Svjetlo riječi

Kada sagledamo trenutnu situaciju u Bosni i Hercegovini i, ukoliko smo putovali kroz nju, sve dojmove, slike, susrete s ljudima, rekli bismo kako je u svakom kraju isto. Nema posla, nema novca, teško se živi, država nam i nije nešto, a naši najmiliji, na što se znaju požaliti većinom stariji koji u mnogim mjestima sačinjavaju većinu populacije, razbacani su po bijelom svijetu.
S druge strane, svako mjesto, svaki pedalj ove naše prelijepe Bosne ima svoju dušu, živi svoj trenutak povijesti, svoju patnju, svoje svakodnevne brige, i istodobno ponosi se sobom. Jedno od tih mjesta je i Žepče, na Bosni i u Bosni, na magistralnoj cesti M17, koju zbog brojnih prometnih nezgoda s tragičnim posljedicama nazivaju i „cestom smrti“. I premda mnoga mjesta, kako pokazuje i tekst povratka u ovom broju Svjetla riječi (župa Šurkovac), nažalost još uvijek, kako u ekonomskom tako i u demografskom smislu, geometrijskom progresijom hode „cestom smrti i nestanka“, Žepče je na svu sreću još uvijek na „cesti života“.

Zašto Žepče?

Možda nijedno istraživanje ne nudi toliko mogućih rješenja, od kojih je svako na sebi svojstven način blizu istini, poput etimološkog određivanja podrijetla imena nekog mjesta. Tko to prvi izusti Žepče i zašto baš Žepče? Jedni će reći da gradić dobi ime po naplavinama koje su se, plutajući Bosnom, sljepljivale kod Žepča te prvotno Slijepče preraste, radi lakšeg izgovora, u Žepče. Drugi će reći kako ime potječe od latinske riječi emtio što znači kupovanje, te da je jezičnim varijacijama (xemtio-xepcio-xepce-Žepče) nastalo današnje ime. U blizini Zavidovića nalazi se brdo Žep, a također u blizini Novog Šehera postojao je lokalitet Ožep, tako da bi se podrijetlo današnjeg imena moglo naći i u tim nazivima.
I kako rekosmo, svaki od njih, promatrano iz današnje perspektive, govori ponešto o Žepču te opisuje jedan dio njegove stvarnosti. I danas Bosna teče kroz Žepče i na svojim obalama lijepi, nažalost, većinom plastične vrećice; i danas s brda Žep puca pogled na Žepačku dolinu; i možda najzanimljivije, danas u ovom kraju postoji oko 60 poduzeća koja upošljavaju više od 5 radnika. Broj radnji s manjim brojem uposlenih daleko je veći. Ovaj emtio privlači posebnu pozornost. U današnjem Žepču je, za razliku od većine gradova u Bosni i Hercegovini, najveći broj poduzeća kojima je prva riječ u opisu djelatnosti proizvodnja, i to: rezane građe, namještaja, drvene stolarije, parketa, inox cjevovoda i postrojenja, cisterni, čeličnih tunelskih nosača, metalnih stolova i stolica, malina, mineralne vode, mesa, cipela, radnih odijela itd.
O Žepču kao poznatom trgovištu u kojem se izrađuje razna željezna roba, naročito oruđe, govori i Opis bosanske kraljevine, nepoznatog austrijskog autora iz druge polovice 16. st. Među mnoštvom današnjih pogona, posebnu pozornost privlači proizvodni pogon obitelji mr. Ive Trogrlića. Bave se proizvodnjom i preradom ljekovitog bilja. I uz to, stvaraju posao mnogim suradnicima koji za njih uzgajaju ljekovito bilje. I premda danas postoji mnoštvo onih koje olako strpamo pod pojam travari, podrazumijevajući pod tim ljude koji u žudnji za novcem prodaju "ljekovito bilje", Trogrlići su ipak nešto drugo. O kvaliteti i učinkovitosti njihovih proizvoda govori kako zadovoljno lokalno stanovništvo tako i stanovništvo drugih krajeva Bosne i Hrvatske te prestižne nagrade osvojene u inozemstvu (Geneve-Paris-Nürnberg 2003). Biljnim preparatima uspjeli su izliječiti tumor na hipofizi i za taj pothvat dobili su Zlatnoga Teslu – prvu nagradu na sajmu inovacija u Nürnbergu. Trenutno o tom pothvatu pripremaju i znanstveni rad. Ivo nam je ispričao kako se biljem počeo baviti davne 1957, osjetivši njegovu ljekovitost na vlastitoj koži. Jedna baka ga je, po povratku iz vojske, izliječila biljem. Na naše pitanje koje su biljke najljekovitije, Ivo je kratko odgovorio: One koje su nikle s čovjekom.
Do Trogrlića nas je odveo Drago Barbarić, Žepčacima poznat kao Barbara, i sam Ivin pacijent. Njegova istoimena firma spada u red proizvodnih pogona. Drago u pogonu svoje Barbare proizvodi drvene montažne kuće, kako reče stopostotni bosanski proizvod. Izvozi ih u Nizozemsku. Osim proizvodnjom drvenih kuća, bavi se i uzgojem svinja. U njegovoj staji odrastaju poznate svinjske „marke“: Durak, švedski Landras, njemački Landras, Jorkšir, Pietren. Imaju, veli Drago, ljepši rodni list od mene. Žepačko tržište je sasvim dovoljno. Čak ni njegove apetite ne može zadovoljiti.
Ovih nekoliko primjera, te današnji ekonomski razvoj Žepačke doline, govore ponešto i o tijeku ekonomskog razvoja većeg dijela BiH nakon pada komunizma. Žepčaci su prije rata većinom radili u zeničkoj Željezari, socijalističkom gigantu i prvijencu u metalnoj industriji. U Žepču nije, osim par proizvodnih pogona poput gotovo propale Krivaje, bila razvijena industrijska proizvodnja. Kad je u ratu Željezara prestala raditi, u industrijski nerazvijenom Žepču na površinu je isplivala privatna poduzetnička sposobnost i inovativnost. Njezini produkti danas su itekako vidljivi. Općinske vlasti, mada ne u punom kapacitetu, sudjeluju u stvaranju preduvjeta za razvijanje privatnog poduzetništva. U nekoliko poslovnih centara, poput prepoznatljive industrijsko-poslovne zone XP Žepče, stvoreni su preduvjeti za otvaranje privatnih poduzeća. U tijeku je izgradnja potrebne infrastrukture u poslovnim centrima u samom gradu. Trenutno je u Žepču, prema općinskoj statistici, zaposleno oko 5.500 ljudi. Stopa zaposlenosti veća je od stope nezaposlenosti.

