Posvećena crkva u Misiji Lusu

Upoznajmo Zambiju

Afrička zemlja Zambija prostire na površini od 752.614 km2 s devet provincija. U Zambiji, koja ima oko 12 milijuna stanovnika, žive 73 etničke skupine koje uglavnom govore Bantu jezicima. Najveće su Bemba 36%, Nyanja-Chewa 18%, Tonga 15%, sjeverozapadna grupa (Lunda, Luvale, Kaonde) 10% i Lozi 18%. Najzastupljenija religija je kršćanstvo s oko 50 % stanovništva. Od toga je 18 % katolika. Osim kršćana u Zambiji ima i muslimana i hindusa koji čine trećinu stanovništva. Sam glavni grad Lusaka, koji ima preko dva milijuna stanovnika, ima preko 33 % katolika. Katolička crkva u Zambiji ima 10 biskupija i 11 biskupa. Zambija je u afričkim razmjerima prilično urbanizirana – u gradovima živi 44% stanovništva i to uglavnom u gradovima: Lusaka, Ndola, Kitwe, Kabwe, Chingola, Mulfulira, Luanshya i Livingstone. Virusom HIV-a prema neslužbenim podacima zaraženo je preko 16,5 % odraslog pučanstva.
Većina Zambije zauzima visoravan čije se visine kreću od 1.000 do 1.500 metara, ispresijecana je dubokim riječnim dolinama i tektonskim jarcima. Teren se uspinje prema istoku, gdje se u brdima Mafinga nalazi najviša točka Zambije s visinom od 2.301 m. Velik dio južne granice prema Zimbabveu tvori rijeka Zambezi na kojoj se kod grada Livingstona nalaze Viktorijini vodopadi, među najpoznatijim na svijetu.
Prvotne starosjedioce Bušmane i Hotentote prije 2.000 godina istisnuli su nadolazeći Bantu narodi. U 8. stoljeću na području gornjeg Zambezija ustanovio je narod Barotse svoju državu Barotseland, a sjeverno od nje formirao se plemenski savez naroda Bemba. Glavnina doseljavanja započela je u 15. stoljeću s dolaskom naroda Luba i Lunda iz susjednog Konga i Angole. Narod Nguni, koji potječe s juga, pridružio im se u 19. stoljeću.
Osim malobrojnih portugalskih istraživača Europljani nisu došli u dodir s teritorijem Zambije sve do sredine 19. stoljeća kada na ovo područje prodiru zapadni istraživači, misionari i trgovci. Tako godine 1855. engleski istraživač David Livingstone za Europu otkriva slapove na rijeci Zambezi i naziva ih po kraljici Viktoriji.
Godine 1888. Cecil Rhodes, predstavnik britanskih trgovačkih i političkih interesa, dobio je od ovdašnjih poglavica koncesiju za iskorištavanje rudnih bogatstava, a još iste godine Sjeverna i Južna Rodezija, sadašnji Zimbabve, proglašene su za područja britanske interesne sfere. Upravljanje protektoratom Sjeverne Rodezije godine 1924. prebačeno je na Britanski kolonijalni ured.
Godine 1953. dvije Rodezije zajedno s Nyasom, današnji Malavi, oblikuju Federaciju Rodezije i Nyase. Sjeverna je Rodezija u to vrijeme poprište nemira, što uzrokuje krizu upravljanja Federacijom. Crna većina zahtjeva veće sudjelovanje u vladi, što dovodi u listopadu i prosincu 1962. do raspisivanja izbora za Zakonodavno vijeće. Pobjeđuju Udružena narodna stranka neovisnosti - UNIP i Afrički narodni kongres Zambije - ZANC, koji u koaliciji ne surađuju osobito složno. Vijeće zahtjeva odcjepljenje Sjeverne Rodezije od Federacije i potpunu samoupravu utemeljenu na novom ustavu i širim demokratskim pravima. Po raspadu Federacije 31. prosinca 1963. nastaje dana 24. listopada 1964. neovisna Republika Zambija. Prvi predsjednik bio je Kenneth Kaunda.
Iako je velika većina stanovnika zemlje zaposlena u poljoprivredi, glavni je pokretač zambijskog gospodarstva rudarstvo. Zemlja ima velika nalazišta bakra, a vadi se i kobalt. U postkolonijalnom razdoblju zambijsko je gospodarstvo uglavnom stagniralo ili nazadovalo, dijelom i zbog nacionalizacije rudarske industrije i posljedičnog lošeg upravljanja, a dijelom i zbog nepovoljnog svjetskog tržišta bakra, glavnog izvoznog proizvoda. U posljednjih nekoliko godina program privatizacije i liberalizacije te rast cijena bakra na svjetskom tržištu pomogli su gospodarskom oporavku zemlje. Izvozi se i značajna količina struje dobivene u zambijskim hidroelektranama.

