Započeo Međunarodni znanstveni simpozij o Krunoslavu Draganoviću (1903. - 1983.)

U popodnevnim satima u petak, 8. studenog 2013. na Katoličkom bogoslovnom fakultetu u Sarajevu započeo je Međunarodni znanstveni simpoziji o vrhbosanskom svećeniku dr. Krunoslavu Draganoviću. Simpozij je inicirao predsjednik Hrvatskog kulturnog društva Napredak mons.dr. Franjo Topić, a organizirali Hrvatsko kulturno društvo Napredak, Katolički bogoslovni fakultet u Sarajevu, Hrvatsko katoličko dobrotvorno društvo i Hrvatski institut za povijest u Zagrebu.

U ime Hrvatskog katoličkog dobrotvornog društva sve nazočne pozdravio je predsjednik vlč. Ante Jelić podsjećajući da se simpozij organizira u povodu 110. obljetnice rođenja i 30. obljetnice smrti dr. Draganovića. Iznoseći mišljenje da je dr. Draganović jedna od najznačajnijih intelektualnih osoba u Vrhbosanskoj nadbiskupiji, podsjetio je da je živio u vremenu kada nije bilo lako predavati i pisati o hrvatskoj povijesti te istaknuo da je dio svog vremena proveo brinući se za prognane Hrvate. „Draganović je nasilno preveden u Jugoslaviju gdje je, nakon dužeg ispitivanja od UDBE, dobio dozvolu da može stanovati i predavati povijest u našoj Bogosloviji, u ovoj zgradi gdje se sad nalazimo“, kazao je vlč. Jelić izražavajući nadu da će tijekom simpozija čuti puno novih podataka o Draganovićevom životu i radu.

Ravnateljica Hrvatskog instituta za povijest u Zagrebu dr. Jasna Turkalj u svojoj pozdravnoj riječi kazala je da je Draganović za povjesničare izuzetno zanimljiva osoba. „Njegov život i rad privlače pažnju, a vjerujem da će ovaj skup biti još jedan poticaj istraživanju svih njegovih aktivnosti: i kao svećenika, i ako političara, i kao povjesničara i kao humanitarnog djelatnika“, kazala je ravnateljica Turkalj.

Dekan Katoličkog bogoslovnog fakulteta u Sarajevu mons. dr. Pavo Jurišić je podsjetio da je ova visoka znanstvena ustanova 20. ožujka 2004. već organizirala jedan znanstveni skup u obliku okruglog stola u povodu stote obljetnice Draganovićeva rođenja, 75. obljetnice rođenja i 20. obljetnice smrti na kojem su iznesena tek neka izlaganja kojima su otvorena samo neka pitanja u životu „ovog svećenika, povjesničara, publiciste, hrvatskog rodoljuba, karitativnog i socijalnog radnika, predstavnika hrvatske poslijeratne migracije i našeg profesora u ovoj ustanovi“. „Vjerujem da je ovaj skup, koji se događa ovdje u zgradi Vrhbosanske katoličke bogoslovije i Katoličkog bogoslovnog fakulteta, znak da je sazrelo vrijeme za ozbiljan pristup u proučavanju osobe i djela profesora Draganovića. Mi, njegovi studenti, koji smo imali čast i priliku slušati ga ovdje u našim predavaonicama, pamtimo ga kao svog dragog profesora, kao svećenika i učitelja koji je hodao hodnicima ove kuće i živopisno nam izlagao povijest Crkve i hrvatskog naroda te nas pripremao na zadaću koju ćemo preuzeti u ovoj nadbiskupiji“, kazao je dekan Jurišić ističući radost što će javnost imati prigodu bez predrasuda preko ovog simpozija upoznati dr. Draganovića.

