Vlč. Sandro Jurešić, odgojitelj mladih i vjeroučitelj

Razgovarala: Josipa Miler

Vlč. Sandro rođen je 12. svibnja 1995. u Zenici, od oca Jakova i majke Jelene, rođ. Marković. Svoju duhovnost razvijao je u zeničkoj župi Sv. Josipa gdje je i primio sakramente krštenja i potvrde. Nakon osnovne škole ušao je u sjemenište u Travniku gdje je u Katoličkom školskom centru Petar Barbarić završio gimnaziju. Filozofsko-teološki studij završio je na Katoličkom bogoslovnom fakultetu Univerziteta u Sarajevu. Za đakona je zaređen 1. prosinca 2019., a sakrament svetoga reda primio je na Petrovo 2020. Đakonski praktikum obnašao je u župi Presvetog Trojstva u Novom Travniku, a nakon svećeničkog ređenja imenovan je odgojiteljem u internatu KŠC-a Sv. Josip u Sarajevu, vjeroučiteljem u školi i rektorom crkve Kraljice krunice na Banjskom Brijegu. S obzirom na njegovu službu, posebice onu koji vrši među mladima, u njemu smo pronašli sugovornika za ovu temu.

Poštovani vlč. Jurešiću, krunica je jedna od najpoznatijih molitava u Katoličkoj Crkvi. Kao što nam je Isus ostavio molitvu Očenaš koju pronalazimo u Bibliji, tako i mnoge druge molitve imaju svoje utemeljenje u Svetom pismu. U čemu se pronalazi utemeljenje krunice i što nam možete kazati o povijesti njezina nastanka?

Utemeljenje molitve krunice možemo pronaći ponajviše u životu Isusa Krista i Blažene Djevice Marije onako kako je to opisano u četirima evanđeljima. Krunica je zapravo razmatranje Isusova života na način kako je to proživljavala njegova majka Marija, počevši od njegova začeća po Duhu Svetom do slavnog uskrsnuća u nebesku slavu. Nastanak ove molitve bogat je i zanimljiv jer je nastajala kroz dulji niz godina i uključuje mnoge svetce Crkve, ali isto tako i redovnike i redovnice koji su način moljenja krunice zapisivali ili usmenim putem prenosili, tako da je svaki dio krunice poseban i ima svoje duboko značenje. Početak oblika ove molitve imamo u 11. st. kada su redovnici koji ne poznaju latinski jezik, psalme zamijenili molitvom Očenaša ponavljajući ju nekoliko puta. Iz toga danas za krunicu imamo i naziv Očenaši. Sveti Bernard iz Clairvauxa kasnije dodaje moljenje Zdravomarije i tako nastaje marijanski psaltir za redovničke zajednice. Posebno je zanimljiv događaj ukazanja Gospe Svetom Dominiku, osnivaču dominikanaca, gdje mu Gospa govori o važnosti naviještanja molitava psaltira protiv katara i albigenza koji su širili krivovjerja u to vrijeme. Nažalost, nakon toga dolazi do velike pandemije kuge zbog čega su brojni tekstovi marijanskog psaltira spaljeni ili zaboravljeni. Sv. Ljudevit Monfortski smatrao je kako je to djelo sotone koji želi uništiti molitve marijanskog psaltira i tako spriječiti brojne milosti koje bi ljudi mogli po tim molitvama primiti. Posebno treba spomenuti i franjevačkog novaka Jakova u 15. st., koji donosi prvi oblik krunice kakvu danas poznajemo. Jakov je bio veoma pobožan i posebno častio Blaženu Djevicu Mariju. Često bi pred njezin kip donosio latice ruže i tu molio. Ostalim redovnicima to je bilo pomalo pretjerano pa mu je to bilo zabranjeno i tada je Jakov moleći u žalosti zbog zabrane, pred Gospinim kipom imao ukazanje gdje je vidio krunicu kakvu mi danas poznajemo. Zbog toga je krunica dobila naziv ružarij jer molitvom krunice donosimo latice ruže pred našu nebesku Majku. Nakon toga nastaju bratovštine krunice, naročito u Dominikanskom redu, a svakako poseban događaj je i bitka kod Lepanta 7. listopada 1571. gdje je poražena turska flota, smatra se po zagovoru Blažene Djevice Marije, nakon što je papa Pio V. dobio nadahnuće kako će upravo ova molitva biti zaštita za katolički narod i vojsku. Tada je ustanovio i blagdan Gospe od krunice te utvrdio način moljenja zajedno s razmatranjima. Treba spomenuti ukazanja u Fatimi 1917. gdje Gospa posebno poziva na molitvu krunice i tu govori o zazivu O, moj Isuse koji je potrebno moliti na kraju svake desetice. Na kraju ne smijemo zaboraviti i Svetog papu Ivana Pavla II. koji je 2002. uveo otajstva svjetla. Dakle, može se zaključiti kako je povijest nastanka ove pobožnosti bogata i vrijedna. Upoznajući okolnosti nastanka, u nama se budi vjera i veća želja da molimo krunicu.