U Zambiji su duboki i neizbrisivi hrvatski tragovi

U ovoj afričkoj zemlji duboki su i hrvatski misijski tragovi. Naime, uz trenutno jedinog hrvatskog misionara u ovoj afričkoj zemlji, krčkog svećenika don Borisa Dabu, ovdje su djelovali hrvatski isusovci (o. Luka Lučić, o. Ivan Gerovac, o. Ivan Cindori, brat Ilija Dilber i brat Benedikt Fostač), hrvatski franjevac konventualac fra Ambroz Knežić, franjevac Bosne Srebrene fra Tomo Anđić, zatim dijecezanski svećenici „Fidei donum“: iz Vrhbosanske nadbiskupije u biskupijama Solwezi (vlč. Dominko Bilić, vlč. Stipo Miloš i vlč. Anto Perić) i Chipata (vlč. Zdravko Mandić i vlč. Marko Stipić), u biskupiji Livingston svećenik Krčke biskupije don Ivica Kordić i Dubrovačke biskupije don Frano Markić zvani Aleluja. Od vjernika-laika u istoj zemlji misionarke su bile: gđa Dragica Pekić, gđa Emica Verlić, gđa Ivanka Šuber i gđa Monika Okrugić.
Jedini hrvatski misionar, koji danas djeluje u ovoj zemlji, je krčki svećenik don Boris Dabo, rodom iz Novalje na Pagu iz dijela koji se zove Bukovica, koji je otišao u misije u Zambiju u biskupiju Livingston još davne 1983. godine. U svojih 26 misionarskih i zambijskih godina u biskupiji Livingston don Boris Dabo djelovao je u sljedećim misijama: Sichili (10 godina), Livingston (3 godine), Shangombo (8 godina) i Lusu (od 2003.). Osnovao je tri misije: Schangombo, Lusu i u tijeku je nakon osnivanja puno zaživljavanje misije Njoko Malomo koja se nalazi na ušću rijeke Njoko zvanom Malomo, uzvodno uz rijeku Zambezi udaljenoj oko 25 kilometara od Misije Lusu. Don Boris nakon što završi jednu misiju ide dalje i dublje u unutrašnjost uzvodno uz rijeku Zambezi prema afričkom čovjeku koji čeka Kristovu Radosnu vijest. Jednostavnost i skromnost njegova svećeničkog života, koja je vidljiva na svakom mjestu, dodatna je privlačna snaga kako za vjernike koji su mu povjereni tako i za sve one koji dođu u posjetu Misiji Lusu. Na prvo su mu mjestu povjereni vjernici i njihovo duhovno i materijalno dobro, a tek onda on sam. Skrbi on i za nekatolike i to preko projekata koje je uredio i koji život znače čovjeku na ovim prostorima, a za koje su materijalna sredstva osiguravali prijatelji misija i misionara cijele Crkve u Hrvata.

Gdje se nalazi Misija Lusu?

Misija Lusu nalazi se uz veliku i prelijepu zambijsku rijeku Zambezi. Pravo je čudo kako je nastala i rasla ova Misija i što je sve od njezina osnutka urađeno pod vodstvom hrvatskog misionara don Borisa Dabe, kazao je biskup Livingstona mons. Raymund Mpezele u razgovoru s kardinalom Vinkom Puljićem. Biskup Mpezele prije nekoliko godina i osobno je u znak zahvalnosti posjetio rodnu biskupiju i rodno mjesto našeg misionara don Borisa Dabe.
Misija Lusu nije samo župna crkva i župni ured kako si možda zamišljamo. Misija Lusu svojim dobro osmišljenim projektima postala je središte duhovnog života ovog kraja, ali središte cjelokupnog života i rada ovih dobrih i plemenitih ljudi iz velikog i ponosnog plemena Lozi koje govori svojim jezikom zvanim silozi. Tu su već zaživjeli razni projekti koji život znače ovom čovjeku: župna crkva, skromni stan za svećenika, ambulanta s malim stacionarom, pučka škola koja vapije za proširenjem, mlin u kojem svoje žito melju katolici i nekatolici, prodavaonica životnih namirnica, skrb za bolesne od side i za siromašne učenike, zatim razni prostori za okupljanje ljudi ovoga kraja i puno toga što se može naći i vidjeti na velikom prostoru koji je u posjedu Misije Lusu. Pravljenje mreže za vodu na prostoru Misije Lusu i napajanje vodom uz pomoć struje dobivene vlastitim solarnim sustavom posebna je priča. I zato kad se pomaže Misiji Lusu onda se ne pomaže samo jedan konkretni projekt nego se pomažu svi projekti Misije Lusu koje vodi naš misionar. Don Boris je zahvalan brojnim prijatelja misija i hrvatskih misionara i misionarki, posebno Misije Lusu, da su materijalno pomogli sve projekte od njezina osnivanja 2003. godine. Crkva u Hrvata financirala je sve projekte. Jedino je Misereor iz Njemačke financirao nabavku mlina. Ukoliko je nešto i preostalo uloženo je i bit će uloženo u puno zaživljavanje nove Misije Njoko Malomo. Malo se tko može pohvaliti da u ovakvim afričkim i zambijskim prilikama i neprilikama, bez struje i s kakvim takvim internetom mobilne telefonije, Misija Lusu ima i web stranicu. I zato svi prijatelji misija kako Crkve u Hrvata tako i diljem svijeta mogu vidjeti i mogu se informirati o životu i radu Misije Lusu ukoliko posjete njihovu web stranicu koja ima sljedeću adresu: www.lusumission.org.

