Kardinal Puljić za „Kirche in Not“: Naši korijeni ovdje su toliko duboki da se ne mogu lako iskorijeniti

Mrežna stranica pastoralne katoličke humanitarne zaklade „Kirche in Not“ (Crkva u nevolji), objavila je, 19. travnja 2022. intervju novinara Volkera Niggewöhnera s nadbiskupom metropolitom vrhbosanskim u miru kardinalom Vinkom Puljićem pod naslovom:“Korijeni katoličke manjine ne mogu iskorijeniti“. Intervju prenosimo u cijelosti:

Kraj je jedne ere: Vinko kardinal Puljić bio je 31 godinu nadbiskup vrhbosanski sa sjedištem u Sarajevu. U mirovinu je otišao krajem siječnja 2022. U vrijeme njegova mandata dogodio se rat u Bosni i Hercegovini i uslijedile teške godine obnove.

Volker Niggewöhner: Kardinale, imenovani ste vrhbosanskim (sarajevskim) nadbiskupom krajem 1990. godine. Jeste li tada imali pojma kakva teška vremena predstoje ljudima u bivšoj Jugoslaviji?

Kardinal Vinko Puljić: Tada to nisam mogao ni naslutiti, iako mi je bilo jasno da prijelaz iz komunizma u demokratski sustav neće biti jednostavan. Kad me papa Ivan Pavao II. obvezao da prihvatim ovu službu, rekao je da će nam doći teška vremena. Vrlo dobro se sjećam njegovih riječi na mom biskupskom ređenju: „Budi hrabar, Crkva te šalje, ne ideš u svoje ime!“

„Budi hrabar, Crkva te šalje!“

Prve godine Vaše biskupske službe bile su obilježene ratom koji je započeo u travnju 1992. godine. Kako ste doživjeli ovo vrijeme?

Kad je izbio rat i kada sam dobio vijest o uništenju i progonima, osjećao sam se kao Job. Vidio sam previše krvi, toliko mrtvih i ranjenih, pretrpio toliko boli. I sâm sam bio toliko puta u opasnosti. Tada su me često pitali, bojim li se? Moj odgovor: I ja sam samo čovjek, ali ljubav, koja me nosi i vodi da hrabrim i tješim ljude, mnogo je jača.

Rat uvijek ostavlja rane u dušama onih koji su pogođeni. Što ste kao Crkva učinili za promicanje mira i pomirenja?

Tijekom rata Crkva je pokušavala pomoći ljudima da prežive. Pomoć je uvijek dijeljena bez obzira na nacionalnu ili vjersku pripadnost. Već tijekom rata pokušavali smo krenuti putem međureligijskog dijaloga; nakon rata osnovali smo „Međureligijsko vijeće” u kojem njegujemo duh dijaloga i mira.

„Međureligijsko vijeće u duhu dijaloga i mira“

Daytonskim sporazumom iz 1995. okončan je rat u Bosni i Hercegovini nakon tri i pol godine. Kako vidite razvoj događaja od tada?

Sporazum je okončao rat, ali na žalost nije donio pravedan mir. Bila je velika greška svjetske zajednice što je našu zemlju Bosnu i Hercegovinu podijelila na dva dijela. Time su moćnici legalizirali etničko čišćenje. Stvorili su državnu strukturu koja ne može funkcionirati.

Odredbe Daytonskog mirovnog sporazuma, koje su između ostalog uključivale potporu katoličkih izbjeglica koje su se htjele vratiti, do danas nisu provedene. Zašto?

Novac koji je poslan za povratak izbjeglica nije stigao ljudima u ruke. Došao je u ruke vlasti, koja nije puno učinila na planu povratka.

„Ovdje ne važi: jednako pravo za sve”

Vi ste se uvijek iznova žalili na „prikriveni egzodus“ kršćana iz Bosne i Hercegovine koji traje do danas. Koji su razlozi za to?

Prije svega, to su ekonomski razlozi zbog kojih ljudi odlaze iz zemlje. Ali mislim da nepravda i nejednakopravnost imaju još veću ulogu. Ovdje ne vrijedi: jednako pravo za sve.

Politička igra s biračkim pravom, na primjer, učinila je ljude umornima: Hrvati, koji su u Bosni i Hercegovini gotovo svi katolici, čine najmanju etničku skupinu cjelokupnog stanovništva u zemlji od oko 17 posto. Na izborima, međutim, Bošnjaci muslimani biraju one koji predstavljaju hrvatsko stanovništvo u vlasti. Ova činjenica će nastaviti poticati egzodus kod katolika.

Ima li drugih diskriminacija prema katolicima?

Diskriminacija postoji i pred zakonom i u javnosti. Ako se netko žali na to, odmah biva napadnut u medijima, ali i u politici.

Kako ocjenjujete budućnost Katoličke Crkve u Bosni i Hercegovini?

Katolička Crkva u Bosni i Hercegovini preživjela je vrlo teška vremena u svojoj povijesti, prije svega komunistički režim. Vjerujem da još uvijek ima snage opstati u aktualnim teškim vremenima. Naši korijeni ovdje su toliko duboki da se ne mogu lako iskorijeniti.

Kako ste doživjeli zajednički rad u proteklih 31 godinu?

Ovdje smo nakon rata morali obnavljati mnoge porušene crkve i druge objekte. Budući da država nije podržala obnovu crkava, pomoć koju smo dobili od Kirche in Not bila nam je od velike važnosti.

Također smo posebno zahvalni na potpori nekim pastoralnim aktivnostima, poput Sinode u našoj nadbiskupiji. Zato želim iskoristiti ovu prigodu da kažem srdačno hvala svim dobročiniteljima. Nemojte se umoriti činiti dobro!