Nazočnima se obratio i nadbiskup metropolit vrhbosanski kardinal Vinko Puljić koji je zahvalio organizatorima za ovaj simpozij kao i predavačima što su uložili trud u istraživanju kako bi prikazali lik dr. Draganovića. „Kao vrhbosanski nadbiskup mogu s pravom reći da smo ponosni što ne zaboravljamo likove onih koji su nas zadužili. Bez obzira kako ideologije i mitologije mislile, Crkva svoje sinove ne zaboravlja“, kazao je kardinal Puljić napomenuvši da je 1981. godine imao prigodu na otoku Pašmanu dugo razgovarati s Draganovićem. „Žao mi je što u to vrijeme nisam smio snimati naš razgovor, ali puno toga snimio sam u svom sjećanju“, rekao je kardinal Puljić dodajući da je još jednom u Banjoj Luci dugo razgovarao s Draganovićem. „On je volio Crkvu, volio je čovjeka i svoj hrvatski narod. Od njega sam naučio neke stvari i mogu reći da smo mi ponosni na njega. Nikad nije lako probiti ideologiju i mitologiju, ali istina pobjeđuje“, zaključio je kardinal Puljić izražavajući radost što će Draganovića predavači „izvaditi iz pepela zaborava“.

U ime Hrvatskog kulturnog društva Napredak pozdrav je uputio predsjednik mons. dr. Franjo Topić koji je izrazio radost što se napokon događa ovaj simpozij te istaknuo da, prema njegovom mišljenju, „Draganović spada zasigurno među najznačajnije osobe južnoslavenskih prostora svoga vremena“. Pojasnio je da je Napredak suorganizator simpozija zato što je otac dr. Draganovića, koji je bio nastavnik učiteljske škole, „posebno gorljivo djelovao u hrvatskom kulturnom i potpornom društvu Napredak“ i zato što je i sam Krunoslav Draganović bio ravnatelj statističkog ureda Napretka i Napretkove zadruge. „Željeli smo i na ovom simpoziju što više stručnjaka da bismo dobili što kompletniju, objektivniju i istinitiju sliku o Draganoviću, o njegovu radu.Tražili smo ne samo hrvatske povjesničare, nego i Talijane, Austrijance i Srbe za koje smo znali da se bave ovim pitanjem… Smatram da tumačim i mišljenje svih organizatora da želimo doći do što objektivnije slike o osobi i djelu prof. Draganovića i uvjereni smo da će ovako eminentan skup tome dosita doprinijeti. Pozvali smo i javno i sada ponavljamo da nam se dostave dokumenti svih vrsta o Draganoviću i predlože stručnjaci za obradu različitih tema“, kazao je dr. Topić.

U svom izlaganju pod naslovom „Život i značenje Krunoslava Draganovića za Crkvu i hrvatski narod“, dr. Franjo Topić je počeo napomenom da su „Hrvati iskusili i u domovini i u svijetu koliko je moćna propaganda i koliko je točna ona stara galska maksima iz 387. prije Krista: Vae victis – jao pobijeđenima“. „Pobjednička jugoslavenska mašinerija proglašavala je cijeli hrvatski narod genocidnim, a slično i Crkvu u Hrvata od Viktora Novaka do Bulajića i Kestića“, kazao je dr. Topić koji je potom progovorio o osobi Krunoslava Draganovića. „Draganović je očito bio vrlo inteligentan, uporan i prodoran. Zamjetljivo je od mladosti da je Draganović više radio nego što je trebao od svojih redovnih poslova i zaduženja, i bio društveno naglašeno aktivan. Uvijek je imao osjećaj za opća crkvena i narodna pitanja“, kazao je dr. Topić ističući da je Draganović više učinio u brizi za prognanike nego mnoge institucije i organizacije koje su imale osigurana sva sredstva, ljude i novac.