Zašto baš Misija Lusu?

Možda se pitamo, a zašto baš Misija Lusu? Zašto je odabrano ovo mjesto? Što je ponukalo don Borisa Dabu da biskupu Livingstona predloži osnivanje misije Lusu? Obilazeći ove krajeve don Boris je naišao na veliki metalni križ, koji i danas stoji. Pitao se zašto je baš na ovom mjestu gdje skoro i nema katolika i tko ga je postavio. U razgovoru s nekoliko osoba u ovom kraju saznao je kako je on zamijenio drveni križ koji podsjeća na važan događaj za Katoličku crkvu u ovom kraju. Nedaleko od križa teče rijeka Zambezi. I baš na ovom mjestu 29. travnja 1883. godine u rijeci Zambezi utopio isusovac brat Louis de Vylders. Bio je na putu prema njihovom kralju tražeći odobrenje za svoj misionarski rad. Kajak se prevrnuo, a misionar se utopio. Naime, sredinom prošlog stoljeća Zbor za evangelizaciju naroda povjerio je ovaj dio Afrike ocima isusovcima za misionarsko djelovanje. Zbog raznih spletki, ponajprije stranaca, ova misija i mnoge druge u ovom kraju nisu zaživjele. Pokušaj evangeliziranja ovog kraja nije uspio. Ali je pošlo za rukom hrvatskom misionaru don Borisu Dabi osnovati Misiju Lusu. Smrt jednog misionara postalo je sjemenom Misije Lusu i drugih misijskih postaja danas.

Kardinal Puljić prihvatio poziv don Borisa

Katolička crkva u Bosni i Hercegovini odazvala se pozivu iz Misije Lusu, koja je došla preko tadašnjeg tajnika Apostolske nuncijature u Zambiji svećenika Vrhbosanske nadbiskupije mons. dr. Slađana Ćosića, i svojom akcijom prije godinu dana s 53.000,- USD sufinancirala izgradnju župne crkve. Cijelu akciju biskupi Bosne i Hercegovine povjerili su Misijskoj središnjici Nacionalne uprave Papinskih misijskih djela BiH. I zato je don Boris na poticaj nacionalnog ravnatelja Papinskih misijskih djela BiH mr. vlč. Tome Kneževića pozvao predsjednika Biskupske konferencije BiH vrhbosanskog nadbiskupa Vinka kardinala Puljića da zajedno s biskupom Livingstona posveti ovu novoizgrađenu crkvu u Misiji Lusu. Kardinal se rado odazvao pozivu i u pratnji nacionalnog ravnatelja Papinskih misijskih djela BiH u utorak 2. lipnja 2009. godine stigao u Livingston.

