeg brata u r. 28: "A on se rasrdi i ne htjede ući". Božje sažaljenje je aktivno, radno. Otac iz parabole naređuje da se vesele svi ukućani povratku izgubljenog sina i sam predvodi kućno veselje (r. 23-24). To on ponovno ističe u r. 32 okrutnom starijem sinu: "No trebalo se veseliti i radovati, jer ovaj brat tvoj bijaše mrtav i oživje, izgubljen i nade se!" Time je Isus opravdao svoje vladanje prema grešnicima: susretao ih je s takvim poštovanjem i ljubavlju da su željeli izvući se iz grešnog stanja i doći u kuću očinsku. Ovim "trebalo je" Isus traži od svojih vjernika svuda po svijetu da budu znak Božje radosti svima koji bi mogli poželjeti da se vrate u dom očinski.
Sarajevo, Ned, 31. Pro. 2023.
Žitača, Uto, 31. Lis. 2023.
Lug (Kiseljak), Čet, 19. Lis. 2023.
Novi Travnik, Sri, 11. Lis. 2023.
Dubrovnik, Ned, 08. Lis. 2023.
Foča kod Dervente, Sub, 07. Lis. 2023.
Knin, Sub, 07. Lis. 2023.
Sarajevo, Sub, 07. Lis. 2023.
Marija Bistrica, Pon, 02. Lis. 2023.
Vatikan, Pon, 02. Lis. 2023.
Sarajevo, Pon, 02. Lis. 2023.
Vatikan, Pon, 02. Lis. 2023.