Ivana Mostarac Hrenovica, pomoćnica direktorice Osnovne škole u KŠC-u Sv. Josip

„Ove školske godine od ukupno 103 upisana prvašića katolički vjeronauk će pohađati njih 33,98%, islamski 6,79%, pravoslavni 1,94%, a etiku i moral 57,28%. Ta brojka s godinama varira, što u smislu broja upisanih učenika, što u postotku konfesionalnih vjeronauka“, svjedoči profesorica Mostarac Hrenovica.

Razgovarao: Josip Vričko

Gospođa Ivana Mostarac Hrenovica rođena je 20. prosinca 1987. u Sarajevu. Osnovnu školu Ivan Goran Kovačić i potom Opću gimnaziju završila je u Livnu. Na Filozofskom fakultetu Sveučilišta u Mostaru 2014. diplomirala je hrvatski jezik i književnost te stekla zvanje magistra.

Pripravnički je staž odradila u (svojoj) Općoj gimnaziji Livno. Od 2015. zaposlena je u Osnovnoj školi Katoličkog školskog centra Sv. Josip gdje je radila kao nastavnica hrvatskog jezika i voditeljica produženog boravka. Vodila je, također, dramsku sekciju i koordinirala razne priredbe i predstave za potrebe Centra. Od 2020./2021. obnaša funkciju pomoćnice direktorice Osnovne škole te vodi područnu osnovnu školu na Stupu. Povod za razgovor s gospođom Mostarac Hrenovicom početak je nove školske godine.

Poštovana profesorice, Vi ste u sarajevskom KŠC-u Sveti Josip od 2015. Ipak, vjerojatno svaki dolazak rujna i nove školske godine doživljavate iznova emotivno?

Svaki početak školske godine donosi uzbuđenje, kako za učenike, tako i za nastavnike. Emocije koje uslijede početkom nastave su iste kao da ste učenik, samo što kao profesor imate više odgovornosti i brige što donosi nova školska godina, posebno njezin početak.

Ima li razlike između onih osnovaca koje ste učili kao mlada profesorica u svojoj prvoj školskoj godini i ovih koji će ove godine krenuti u školu?

Svaka generacija je na određen način različita. Često ovisi o društvenim okolnostima kakva generacija se upisuje u školu. U međuvremenu se dogodila pandemija i naravno da je utjecala na društveni razvoj djece; bila su zatvorena u domovima, kao i odrasli. Ne smijemo zaboraviti ni eru tehnološkog napretka koja iz generacije u generaciju biva sve jača i brža.

Stariji imaju običaj kazati kako svako vrijeme nosi svoje breme. No, ovo u kome danas živimo, čini se, posebno je izazovno za djecu. Silni tehnološki napredak, naime, uvijek ne nosi samo dobro. Kako se nastavnici i profesori nose s tom okolnošću?

Tehnološki napredak obrazovni proces čini naprednijim i bogatijim. Međutim, u procesu obrazovanja tehnologija slabi komunikacijske vještine među učenicima jer u središte dolazi virtualna komunikacija, najčešće putem društvenih mreža. Takav vid komunikacije i funkcioniranja donosi gubitak osjećaja za stvarnost i nastavnicima je ponekad teško doprijeti do učenika.

Suradnja s roditeljima je pritom vjerojatno od presudna značaja…

Roditelji brigom oko egzistencije i svojih poslova (najčešće opravdano) ne mogu kontrolirati koliko djeca provode vremena na mobitelima dok su kod kuće. Od drugog polugodišta prošle školske godine u srednjim školama našeg Centra uvedena je zabrana korištenja mobitela u školi za vrijeme nastave i velikih i malih odmora, što je regulirano na način da na ulazu u školu mobitele ostavljaju u za to predviđene ormariće i uzimaju ih po završetku nastave.

Praksa se pokazala pozitivnom, stoga smo ju ove školske godine odlučili primjenjivati i u osnovnoj školi. Roditelji uglavnom podržavaju zabranu mobitela jer nam je cilj zajednički: jačati zdravu komunikaciju putem razgovora i druženja u školi – „oči u oči“.

Nastavak pročitajte u tiskanom izdanju ili na portalu nedjelja.ba