Dobrodošlica u Livingstonu

Iz Sarajeva preko Zagreba, Frankfurta i Johannesburga gosti iz Bosne i Hercegovine stigli su u utorak 2. lipnja u podnevnim satima. U zračnu luci dragom gostu priredili su prelijepi prijem. Vinka kardinala Puljića uz domaćeg biskupa mons. Raymunda Mpezela i našeg misionara don Borisa Dabu dočekali su članovi ordinarijata biskupije Livingstone, predstavnici klera, pjevački zbor župe Maramba iz Livingstona kao i predstavnici zambijskih medija i državne televizije. Odmah u zračnoj luci upriličen je razgovor s kardinalom za zambijske medije o čemu je poduže izvijestila kako državna televizija u svome redovitom večernjem dnevniku tako i pisani mediji. Jedno od ponavljanih pitanje novinara bilo je što misli o korupciji koja je prisutna u Zambiji. Zambijski novinari svjesni situacije u Zambiji zaboravljaju kako od ove bolesti nije imun nijedan politički sustav i nijedna politička stranka diljem svijeta. Svu proceduru dobivanja vize i druge obveze bile su puka formalnost. Nije trebalo stajati u redu i bilo što tumačiti i pojašnjavati. Gosti iz Bosne i Hercegovine odsjeli su kod biskupa Livingstona. Navečer u pastoralnom centru biskupije Livingstona upriličena je večera s klerom ove biskupije koji djeluje u Livingstonu. Domaći biskup nije krio radost i zahvalnost za dolazak Vinka kardinala Puljića. Domaćin do srijede popodne za pristigle goste bio je domaći biskup.
U srijedu prijepodne don Boris je gostima pokazao grad Livingston kao i vodopade rijeke Zambezi poznate pod nazivom Viktorijini vodopadi. Tijekom ranog prijepodneva sam je morao obaviti važne poslove kako za Misiju Lusu tako i za samu proslavu posvete župne crkve od nabavke brašna, kupusa, luka i drugih važnijih kućnih potrepština kojih nema u Misiji, a koje mora nabavljati kada dođe u grad Livingston. Međutim, njegove misli bile su u Misiji Lusu da li se završavaju dodijeljene i dogovorene zadaće. Nakon što su završeni svi poslovi don Boris s gostima krenuo je prema Misiji Lusu da bi istoga dana u kasnim popodnevnim satima stigao kući. Usput je uzeo nekoliko hodočasnika iz Livingstona koji su na sjedili na terencu.

U srijedu popodne počeli su stizati prvi gosti

Po dolasku u Misiju don Boris je okupljenima predstavio goste. Na licima je bila sreća da im je u pohode došao vrhbosanski nadbiskup Vinko kardinal Puljić. S tri pljeska rukom svaki je pojedinačno izražavao dobrodošlicu gostima. Prvi gosti posvete iz svih okolnih misija već su stigli kamionima prema planu koji su napravili organizatori u Misiji Lusu. Don Boris je kamionima Misije Lusu osigurao besplatan prijevoz za dolazak i odlazak vjernika iz šest misija ovog dijela biskupije Livingston, a koji su na proslavu počeli stizati već u srijedu popodne. Bilo je dirljivo vidjeti radost na licima ovih ljudi da mogu sudjelovati na ovom velikom događaju ne samo za biskupiju Livingston, nego i za vjernike ovog kraja. Uz pjesmu i pratnju bubnjeva, radosna lica na kamionima stizali su na proslavu. Ni makadamski put, ni velika prašina nisu bili prepreka. Svi su tih dana bili čisti i uredni, a svoju odjeću tih su dana i prali. Za proslavu svako si je ponio hranu, ali don Boris je osigurao dodatno pojačanje. Svakoj grupi osigurao je po jednu kozu, dovoljno pure za kuhanje, šećera, soli i dovoljno drva da si tih dana mogu skuhati puru. Zatim im je nabavio i vola kojega su uz teške muke uspjeli zaklati tamo gdje su ga i kupili. Živa ga nisu uspjeli dovesti u Lusu. Još im je don Boris iz zaliha Misije Lusu pridodao i brašna od bijelog kukuruza za puru. Hrvat iz Lusake gosp. Zvonko Sanković preko tvrtke u kojoj radi Shoprites, osigurao je preko 450 lanč paketa za pristigle hodočasnike. Ni vode nije nedostajalo, jer sustav koji ima Misija Lusu i koji je uredio don Boris izvanredno je funkcionira tako da su u tim danima svi imali i dovoljno vode za vlastitu higijenu. Obitelji Zvonke i Gordane Sankovića te Bože i Anke Žeravica obogatile su i stol kako za don Borisa tako i za goste. Svi oni rado su to činili, ne samo za don Borisa, nego i za sve naše bivše hrvatske misionara koji su djelovali u Zambiji, a koji su do današnjeg dana ostali dio njihovih obitelji.
Svim pristiglim hodočasnicima Misija Lusu osigurala je i smještaj u prostorima raznih projekata Misije Lusu. Tih dana ni mlin nije mlio zbog priprema za svečanost. Kad je stigao kardinal radosti nije bilo. Nisu znali što je kardinal, ali ih je o tome poučio don Boris. Bili su ponosni i radosni da njihova Misija može ugostiti kardinala.
Svi dani već od četvrtka bili su sadržajno ispunjeni i to svetopisamskim, liturgijskim i glazbenim sadržajima. Bilo je pravo iznenađenje kako su se sve zajednice u svojim misijama pripremale za ovaj važan događaj. Biblijska tema bila je sveti Pavao misionar, zatim sveti Josip Radnik kome je posvećena novoizgrađena crkva u Lusu. Čitalo se i razmišljalo o pročitanom svetopisamskom tekstu. Nakon toga su glasno izricali svoja razmišljanja o pročitanom svetopisamskom tekstu. Svaki zbor morao se predstaviti novim liturgijskim pjesmama kao, ali i tradicionalnim. U ovoj točki osjećao se takmičarski duh. Svaki dan svi su sudjelovali na misnom slavlju kojemu je predsjedao kardinal Puljić. Na misnom slavlju liturgijsko pjevanje bilo je povjereno drugom zboru iz druge misije. Za svaki pjevački zbor bilo je veliko priznanje svojim glasovima i svojim bubnjevima uljepšati misno slavlje. Osim duhovnog sadržaja bilo je pjesme i radosnih sadržaja i za dušu svakog sudionika ovog velikog događaja. Do u kasne večernje sat odjekivala je pjesma radosnica što su zajedno pjevali i plesali vjernici iz raznih misija ovog dijela biskupije Livingston.
U četvrtak don Boris je gostima iz Bosne i Hercegovine prezentirao sve što je Misija Lusu uradila uz duhovnu i materijalnu potporu brojnih prijatelja misija Crkve u Hrvata. Predstavio je povijest osnivanja Misije Lusu kao i cijeli proces izgradnje svih projekata. Bilo je radosno vidjeti i doživjeti sve ostvarene projekte. Misija Lusu postala je središtem cjelokupnog življenja ne samo katolika, nego i drugih žitelja ovog kraja. Ona svojim životom i radom postaje privlačna snaga za sve koji nisu čuli za Krista. Radost nisu krili kako katolici tako i nekatolici. U podnevnim satima slavljena je misa u maloj kapelici koja je tijekom minuloga vremena bila prijelazno rješenje. Liturgijska pjesma uz njihanje i pljeskanje pod vodstvom dirigenta učinila je svoje da se osjeti Božja blizina i Božja nazočnost. Cijelo popodne bilo je vrijeme razgledanja i susreta s ljudima kako ove misije tako i onih koji su došli na proslavu. A tek pobožnost sudjelovanje na misnom slavlju i pobožno pristupanje svetoj pričesti posebna je priča. Spontana molitva vjernika dio je njihove liturgijske svakodnevnice.