Blijedo pamćenje bogate povijesti

Žepče je kraj o čijoj bogatoj prošlosti danas ponajbolje govore razni ostaci drevnih građevina razbacani po žepačkim naseljima i otkopani po žepačkim njivama. Nažalost, o njima lokalno stanovništvo ne priča puno. Razlog bi mogao biti i taj što je ovo podneblje kroz povijest bilo podložno migracijama, te je taj migracijski karakter regije „kriv“ za slabo pamćenje povijesti. Osobito je velik dio stanovništva doselio iz Hercegovine, o čemu govore i prezimena Zovko, Međugorac, Mostarac, Bakula idr. Taj migracijski proces trajao je i u 60-im godinama prošlog stoljeća kada mnoge obitelji sele u Slavoniju.
Ipak, o povijesti ovoga kraja ima se što reći. Iskopavanjem Tome Dragičevića iz 1896. godine, te iskopavanjima iz 1906-1908. pronađeni su ostaci kamenog oruđa i keramike u naselju Kraljevine ili „Kraljičino guvno“ kod Novog Šehera, što upućuje da to naselje pripada tzv. butmirskoj neolitskoj grupi. Dragičević je obavio iskapanje i na lokalitetu Gromila ili Crkvišta kod Novog Šehera te pronašao ostatke rimskih zgrada i bakrenog novca iz 3. st. posl. Kr. Tragove neolitskog doba pronašao je i u Ponijevu, na Gajevima u njivi zvanoj Čustuša. Ponijevo je u drugoj polovici 19. st. bilo središte istoimene župe sa župnom crkvom, a kao župnik u njemu je službovao i fra Grgo Martić, istaknuti franjevac Bosne Srebrene. Današnja župna crkva u Novom Šeheru izgrađena je 1925, a proširena je u drugoj polovici šezdesetih godina. Ruševnu župnu crkvu je 2001, po projektu arh. Florijana Škunce, temeljito obnovio tadašnji župnik fra Vinko Ćuro. Prozore obnovljene crkve krase vitraji Vladimira Blažanovića. Danas u župi Novi Šeher živi 3.551 vjernika. Zanimljivo je spomenuti da su stanovnici Novog Šehera, po izvještaju Hamdije Kreševljakovića, nekada kovali najbolje kose po cijeloj BiH poznate kao „novošeherke“. Njih se dukatima plaćalo, a bile su tako dobre da su i gvozdenu šipku zasađenu u livadi presijecale.
Župa Novi Šeher nastala je odvajanjem od stare župe Osova. U 17. st. sjedište župe Osova bilo je u Maglaju, a od 1742. u Žepču. Osova je majka okolnih župa. Od nje su dijeljenjem nastale, uz Novi Šeher, i župe: Radunice, Žepče i Zavidovići. O njezinoj starosti govore i župne matice koje se vode od 1750. Danas u župi živi 2.885 vjernika. U njoj je pokopan i prvi diplomirani liječnik s naših prostora, kirurg fra Mato Nikolić. Iz ove je župe potekao i misionar, borac za mir i ljudske živote, fra Vjeko Ćurić, koji je ubijen u Ruandi. Uspomenu na njega čuva i kip u dvorištu župne kuće. Ulica koja vodi iz Žepča prema Osovi ubrzo bi trebala ponijeti ime ovog osovskog velikana. No, njegovo ime nije samo predmet divljenja. Ono je i poziv svim Žepčacima: za mir i život drugoga vrijedi i umrijeti.
Prvi spomen Žepča nalazimo u povelji Stjepana Tomaša izdanoj 14. listopada 1458. logotetu Stjepanu Ratkoviću. O Žepču fra Ivan Frano Jukić veli da je varoš u liepoj ravnici kraj Bosne, imade turskih kućah 200, džamie 3, kerstjanskih i ristjanskih do 80. Nešto tverdje zapuštene sa 3 topa. Odstoji od Tešnja 5 satih. Jukićeve riječi govore o karakteru ovoga grada. Taj multikulturalni i multireligiozni karakter Žepča razotkriva i prva slika koju vam priušti ulaz u grad. Čim prođete motel Marić ugledat ćete, uzdignute iznad malih gradskih građevina, tornjeve katoličke i pravoslavne crkve te munare muslimanske džamije. Gradnja današnje žepačke župne crkve započela je 2000. godine. Trenutno župa broji oko 5.000 vjernika i trend je rastući. Još uvijek je broj krštenih veći od broja umrlih. Na nedjeljnim misama crkva je ispunjena do posljednjeg mjesta.

