Pozdravni govor predsjednika BK BiH na zasjedanju HBK i BK BiH

Vaše Uzoritosti, Kardinali Josipe i Vinko,
Vaša Ekscelencijo, apostolski nuncije Allessandro,
Preuzvišeni nadbiskupe zadarski mons. Želimire, predsjedniče HBK,
draga braćo u biskupskoj službi, članovi HBK i BK BiH
poštovani generalni vikari BK mons. Enco i mons. Ivo.

U svojstvu predsjednika BK BiH upućujem svima Vama bratski pozdrav riječima apostola Pavla s početka njegove poslanice Kološanima: „Milost vam i mir od Boga, Oca našega i Gospodina Isusa Krista!“ (1,2).Također se želim poslužiti apostolovim riječima iz iste poslanice i izreći zahvalu i hvalu dobrom Bogu: „Blagoslovljen Bog i Otac Gospodina našega Isusa Krista, Otac milosrđa i Bog svake utjehe! On nas tješi u svakoj našoj nevolji da bismo i mi sve koji su u nevolji mogli tješiti onom utjehom kojom nas same tješi Bog!“ (1,3-4).

1. Izražavam iskrenu radost – svoju osobnu, kao i drugih članova BK BiH – što se i ove godine na redovito ovogodišnje radno zasjedanje okupismo svi članovi naše dvije BK, koje organizirano predstavljaju Katoličku Crkvu u našem – jednom te istom hrvatskom narodu. Taj naš narod je stjecanjem političkih okolnosti sada prisiljen živjeti u dvije države s nejednakim mogućnostima za normalan život, sučeljen s različitim izazovima i problemima za oblikovanje svoje sadašnjosti i budućnosti. Ali, taj isti narod, kao dio Kristove Crkve, ima sreću da je ucijepljen u neuništivo tkivo živoga Krista; da ima za svoj životni orijentir Kristovo Evanđelje, a sakramente Kristove Crkve da ima kao dragocjenu hranu na svom hodočasničkom putovanju ovozemaljskom cestom, na kojoj mu ne manjkaju ni opasne „rupe“, ni još opasnije„krivine i odroni“, kao ni „magla“ ni snježna „mećava“.

2. U duhovnom zajedništvu sa cijelom Katoličkom Crkvom nalazimo se u Godini vjere, u obilježavanju 50-te obljetnice početka II. vatikanskog Koncila – najznačajnijeg događaja ne samo za suvremenu Crkvu i kršćanstvo, nego i jednog od osobito značajnih događaja za cijelo suvremeno čovječanstvo. Blaženi papa Ivan Pavao II., je izričito naglasio kako je Koncil velika milost u kojem nam je darovan kompas za orijentaciju i u novom, tj. ovom 21. stoljeću (Novo Millennio ineunte 57). Koncil je, između ostalog, „iznjedrio“ praksu biskupskog kolegijaliteta i zajedničkog rada nas biskupa. Koncilski dokumenti predstavljaju Crkvu koja ne osuđuje nego koja spašava. Valja nam nanovo – i to ispravno – čitati koncilske dokumente, pa ćemo sigurno dobiti novog svjetla i snage za svoj život i poslanje.

Ove smo godine pozvani i mi, u zajedništvu sa svim kršćanima, da se okoristimo jedinstvenim jubilejom 1700-te obljetnice Milanskog edikta – sudbonosnog događaja za kršćanstvo, a onda i za cijelo čovječanstvo. Sve nas to poziva pa i zadužuje da ojačamo i produbimo naše međusobno zajedništvo, a poglavito da učvrstimo naše zajedništvo s Kristom, Spasiteljem svih ljudi iz svih stoljeća i podneblja.

3. A ljudi ovog našeg vremena i našeg podneblja, slično kao i u drugim zemljama Europe, sve jače bivaju zapljuskivani valovima individualizma, indiferentizma i laicizma. Sve su više zahvaćeni antropološkom krizom europskog identiteta, koja je još dublja nego aktualna financijska kriza,te krizom vrijednosti koje su stoljećima bile – osobito u kršćanstvu Europe - ljubomorno njegovane kao što su: brak, obitelj, mladi, solidarnost, mirotvornost, pravednost ... Kao i u nerijetkim europskim zemljama i kod nas se pokazuje kao velika potreba organiziranje katoličkih laika da preuzmu građanske inicijative u prilog očuvanja i promoviranja kršćanskih vrijednosti kao što su upravo spomenute: život, brak, obitelj i dr.