Dr. Topić je potom kazao da je Draganović, unatoč utrošenog silnog vremena za humanitarni rad, napisao dosta znanstvenih djela. U vezi s poznatošću, ustvrdio je da je profesor Draganović bio treći nakon Pavelića i Stepinca na rang listi najnapadanijih u Jugoslaviji. „Stoga je razumljivo da spominjanje njegovog imena izaziva brojne kontroverze i to sve do danas, a to je normalno kod velikih ljudi. Sasvim je normalno da su svi protivnici hrvatskog naroda i Crkve u Hrvata bili i Draganovićevi protivnici, i to je tako do danas. Podsjećam samo kao potkrepu obima i uspjeha njegovog rada da je Draganović uspio sam osigurati oko 10.000 radnih mjesta Hrvatima u Austriji i Njemačkoj i da je oko 30.000 prognanih dobrim dijelom zbrinuo u Južnu Ameriku, a kroz Bratovštinu osigurano je mnoštvo hrane, odjeće, stipendija i svega drugoga“, riječi su dr. Topića koji je dodao da je takav i toliki rad i uspjeh morao izazivati bijes kod svih protivnika, a pogotovo zbog njegovog spašavanja dužnosnika i poznatih osoba NDH i Njemačke. „S obzirom na brojnost djela, širinu aktivnosti i uspješnost, nije neprirodno da su ga proglašavali špijunom američkim, britanskim, njemačkim, vatikanskim valjda svih važnijih zemalja koje su involvirane u ova teška i turbulentna poratna zbivanja i s čijim je veleposlanstvima ili vladama Draganović komunicirao. A on je pisao pisma od američkog predsjednika Trumana i Papa pa dalje ambasadorima, ministrima, generalima, kardinalima u Vatikanu, kardinalima i biskupima SAD-a, Australije, da ne govorimo o Italiji, ex Jugoslaviji…ali to je bio dio njegove borbe za prognanike“, riječi su dr. Topića koji je naglasio kako ga fascinira da profesora Draganovića u radu nisu spriječile sve objede i teške i ružne optužbe. Dodao je da je Draganovićev povratak u Jugoslaviju jedna od najintrigantnijih tema u njegovu životu.

Dr. Topić je spomenuo da mu je Draganović bio profesor ističući da je bio sjajan predavač i vrstan pripovjedač te bio jednostavan za pristup i razgovor. Kazao je i da nije često govorio o svojim velikim djelima, a pogotovo ne sa samohvalom i ohološću. „Draganović je napravio velika djela, jer koliko je ljudi spasio iz logora, kolikima osigurao radna mjesta, kolike nahranio, odjenuo, osigurao stipendije…“, kazao je dr. Topić podsjećajući na tvrdnju dr. Akmadže da Draganović nije nikome naškodio svojim svjedočenjem pred Udbom kao i na tvrdnju mons. Simčića da je Draganović bio revan svećenik i odan prijatelj.

Dr. don Petar Vrankić, bivši profesor na Vrhbosanskoj katoličkoj bogosloviji a sada profesor srednjovjekovne i novije crkvene povijesti na Katoličkom fakultetu Sveučilišta u Augsburgu, govorio je o Draganovićevom djelovanju u Italiji (1943.-1958.) u svjetlu arhivskih izvora i najnovijih publikacija.

Izlažući na temu: „Doprinos Krunoslava Draganovića hrvatskoj crkvenoj historiografiji“, dr. don Milenko Krešić, župnik župe Trebinje i profesor na Teološkom institutu u Mostaru, donio je naslove članaka i publikacija koje je objavio dr. Draganović napominjući da je pronašao više građe nego se nadao te da je Draganović imao vrlo jasan, pregledan i temeljit stil pisanja.

Simpozij traje i u subotu, 9. studenog cijeli dan, a završava u nedjelju, 10. studenog Misnim slavljem u 9.00 sati u katedrali Srca Isusova koje će predvoditi kardinal Puljić. Nakon Mise bit će pohod grobu pokojnog Krunoslava Draganovića.