Zaživjela je i Misija Njoko Malomo

Na prijedlog našeg misionara don Borisa biskup Livingstona u prosincu 2007. godine osnovao je misiju Njoko Malomo. Ova misija, koja se nalazi na drugoj strani rijeke Zambezi, udaljena je od Misije Lusu nekih 25 km teško prohodnog makadamskog puta. Zemljište za Misiju darovao je poglavica Likukela koji je i sam katolik, a jedna mu je kći časna sestra i djeluje u gradu Livingstonu. Rekao je don Borisu neka uzme zemlje koliko mu treba za osnivanje Misije Njoko Malomo. Ova Misija trenutno ima oko deset vjernika. Od osnutka pa do danas učinjeni su veliki koraci i napravljeno puno kako bi u narednom vremenu rasla i brojem i duhovno kao i sve dosadašnje misije koje su bile povjerene don Borisu.
U petak nakon jutarnje mise u Misiji Lusu koju je predslavio kardinal Puljić krenulo se u posjetu Misiji Njoko Malomo. Najveći dio puta išlo se terenskim autom, a onda preko rijeke Zambezi čamcem. Sin mora don Boris ostavio je upravljač terenskog vozila i prihvatio se upravljača čamca. Može se samo zamisliti kako je izgledalo njegovo lice kad je sjeo za upravljač čamca, iako ima osobu koja upravlja čamcem. Prava osoba na pravom mjestu. Trebalo je samo doživjeti s kakvom se lakoćom i radošću prihvatio upravljača čamca.
Dok se plovilo čamcem u daljini se čula pjesma i radost s zvucima bubnjeva male zajednice, predvođene katehistom, koja se okupila u crkvi pod vedrim nebom i koja je pjesmom dočekivala svoga don Borisa i drage goste. Slavljena je kratka Služba Riječi na kojoj su sudjelovali katolici i nekatolici. Zatim je don Boris pokazao sve što je učinjeno. Urađeno je jako puno, ali ima još jako puno posla. Don Boris se nada kako će kao i do sada brojni prijatelji misija i misionara cijele Crkve u Hrvata pokazati širini svoga vjerničkoga srca. Njegove produžene ruke na čelu s katehistom već stanuju u Misiji Njoko Malomo provodeći duhovni i materijalnu izgradnju. U izgradnji je mala zgrada za prodavaonicu životnih namirnica i ambulanta. Zanimljivo je kako je nekatolik predsjednik povjerenstva za izgradnju ambulante. Veliki je prijatelj katolika i Katoličke crkve. Na rastanku s dragim gostima kazao je kako će nakon ove visoke posjete i ovog susreta dobro razmisliti i donijeti odluku da postane katolikom on i njegova obitelj. Svi radnici su katolici i prognanici su iz Angole, iz zemlje u kojoj je kršćanstvo prisutno preko 500 godina. Nakon što je Zambija raspustila jedno izbjegličko naselje ostali su u Zambiji. Nisu se željeli vratiti u Angolu. Vrsni su stručnjaci za razne strukovne poslove, ali i dobri vjernici. Izbjeglice i prognanici Angole postali su blagoslov za biskupiju Livingston i cijelu Zambiju. Bože moj, kako je ovo lijepo čuti da nisu opterećenje i križ, nego blagoslov.