Kriza je znak da destrukcija napreduje i prijeti urušavanjem nečega što postoji. A ona nastaje tamo i onda kad konstruktivnost popusti, osobito kad je u pitanju obrana i promoviranje kršćanskih vrijednosti i principa potrebnih i korisnih svim ljudima. Očekuje se s pravom da je Crkva, pa i cijelo kršćanstvo svjesno svoga identiteta i poslanja u suvremenom svijetu.Zato i mi, kao odgovorni članovi Crkve u našem hrvatskom narodu nužno moramo pristupiti temeljitom ispitivanju savjesti i uočiti koji su i gdje su naši uspjesi, a koji su i gdje sunaši promašaji u dijalogu sa svijetom, i to ad intra i ad extra, to jest:

- kad su u pitanju naši međusobni odnosi i odnosi među našim katoličkim zajednicama,
- naši odnosi prema drugim kršćanskim zajednicama,
- naši odnosi prema nekršćanskim vjerskim zajednicama,
- prema našoj društvenoj stvarnosti i
- prema izazovima i problemima s kojima se susreće suvremeni čovjek i svijet. Valja nam posvijestiti potrebu istinskog zaokreta – metanoje u srcima evangelizatora, dakle i nas samih – kako bi i proklamirana nova evangelizacija donijela željene i potrebne plodove. Valja nam u tom kontekstu zapitati se:
- koliko se istinski trudimo ispravno predstavljati Kristovu Crkvu, u kojoj smo njegovom voljom učitelji, pastiri i svećenici;
- koliko uvažavamo druge Crkve i kršćanske zajednice, te druge vjerske denominacije;
- u kojoj mjeri se istinski i sustavno bavimo duhovnim ekumenizmom praštanja i pomirenja među ljudima i narodima u našoj sredini koji još uvijek jako pate zbog nezacijeljenih rana iz nedavnog rata.

4. Sve uočljivija agresivnost laicizma pa i antikršćanstva i antivjerskog ekskluzivizma diljem europskih zemalja – a kod Vas u Hrvatskoj čak i sa strane službenih državnih tijela –samo je slijed onih događaja koja su se nažalost već zbila u velikom broju europskih, - nekoć kršćanskih zemalja. A što se tiče Hrvatske – to je izvršavanje obećanja koja su nam još prije 15-ak i više godina najavili utjecajni međunarodni čimbenici, odnosno protagonisti jedne nove epohe europske uljudbe.

Što se krije iza sve učestalijeg negativnog mentaliteta protiv kršćana, pa i vjernika općenito? Ima više uzroka: od nedovoljnog poznavanja kršćanske nauke, pa preko načina življenja koji odudara od etičkih normi koje zastupa kršćanstvo, do gledanja na Crkvu kao instituciju, koja se odupire zagovornicima sekularizacije, i koji Crkvu doživljavaju kao jedino „zrnje pijeska“ među „zupčanicima“ njihovih mehanizama, kojima melju i destabiliziraju i same temelje ljudske zajednice.

Valja nam se stoga, dodatno potruditi dobro upoznati najodgovornije, vrlo utjecajne međunarodne organizacije, koje stoje iza – ne samo širenja netolerancije prema kršćanima, nego i iza diskriminiranja pa i samog iskorjenjivanja kršćana, poglavito katolika, i također uočiti da su metode tih organizacija sve savršenije i sve sofisticiranije! A onda nam valja i djelovati u zajedništvu sa Svetom Stolicom i s braćom u biskupskoj službi iz drugih europskih zemalja!

I Sveta Stolica i naša braća iz drugih europskih zemalja,– tu imaju više iskustva nego što smo mi do sada mogli steći.

Crkvu se u Europi često procjenjuje svjetovnim mjerilima, a to je krivo. Od Crkve se traži autentičnost. Crkva treba ispravno predstavljati samu sebe i ono što ona ima ponuditi svijetu. A ona mora bez straha, odlučno i odgovorno nuditi Krista i to ne reduciranog na antropološku dimenziju, nego njega u zajedništvu s Ocem i zato kao jedinog istinskog Spasitelja svijeta. U toj ponudi Crkva ujedno nudi i utemeljenu nadu za današnjeg čovjeka u našem životnom ambijentu.   

