AUDIO: Pozdrav nadbiskupa Vukšića na početku Međunarodnoga znanstvenog simpozija „Homage papi Benediktu XVI.“

Na Katoličkom bogoslovnom fakultetu Univerziteta u Sarajevu, u popodnevnim satima 9. studenog 2023. započeo je simpozij pod nazivom „Hommage papi Benediktu XVI.“ posvećen proučavanju života i djela pape Benedikta XVI. Pozdrav na početku Simpozija uputio je nadbiskup metropolit vrhbosanski i veliki kancelar KBF-a mons. Tomo Vukšić, a prenosimo ga u cijelosti:

Najsrdačnije zahvaljujem Katoličkom bogoslovnom fakultetu što je organizirao Međunarodni znanstveni simpozij „Homage papi Benediktu XVI.“, kojim se daje doprinos proučavanju života i djela ovoga pape tako što se proučava njegova teološka misao iz različitih perspektiva, i jednako srdačno pozdravljam sve sudionike, a ponajprije predavače kojima zahvaljujem za uloženi trud u pripravu doprinosȃ koje će izložiti.

Rado bih ostao s vama cijelo vrijeme i sa zanimanjem saslušao sva izlaganja ali mi to, nažalost, neće biti moguće te se, uz izraze zahvalnosti i poštovanje, ispričavam što mi je, zbog drugih obveza, moguće ostati s vama samo oko pola sata.

I neka mi bude dopušteno, kao uvodno razmišljanje u ovaj simpozij, pročitati nekoliko misli koje sam napisao u povodu smrti Benedikta XVI.

Prvi put sam naišao na ime Josepha Ratzingera nekada u proljeće 1972. godine kad mi je, kao gimnazijalcu u Zagrebu, u ruke došao hrvatski prijevod njegove knjige „Uvod u kršćanstvo“. Sjećam se, bila mi je ta knjiga tada teška za čitanje i prestao sam nakon samo desetak stranica. No kasnije sam joj se više puta i vrlo rado vraćao, kao što sam rado čitao i mnoge druge Ratzingerove studije. Osnovni razlog mi je uvijek bio dojam da je autor tih teoloških rasprava, osim što je pisac s vrlo velikim talentom jasnoće i dosljedne znanstvene logike, također teolog duboke osobne vjere koja se prepoznavala na doslovce svakoj stranici. Posvema su me se uvijek doimale, dakle, njegova jasnoća, logika, znanstvenost i posebice vjera koja je pratila njegova teološka tumačenja. (…)

Tijekom svoga života Joseph Ratzinger se dokazao kao jedan od najvažnijih katoličkih mislilaca tijekom 20. i 21. stoljeća. Bio je, kako su neki već davno o njemu napisali, teolog sposoban biti jasan kao rijetko netko drugi. Njegova djela prevedena su samo dragi Bog zna na koliko jezika a s velikim poštovanjem uvažavali su ga, čitali i studirali također brojni nekatolici. Kao teolog, gradeći na biblijskim temeljima, povezivao je stare kršćanske autore sa suvremenom mišlju, pastoralnim potrebama Crkve, znanošću i svijetom te govorio jezikom ovoga vremena sadašnjim ljudima i kulturi, uvijek izravno a ponekad i polemički. Bio je tako teolog kontinuiteta na liniji Augustina, Bonaventure, Tome Akvinskoga, Duns Scota i drugih. Zbog toga je, filtrirajući klasičan i trajan crkveni nauk na svoj način, uspio preciznim rječnikom uočiti i razjasniti slabosti zapadne misli našega vremena, zasnovane na etičkom relativizmu. Također, uočavao je, raspravljao i vrlo uspješno se nosio s velikim izazovima na području antropologije, transhumanizma i suvremene čovjekove napasti da od sebe napravi boga. Pitao se kamo ide čovjek, koji je njegov odnos prema Istini, zašto niječe Boga i ponaša se često kao da Boga nema ili kao da mu Bog ne treba? A svim tim temama nastavio je baviti se i kao papa, u svojim enciklikama, drugim dokumentima, propovijedima, govorima, raspravama i knjigama. (…)

Dosljedan misli o važnosti i potrebi kontinuiteta, na pitanje koji je njegov program vođenja Crkve, kao papa odgovorio je: „Moj pravi program vodstva nije da vršim svoju volju, da slijedim svoje ideje, nego da se postavim s cijelom Crkvom u stav osluškivanja Riječi i volje Božje i da se prepustim Njegovu vodstvu tako da On sam bude onaj koji će voditi Crkvu u ovom času naše povijesti.“ (…)

U vrijeme obnašanja papinske službe Benedikta XVI. Peter Seewald je 2010. godine u obliku knjige objavio dugi razgovor s njim. Tada me se vrlo dojmila njegova izjava o eventualnoj ostavci nekoga pape, koja je glasila: „Kad je opasnost velika ne može se bježati. Eto zašto ovo sigurno nije trenutak za podnijeti ostavku. Upravo u trenucima kao što je ovaj treba odoljeti i nadvladati tešku situaciju. Ostavku se može podnijeti u mirnom trenutku ili kad se jednostavno ne može više. Ali ne može se uteći upravo u trenutku opasnosti i reći: neka se brine netko drugi. Kad jedan papa dođe do jasne svijesti da nije više fizički, psihološki ili mentalno u stanju obavljati službu koja mu je povjerena, tada ima pravo a u nekim okolnostima također obvezu podnijeti ostavku.“I pamtim vrlo dobro, kad me je u 11. veljače 2013. u ranim jutarnjim satima (različita vremenska zona) u New Yorku, telefonskim pozivom iz Sarajeva, probudio urednik „Katoličkoga tjednika“ i obavijestio da je Benedikt XVI. podnio ostavku te zamolio izjavu u povodu toga, da sam vrlo kratko kazao: „Benediktova ostavka je novost ali nije iznenađenje.“

Crkveni naučitelji su rijetki. Nema ih mnogo. Svega 37 u cijeloj povijesti Crkve. No sve ih resi dvoje i zato ih je Crkva službeno nazvala tim imenom. Krasi ih, s jedne strane, izvrsna sposobnost duhovnog i umnog poniranja u istine kršćanske vjere i, s druge, osobna svetost života koja je dokazana i službeno proglašena. A opraštajući se ovim kratkim razmišljanjem od pokojnoga pape Benedikta i moleći Božje milosrđe, uvjeren sam da je on svojim umnim sposobnostima i plodovima duhovnoga razmišljanja te poniznim i dosljednim svjedočenjem odlično ispunio prvi uvjet koji krasi naučitelje Crkve. A je li za vrijeme zemaljskoga života ispunio i onaj drugi uvjet, to jest svetost osobnoga života, nije mi znano. No, ako se u budućnosti, ako Bog da, i to dokaže, za mene će to opet biti samo vijest ali ne iznenađenje. (kta)