Kardinalov pijetao

Katehista u novoutemeljenoj Misiji Njoko Malomo trebao je prema dogovoru s don Borisom pripremiti ručak za goste. Ali zbog nesporazuma, jer se nadao da će gosti ostati cijelo popodne u Misiji Njoko Malomu, ručak je izostao. Katehista ga nije pripremio. I tako pijetao, koji je bio predviđen za ručak kardinalu, sačuvao je glavu i preživio je. I onda nakon kratkog savjetovanja don Borisa i najodgovornijih odlučiše da pijetla katehista Misije Njoko ponese u Misiju Lusu i prinese ga u nedjelju za prinos darova na misi posvete crkve. S kardinalovim pijetlom mali čamac bio je još opterećeniji. Međutim, za don Borisa to uopće nije bio problem, ali za kontinentalce u malom čamcu itekako. Radost je bila velika kad su stigli na drugu stranu rijeke Zambezi. I onda povratak u Misiju Lusu terenskim vozilom. Don Boris se zaustavljao više puta i uzimao sve koji su krenuli na proslavu. Svi žele blagovremeno doći biti sudionici ovog velikog događaja. Bože dragi, kako je lijepo biti katolik i kod kuće i u cijelom svijetu i u Misiji Lusu i u Misiji Njoko Malomo.

Pripreme u Misiji Lusu teku prema planu

I bez nazočnosti misionara don Borisa svi predviđeni programi događali su se onako kako su to dogovorili s don Borisom. Sve je funkcioniralo besprijekorno od prijama i prehrane pristiglih vjernika i osiguravanja spavanja pa sve do realiziranja svih predviđenih sadržaja. Nisu dolazili i pitali, a što sada ili ovdje imamo problema. I kad veliki kamion ostane na putu sve sami rješavaju. Savjesni su i odgovorni i završavali su povjereni im posao. Novopridošli vjernici ulaze u novoizgrađenu crkve diveći se jer je napravljena onakva kakvu su si i željeli.
I same pripreme neposredno pred proslavu posvete crkve kvalitetno su se uvježbavale i pripremale satima. Ministranti su imali posebne pripreme kao i druge osobe koje su sudjelovale u samoj liturgiji. Pjevački zbor Misije Lusu, kojemu su se priključili i pjevači iz filijale Katima, imali su posebne vježbe. Ništa nije bilo prepušteno slučaju. Sve se moralo dogovoriti i sve pripremiti kako bi ova proslava bila na visini.
Napravljene su dvije kućice od slame. Jedna je bila za kralja plemena Lozi gosp. Inyambo Yeta II. koji rezidira u mjestu Mwandi. Ukoliko bi toj kućici nešto nedostajalo slijedile bi kraljeve sankcije i kazne u stoci. Druga kućica napravljena je za lokalne poglavice. Cijelo pleme Loci itekako drži do svojih kraljeva i lokalnih poglavica, nešto iz poštivanja i ponosa i nešto iz straha.