Mogu vam posvjedočiti da smo mi, vaša braća u biskupskoj službi, kao i općenito katolička javnost u BiH, prema dostupnim nam informacijama solidarni s vama u vašim nastojanjima da jasno i odlučno iznosite službeni moralni i socijalni nauk Katoličke Crkve – kako pred članovima svojih biskupijskih zajednica, tako i pred cijelom vašom domaćom javnošću. Podržavamo i podržavat ćemo vas sve našim molitvama a i na druge prikladne načine, kako bi se Krista i njegov nauk učinilo shvatljivim i prihvatljivim današnjim našim sugrađanima.

5. Glede aktualne situacije u našim biskupijskim zajednicama u BiH, želim vas o tome barem u najkraćem obliku izvijestiti. Žalim što zbog ovogodišnjeg skraćenog vremena našeg zajedničkog zasjedanja nije moguće ići ni u temeljitije ni opširnije prikazivanje tog stanja, koje nastavlja biti zabrinjavajuće, ne samo za nas dugogodišnje neposredne svjedoke najveće drame, za budućnost Katoličke Crkve u jednoj od europskih zemalja, nego i za Svetog Oca i Svetu Stolicu, kao i za članove Vijeća europskih BK.Ali takvo dramatično stanje ipak ne bi smjelo postati za nas i beznadno!

U naše 4 biskupije bilo je koncem 2011. godine, prema službenim podacima naših ordinarijata ukupno 443.013 vjernika, i to:

- U Vrhbosanskoj nadbiskupiji 195.522 vjernika (2010. –194.812).
- U Mostarsko-duvanjskoj biskupiji 190.861 vjernik(2010.–190.730).
- U Banjolučkoj biskupiji 35.924 vjernika (2010. –36.513).
- U Trebinjsko-mrkanskoj 20.777 vjernika (2010. –20.958).
- Dijecezanskih svećenika je bilo ukupno 357, od toga je njih 245 djelovalo unutar BiH.
- Redovnika-svećenika je bilo 341, a redovnica 536.
- Bogoslova (samo dijecezanskih) je bilo 64, a sjemeništaraca 43.

Uspjelo nam je završiti i posvetiti nekoliko župnih crkava, te blagosloviti nekoliko područnih crkava. Petnaestak crkava, koje su bile u ratu srušene još je u fazi obnove, a isto toliko još čeka da ih započnemo obnavljati.

6. I prošle godine je – kao i sve ranije poratne godine – nažalost izostala politička volja, materijalna i pravna pomoć od strane političkih dužnosnika na svim nivoima – za podržavanjem održivog povratka više tisuća prognanih i izbjeglih katolika – osobito u područja sjeverne i sjeverozapadne Bosne – Bosanska Posavina i šira banjolučka regija. U entitetu RS je danas, punih 17 godina nakon rata, tek oko 5 % od predratnog broja katolika, a taj broj se smanjuje jer se radi o poglavito starijim osobama koje u velikom broju umiru.

Mi biskupi se nismo ni ove godine umarali u slušanju i u uvažavanju mnogobrojnih zahtijeva i apela za povratkom nekadašnjih naših župljana za čiji održivi povratak aktualni političari nisu nažalost, sve poratne godine ništa činili. U ime tih obespravljenih ljudi, nismo se umorili ni u razgovorima i upornim apelima predstavnicima domaćih državnih, entitetskih i općinskih vlasti ni predstavnicima međunarodne zajednice zaduženim za sadašnju i buduću situaciju u našoj zemlji. Tražili smo za njih pomoć – osobito materijalnu i pravnu – od Banje Luke i Sarajeva, preko Zagreba, Berlina, Strasbourga i Brussela sve do New Yorka i Washingtona.

Nerijetko smo na tim susretima morali slušati izraze čuđenja i nedopustivu tvrdnju kako „nema nijednog prognanog bosanskog Hrvata koji se želi vratiti na svoju očevinu i u svoju župu“; ili kako „se moramo pomiriti da u Bosni više neće biti Hrvata“ (a time ni katolika); ili pak, da „Hrvati u Bosni i Hercegovini za međunarodne utjecajne političare više nisu konstitutivni narod nego nacionalna manjina“. Bilo je i onih sugovornika, koji su pokazivali razumijevanje i spremnost da pomognu održivi povratak bosanskih Hrvata, ali su za to tražili od nas adekvatne domaće političke sugovornike, jer da s nama, kao predstavnicima Crkve ne mogu ostvarivati svoje planove, što je i razumljv, jer mi ne možemo a i ne trebamo zamijeniti političke dužnosnike.