Salezijanci u Žepču

Ono na što kao vrijedno spomena ukazuju svi Žepčaci jest Katolički školski centar Don Bosco. Salezijanci Hrvatske salezijanske provincije dolaze 1994. u Žepče na poziv Vrhbosanske nadbiskupije te preuzimaju brigu oko izgradnje Centra. Općina Žepče darovala im je zemljište za izgradnju te je 1997. položen kamen temeljac. Tehničko-obrtnička škola započinje s radom 1999. a godinu dana kasnije otvara se i Opća gimnazija. O radu Centra, njegovom ustroju i nastojanju razgovarali smo s Marijom Antolović, ravnateljicom Opće gimnazije. Izgradnju centra pomogla je najvećim dijelom salezijanska obitelj u svijetu, a trenutno najviše pomoći Centru pruža Talijanska biskupska konferencija. U školi nastoje stvoriti, koliko je to moguće, obiteljski ambijent te u odgoj i obrazovanje što više uključiti roditelje kao i širu društvenu zajednicu. Njihova strukovna škola ima vlastite strojarske radionice, što učenicima omogućava kvalitetno obavljanje praktične nastave.
O kvaliteti obrazovanja ponajviše govore rezultati. Njihovi majstori iz elektro-struke osvojili su prvo mjesto, kao gosti, za praktični rad na državnom natjecanju u Hrvatskoj. Broj učenika iz Centra koji je nakon završene Gimnazije upisao i uspješno završio studij, govori o njezinoj kvaliteti. Ovogodišnji i prošlogodišnji pobjednik federalnog natjecanja iz matematike i fizike je Hrvoje Jukić, đak ove Gimnazije. Ovo je zasigurno rijetka obrazovna institucija u BiH koja svojim učenicima, vodeći ih u mjesta od povijesnog značenja, priređuje stručne izlete te tako povezuju obrazovanje i odmor. Trenutno je u izgradnji sportska dvorana, inače jedina u Žepču. Premda se nastava izvodi po hrvatskom nastavnom planu i programu, Centar ostvaruje kvalitetnu suradnju i s drugim školama Zeničko-dobojskog kantona te školama diljem BiH. Centar danas pohađa oko 500 učenika.
Uz važnost Centra u njegovanju etničkog identiteta ovdašnjih Hrvata te kvalitetno obrazovanje, posebnu vrijednost predstavlja i tehničko obrazovanje učenika. Poslije rata je studijsko obrazovanje postalo pomodarstvo, dok je strukovno obrazovanje manje na cijeni. Tehničko-obrtnička škola u Žepču vraća vrijednost ovoj vrsti djelatnosti, te zahvaljujući dobrom ustroju, rađa nove dobre zanatlije.