Došao je dan posvete crkve

Zadnji završeni „projekt“ u Misiji Lusu bila je župna crkva. Sve drugo je uglavnom završeno. Ona je bila kruna svih nastojanja kako don Borisa tako i vjernika Misije Lusu. Treba reći kako je Misija Lusu posvećena Afričkim mučenicima, a novoposvećena crkva Sv. Josipu Radniku. Osvanuo je predivni dan i uvaženi gosti počeli su stizati. Zajedno su stigli biskup biskupije Livingston mons. Raymund Mpezele u pratnji tajnika i generalnog vikara. Biskup Livingstona prije imenovanja biskupom bio duhovnik u Bogosloviji u Lusaki u vrijeme kada je hrvatski isusovac o. Luka Lučić bio profesor na istoj Bogosloviji. U isto vrijeme stigao je i apostolski nuncij za Zambiju i Malavi nadbiskup mons. Nicola Girasoli. Očekivao se dolazak kralja i njegove pratnje. Međutim, u zadnji trenutak otkazan je njegov dolazak navodno zbog problema zbog visokog tlaka. Umjesto njega na posvetu je stigla njegova tročlana delegacija u pratnji dvojice naoružanih policajaca koja nije zauzela mjesta u kućici predviđenoj za kralja. I predstavnici lokalne i provincijske vlasti bili su na proslavi.
Misa posvete crkve, koja je bila na svetkovinu Presvetog Trojstva i koja je trajala četiri i pol sata, posebno je bila lijepa. Misnom slavlju, koje je slavljeno ispred crkve, predsjedao je vrhbosanski nadbiskup Vinko kardinal Puljić uz koncelebraciju domaćeg biskupa i apostolskoj nuncija, nacionalnog ravnatelja Papinskih misijskih djela BiH i još desetak nazočnih svećenika. Uz nazočnost velikog broja vjernika misi je nazočilo i dvadesetak časnih sestara. Crkvu je posvetio Vinko kardinal Puljić uz sudjelovanje biskupa mons. Raymunda Mpezelea.
Radosno je bilo i saznanje da su u oltar ugrađene moći hrvatskog mučenika blaženoga Alojzija Stepinca koje je don Borisu za ovu crkvu poklonio zagrebački nadbiskup Josip kardinal Bozanić. I ovo je jedna od katoličkih poveznica Crkve u Hrvata i Misije Lusu.
Ono što je za sve bilo itekako zanimljivo je činjenica kako se za sve liturgijske čine ima dovoljno vremena. Liturgijska pjesma uz sudjelovanje svih nazočnih posebno je uljepšalo ovu prelijepu svečanost. Pjevački zbor Misije Lusu bio je posebno radostan jer je on jedini imao odgovornosti za liturgijsko pjevanje. U svojoj propovijedi kardinal Puljić pojasnio je sadržaj svetkovine Presvetog Trojstva kao i obred i smisao posvete crkve i što ona znači u životu konkretne vjerničke zajednice. Nazočne vjernike pozvao je na hrabro svjedočenje svoje vjere kako u svakodnevnom življenje tako i u konkretnom okruženju. Povorka svih koji su prinosili darove bila je podugačka. Svatko je prinosio ono što je imao i što je nakanio prinijeti. Neki su prinijeli tikve, kikiriki, bubanj, koverte s obiteljskim darovima i drugo. Tako su vjernici uz novoutemeljene Misije Njoko Malomo prinijeli kardinalova pijetla koji je preživio. I tako kardinalov pijetao umjesto u lonac otišao je u misionarov kotac. Kardinal je sa sobom u Sarajevo ponio veliki bubanj koji simbolizira i liturgijsku pjesmu vjernika ovog kraja i cijele Zambije.
Prije kraja misnog slavlja predstavnici kraljevskog dvora plemena Lozi uz izraze zahvalnosti molili su potporu za nastavak radova na proširenju pučke škole. U znak zahvalnosti za sve što je Crkva u Hrvata učinila na ovom području koje obitavaju članovi njihova plemena dodijelili su kraljevske Lozi fesove kardinalu, domaćem biskupu, apostolskom nunciju i don Borisu Dabi. Kardinalu su poklonili lijepo izrađeni pastirski štap. Nakon misnog slavlja za sve goste pripremljen je ručak pored rijeke Zambezi.