O životu profesora Draganovića mons. Milan Simčić piše:

Krunoslav Draganović rođen je 30. listopada 1903. u Bosni i Hercegovini, u Brčkom, od oca Petra i majke Marije. Po ocu potječe iz hrvatske bosanske obitelji Orkići-Draganovići, a po majci potomak je ličkih graničarskih rodoljuba. Pučku školu i dva razreda srednje pohađao je u Travniku, a onda je nastavio u Sarajevu na realnoj gimnaziji, gdje je maturirao 1922. U to doba još nije osjećao poziv za svećenika, ali je bio vrlo aktivan u katoličkim i nacionalnim organizacijama. Na bečkom Politehnikumu upisao je elektrotehniku i strojogradnju i, nakon petog semestra, početkom 1925. položio je prvi državni ispit. No, za duhovnih vježbi 1924. odlučio je postati svećenikom. Po njegovu pričanju, na njegovo su zvanje utjecali duboko kršćansko ozračje u obitelji i primjer nekih vrhbosanskih svećenika. U sarajevsku bogosloviju stupio je 1925. i zaređen je za svećenika 1. srpnja 1928. Kroz četiri godine (1928.-1932.) vršio je razne službe u Vrhbosanskoj nadbiskupiji, gdje je pokazao svoje velike sposobnosti kao organizator, pokretač novih akcija i kao izvrstan predavač. Uviđajući vrline toga mladog svećenika, nadbiskup Ivan Ev. Šarić poslao ga je 1932. na više studije u Rim da na Papinskom orijentalnom institutu proučava crkvene znanosti o kršćanskom Istoku i o islamu, što mu je imalo služiti za njegov rad u Bosni. Dok je boravio na studijama, iskorištavao je ljetne praznike da prikupi arhivsku gradu za svoju doktorsku disertaciju, pa je tako 1933. bio u Francuskoj, gdje je upoznao i problematiku naših iseljenika (rudara), a 1934. je bio u Turskoj.

G. 1935. postiže doktorat orijentalnih nauka s disertacijom na njemačkom jeziku: „Massenübertritte von Katholiken zur Orthodoxie im kroatischen Sprachgebiet zur Zeit der Turkenherrschaft“ (Masovni prelasci s katoličanstva na pravoslavlje u hrvatskom govornom području u vrijeme turske vladavine). U domaćoj i stranoj stručnoj literaturi ovo je djelo češće citirano i bilo je zapaženo od povjesničara, među kojima i od prvaka srpske povijesne znanosti Stanoje Stanojevića, koji je u svojoj kritičnoj ocjeni priznao da je Draganović dokazao kako i kada je Crna Gora od katoličkog kraja postala pravoslavnom.

Od jeseni 1935. do prosinca 1940. Draganović obnaša razne službe u Sarajevu: vjeroučitelj je na osnovnoj i građanskoj školi ss. milosrdnica (1935-36), nadbiskupski tajnik (1936-39), ravnatelj Nadbiskupske kancelarije i prisjednik Duhovnog stola (1939-40). U prosincu 1940. habilitiran je za docenta crkvene povijesti na Teološkom fakultetu Hrvatskog sveučilišta u Zagrebu; počeo je predavati početkom 1941., a redovitim je profesorom postao 1942. Koncem kolovoza 1943. dodijeljen je hrvatskom predstavništvu kod Sv. Stolice, a ujedno mu je stavljeno u dužnost da u okviru Caritasa Zagrebačke nadbiskupije i Hrvatskoga Crvenog Križa pomaže hrvatskim internircima u talijanskim logorima i zatvorima. Kroz punih 20 godina on će razviti nevjerojatno veliku aktivnost na karitativnom polju, osobito u korist izbjeglica. G. 1964. prelazi u Pressbaum kod Beča, odakle nastavlja raditi u korist novije hrvatske „ekonomske“ emigracije, ali i na povijesnim istraživanjima, prikupljajući i sređujući dokumentaciju za knjigu o Bleiburškoj tragediji. U rujnu 1967. prijevarom je odveden iz Trsta u Jugoslaviju, gdje je iskusio komunistički zatvor, sačuvavši uvijek svećeničko dostojanstvo i hrvatsku dosljednost. Iako neprestano pod nadzorom Udbe, bavio se do kraja života znanstvenim istraživanjem, a na Vrhbosanskoj katoličkoj bogosloviji u Sarajevu predavao je opću i hrvatsku crkvenu povijest. Umro je u Sarajevu 5. srpnja 1983. (kta)

Foto: Ilija Orkić

foto