Utemeljeno se ipak nadamo da će ova godina konačno donijeti mogućnost i određenom broju naših katolika – barem za njih nekoliko tisuća, koji nisu još uvijek odustali od povratka u svoj rodni kraj niti su spremni – pritisnuti silom bezakonja i zakonom jačega–prodavati najčešće u bescjenje mnogostoljetno korijenje svoje djece. Novčana pomoć je ovaj puta i za povratnike Hrvate-katolike izgledna. Ali su uvjeti da tu pomoć dobiju katolici, odnosno Hrvati koji su svojim znojem nešto egzistencije uspjeli osigurati u Hrvatskoj ili negdje drugdje – za sada nemogući! Nužno ih se treba mijenjati! Trebamo za to pomoć i Vlade RH!Treba – čim prije – da naši političari razrade strategiju i omoguće konačno što većem broju od zainteresiranih da konačno uspiju ispraviti užasnu nepravdu, koja je nemilosrdno nametnuta dijelu hrvatskog naroda odnosno Katoličke Crkve na području današnje Bosne.Smatram nužnim zajednički mijenjati fatalni stav mnogih međunarodnih, a ne rijetko i domaćih političara da su Bosanski Hrvati definitivno okrenuli leđa svome rodnom kraju i osudili sebe i svoju djecu i potomke da pate od kompleksa bjegunca i od želje da budu pripadnici statistika nekih drugih naroda i država. Dokle ćemo – kao nojevi – uporno gurati glave u pijesak i izbjegavati sebi zajedno ne postavljati pitanje – koje mnogi odavno postavljamo: Kome ćemo mi – već u dogledno vrijeme –biti Crkva?

Držimo višestruko i obostrano korisnim da se vjernici – mladi i stariji – iz naših župnih i biskupijskih zajednica – s obje strane državne granice –što češće susreću uz različite prigode ili prigodom ciljano organiziranih hodočašća. Na taj će se način ne samo razbijati određene ne rijetko i fatalne predrasude među pripadnicima naših biskupijskih zajednica iz naše obje domovine, nego će se učvršćivati prijeko potrebno kršćansko jedinstvo i solidarnost među njima.

7. I prošle godine je u jednom od korizmenih tjedana održan u mnogim župama vaših nad/biskupijskih zajednica – ali i u našim biskupijama već uhodani Tjedan solidarnosti. Iskreno smo vam zahvalni za iskazanu solidarnost i materijalnu pomoć, o čemu će biti još konkretnijih informacija tijekom ovog susreta.

Izražavam također radost što ćemo zajedno i ovaj put razmotriti i redovita pitanja naše zajedničke brige i odgovornosti za djelovanje i plodnost Kristova Evanđelja i nauka Crkve u našem hrvatskom narodu, gdje god se njegovi članovi, rasuti po svijetu, nalazili.

8. U duhu poticaja apostola Pavla iz poslanice Filipljanima, izražavam želju i molbu da se ne staramo samo svaki za svoje nego i za ono što se tiče drugih, te da nam bude zajedničko mišljenje u skladu s Isusom Kristom i njegovim naukom (usp. Fil 2,4-5).

Sva naša razmišljanja i nastojanja oko nove evangelizacije i oko skrbi za duhovno i materijalno dobro ljudi u našim životnim sredinama, osobito u narodu iz kojega i sami potječemo i među kojim poglavito živimo i djelujemo, želio bih da bude praćeno našim velikim povjerenjem u djelotvornu snagu Duha Svetoga i našim nastojanjem da što bolje shvatimo što je čovjek današnjice i gdje se taj čovjek – osobito mladi – danas nalazi.

Molim – zajedno s vama, Gospodina Boga, koji je i Gospodar povijesti i Voditelj svoje Crkve, da On i dalje prati nas i sve druge članove Crkve, - osobito u našem hrvatskom narodu u obje njegove domovine u Hrvatskoj i BiH, kao i u njegovim dijelovima rasijanim po mnogim drugim državama i kontinentima.

Molim Gospodina, da nas obdari novim poticajima Svoga Duha, novim idejama i psihološkom spremnošću za naš konkretni zajednički rad kao i za ustrajnost u djelotvornoj vjeri, nadi i solidarnosti, kako bismo – uz Njegovu pomoć – mogli uspješno preobraziti ovo sadašnje kompleksno, krizno i raznim izazovima i poteškoćama bremenito vrijeme.

Hvala vam za vašu pozornost.

Iskreno Vam zahvaljujem za Vašu strpljivost i pozornost.