Rastanak s don Borisom i odlazak u Lusaku

U ponedjeljak nakon misnog slavlja i rastanka s vjernicima Misije Lusu gosti iz Domovine oprostili su se od don Borisa. Zahvalni Bogu za sve doživljeno i ponosni na don Borisa rekli su mu: „Don Borise, doviđenja! Hvala za sve darovano duhovno dobro tebi i tvojim dvjema misijama“. Cijela Crkva u Hrvata ponosna je što ga ima, a vjernici Misije Lusu Bogu su zahvalni što ga imaju za misionara. To su u svome pjevanju kroz pjesmu više puta i izrekli. Kardinal je na rastanku kazao: „Don Borise, nećemo te zaboraviti!“
Hrvati iz Lusake obitelj Zvonka i Gordane Sanković i obitelj Bože i Anke Žeravica povezli su goste iz Domovine u Lusaka koji je trajao cijeli dan. To je udaljenost od preko 750 kilometara makadamskog puta, puta u izgradi i puta koji je u cijelosti završen. U kasnim večernjim satima apostolski nuncij za Zambiju i Malavi nadbiskup mons. Nicola Girasoli s tajnikom Apostolske nuncijature za sve je pripremio prijam i večeru. Goste iz Bosne i Hercegovine udomio je apostolski nuncij.
U utorak ujutro kardinal je uz suslavlje apostolskog nuncija, tajnika Nuncijature i nacionalnog ravnatelja PMD BiH u kapelici Nuncijature slavio misu s malom, ali aktivnom hrvatskom zajednicom u glavnom gradu Zambije koja broji oko dvadeset članova. Nakon misnog slavlja pod kojim se hrvatski pjevalo i Boga slavilo apostolski nuncij pripremio je doručak za sve nazočne. Nazočni Hrvati potom su ostali u razgovoru s kardinalom Puljićem. Potom je gostima iz BiH pokazao Lusaku s njezinim trima katedralama: katoličkom, anglikanskom i protestantskom. Katolička katedrala nadbiskupije Lusaka novo je prelijepo zdanje koja je posvećena 2006. godine i koja ima patron Djeteta Isusa. Rekli bismo živio Mali Isus i u Lusaki! U okruženju katedrale nalaze se građevine koje sadržavaju sav život i pastoralni rad ove nadbiskupije.
I prije odlaska u zračnu luku u Nuncijaturi bio je susret s biskupom biskupije Chipata mons Georgom Lungu koji je i predsjednik Biskupske konferencije Zambije. Mladi i simpatični biskup u razgovoru s kardinalom Puljićem posebno se zahvalio za dvojicu naših misionara vlč. Zdravka Mandića i vlč. Marka Stipića i njihove godine provedene u njegovoj biskupiji Chipati koja je udaljena od glavnog grada preko 700 kilometara. Rado je spominjao to vrijeme i dvojicu naših misionara te kako ga je vlč. Zdravko Mandić učio voziti auto i kako mu je imao duhovne vježbe. Kazao je kako bi njih dvojicu i druge svećenike iz Vrhbosanske nadbiskupije i danas želio imati u svojoj biskupiji. Kazao je kardinalu: „Pošaljite nam nekoga od svećenika svoje nadbiskupije!“ Na rastanku apostolski nuncij nadbiskup mons. Nicola Girasoli kardinalu je pokloni od ebanovine ukusno izrađeni čestičnjak, zambijsku misnicu sa štolom koja je plod inkulturacije te štap. U utorak 8. lipnja popodne gosti iz Bosne i Hercegovine napustili su Zambiju i otputovali u Domovinu.

Posjet don Borisu dodatna je obveza prema misijama i misionarima

Posjet Misiji Lusu i Misiji u nastajanju Njoko Malomo, koje vodi naš hrvatski misionara don Boris Dabo, dodatni je poticaj građenju misijske svijesti i odgovornosti za sve vjernike i brojne prijatelje misija i misionara u Bosne i Hercegovini. I sam odlazak u Zambiju Vinka kardinala Puljića znak su konkretne spremnosti da i u budućnosti budu molitvena i materijalna potpora našim hrvatskim misionarima i misionarkama ma gdje bili. Nadat je se kako će nakon uspješno završene akcije u Bosni i Hercegovini pod nazivom „Izgradimo crkvu u Zambiji“ i druga akcija „Izgradimo crkvu u Tanzaniji“, konkretno u župi i biskupiji Mbeya u kojoj je djelovao naš pokojni misionar svećenik Trebinjsko-Mrkanske biskupije don Boško Obradović i koja u narednim tjednima završava, biti isto tako uspješna. Nadat je se kako će i Bosna i Hercegovina i cijela Crkva u Hrvata dalje biti molitvena i materijalna potpora svim hrvatskim misionarima i misionarkama ma gdje bili u granicama naših poratnih mogućnosti, kazao je kardinal Puljić.
U četvrtak na svetkovinu Tijelova, predsjedajući misnom slavlju u sarajevskoj prvostolnici u liturgijskom ruhu Katoličke crkve u Zambiji i pokazujući darovani čestičnjak za hostije, kardinal Puljić okupljenima je u propovijedi kazao kako od katolika Zambije i Misije Lusu možemo između ostaloga naučiti kako s poštuje Riječ Božja i Kristova nazočnost u posvećenim hostijama te kako se treba imati vremena za Boga i za molitvu. Posjeta Zambiji i Misiji Lusu bilo je veliko obogaćenje, kazao je kardinal. (kta/missio.ba)