Po čemu Žepče

Već smo na početku rekli kako svako mjesto ove naše Bosne ima svoju dušu. Koja je to duša Žepča? Po čemu je ono prepoznatljivo? Što je to nadživjelo stalne migracije te i danas govori o njegovoj prošlosti? S ovim pitanjem mučio se i dr. Jozo Džambo (i sam podrijetlom Hercegovac, budući da su Džambe u Žepče doselile iz Konjica). Odgovor nude Pas i pavte, detalji s narodne nošnje prikazani i na naslovnici knjige Pogledi u prošlost i kulturu Žepča, Zavidovića, Maglaja, Novog Šehera i Komušine koju je priredio uvaženi i vrijedni Žepčak, vjerni čitatelj i suradnik Svjetla riječi, koji trenutno živi u Njemačkoj i kao znanstveni suradnik radi u Adalbert Stifter Vereinu te uređuje godišnjak Zaklade. Narodna nošnja je znak prepoznavanja i dio identiteta ljudi koji tu žive. Pas i pavte nisu samo folklorni ornamenti. Oni znače mnogo više, riječi su iz predgovora spomenute knjige, koja je ujedno i prvi sustavni prikaz i zbir onoga što su drugi rekli i napisali o Žepču. I premda u prvom redu obrađuje hrvatsku komponentu spomenutog kulturnog podneblja, ona uvažava i muslimansku, srpsku, austrijsko-njemačku i židovsku kulturnu ostavštinu, nezaobilazne sastavnice ove regije. Takvih nepristranih, neisključivih i sveobuhvatnih pogleda u prošlost nikada previše. I ova knjiga, poput Jukićeva Zemljopisa i poviestnice Bosne, upućuje na kulturno-povijesno šarenilo ovoga kraja. Pitanje nošnje, osobne karte ovoga kraja, koja se razlikuje ne samo od nošnji drugih krajeva BiH, nego i od nošnji u Žepču blizoj Sivši ili Zenici, još uvijek nije sustavno istraženo. Osobito bi bilo zanimljivo istražiti koje su elemente doseljenici iz Hercegovine sa sobom donijeli, a koje su zatekli, te kakvu su simbiozu napravili. Nadati se je da će jedan od rijetkih eksperata na tom polju, o. Zvonko Martić, uspjeti za života dati odgovor na ovo pitanje.
Ima Žepče i prirodnih bogatstava po kojima je prepoznatljivo, istina u prošlosti daleko više cijenjenih nego danas, što pokazuje i fotografija jednog od njih. Rudolf barun Maldini Wildenhainski, putopisac i veliki ljubitelj prirode, pišući o Vranduku i Žepču spominje da u Žepču ima više kiselih vrela, od kojih je najbolji i najjači 3 km od Žepča spram Zavidovića udaljeni izvor željezne sastojine. Tu se kopa, nastavlja putopisac, i bilinski trulež, koji liječi kostobolju, pa se odvaža u Ilidže. Nekada su dakle Sarajlije i posjetitelji Ilidžanskih termi, kostobolju liječili žepačkim blatom. O žepačkim kiseljacima pjevale su se i pjesme. Jedna od njih glasi:

Aj, svadili se orli i sokoli,
Aj, više Žepča na Jeleč planini.
Aj, orli vele: Naša je planina,
Aj, a sokoli: Naša djedovina.
Aj, kako su se ljuto zavadili,
Aj, sve izvore redom zamutili
Aj, ne mogaše bistra kiseljaka,
Aj, njega čuva devet djevojaka.

Žepčaci su inače prepoznatljivi po njegovanju starih izvornih pjesama, bez kojih niti jedno narodno veselje ne može proteći. Isti autor u spomenutom spisu govori o ljepoti malog mjesta Vranduka s ruševnim ostatcima dvorca, kruni svih krasota božje prirode u ponosnoj Bosni. Bacite pogled na desno prije ulaska u istoimeni tunel na magistralnoj cesti Zenica-Žepče i sami se uvjerite.
Na početku smo, u uvodnim riječima, spomenuli da Žepče hodi „cestom života“. Posljednjih mjeseci javni medijski prostor prepun je vijesti o uspjelo-neuspjelim dogovorima prudske trojke. Tema dogovora je poznata – novi Ustav BiH. Zanimljivo bi bilo vidjeti kojoj teritorijalnoj jedinici, u nacrtima najavljenog Ustava, pripada Žepče. Po njegovu mišljenju pripada svima, pripada Bosni i Bosna njemu. Nemoguće ga je podijeliti. Svaki pokušaj povlačenja nekakve nove linije razgraničenja, po bilo kojoj osnovi, bio bi nasilan i razorio bi dušu ovoga kraja, dušu gradića koji postepeno ozdravlja od rana nanesenih u zadnjem ratu. Prošle godine Žepče je proslavilo 550. obljetnicu od svog prvog spomena. Taj događaj okupio je mnoštvo znanstvenika, rodoljuba i prijatelja Žepča. Preživjelo je Žepče u više od pola tisućljeća pohode raznih „propuha i protuha“, bilo da su dolazili od vrandučke ili maglajske strane. Preživjet će i ove današnje.

Piše: Boris DIVKOVIĆ