Moleći radosna, žalosna, slavna i otajstva svjetla, vjernik se prisjeća Kristova utjelovljenja, Njegove muke i smrti te uskrsnuća od mrtvih. Na koji način krunica doprinosi dubljem cijenjenju njegovih otajstava i tješnjem sjedinjenju života vjernika s Kristovim?

Znamo da nas Gospa uvijek upućuje na svoga sina Isusa Krista, zbog toga je to jako važna molitva. Dok molimo, razmatramo njegov život i prisjećamo se važnih događaja koji su bitni za naše spasenje. Svaki od tih događaja predstavlja jedno veliko otajstvo u kome vidimo Božji plan otkupljenja za čovječanstvo, tako govorimo o utjelovljenju, muci, smrti i uskrsnuću Isusa Krista koji je došao na svijet upravo da bude s nama Bog. Isus nam je svojim životom pokazao kako trebamo slijediti Oca nebeskog, tako da nam razmatranje njegova života pomaže kako bismo svoj životni put usmjerili prema svakodnevnom vršenju volje Božje. Svaki put kada se vjernik osjeća pritisnut poteškoćama života i raznim nedaćama, može svoju bol sjediniti s Kristovom boli i tako dobiti mnoge milosti i utjehu po zagovoru Blažene Djevice Marije, ali isto tako i svaki radosni događaj u svome životu može prikazati Bogu razmatrajući radosna otajstva Isusova života. Tako se vjernik svaki put sve više i više sjedinjuje s Kristom u svome životu.

Koji su to darovi koje krunica donosi u živote vjernika? Kako ugraditi otajstva krunice u svoj život kako bismo bili na pomoć za rast u vjeri?

Bog nam daje mnoge milosti ako smo vjerni moljenju krunice, zato smo uvijek pozvani na ustrajnost i budnost u molitvi. Ovdje možemo istaknuti Gospina obećanja onima koji ustrajno mole krunicu: posebna zaštita, neka osobita milost koja će voditi do svetosti, pomoć u borbi protiv grijeha i krivovjerja, rast u krjepostima; krunica će preokrenuti ljubav prema svijetu u ljubav prema Bogu, uzdići srca da žele božanska i vječna dobra i tako će se duše posvetiti, bit će sačuvani od loše smrti, grješnici će se obratiti, neće umrijeti bez utjehe Crkve ili bez milosti. Također, oni koji budu posebno vjerni, bit će ubrojeni među blažene i brzo će biti oslobođeni iz čistilišta, oni koji šire molitvu krunice, dobit će pomoć u životnim potrebama, postat će u svojim srcima braća i sestre Isusa Krista. Kako bismo primili milosti, potrebne su ustrajnost i radost u moljenju krunice, kao i sabranost koja nam je potrebna pri razmatranju otajstava.

Crkva je u svojim najtežim vremenima misli upirala k središnjem događaju Povijesti spasenja upravo molitvom krunice. Hrvatski narod poznat je kao marijanski narod koji rado hodočasti i utječe se Djevici Mariji. Iz Vašeg iskustva, koliko je pobožnost krunice prisutna među vjernicima u BiH i koliko im daje utjehu u teškim trenutcima?

Ova je pobožnost uvijek bila prisutna u našem narodu, poglavito kada su bila teška ratna zbivanja, uvijek se širila molitva krunice i bila je neizostavan dio obiteljske molitve. Isto tako, krunica se uvijek molila i u crkvama, posebno kada se u liturgiji euharistije koristio tridentski obred gdje vjernici nisu mogli dosta toga razumjeti, ali su za to vrijeme tiho izgovarali krunicu. Danas je ova molitva također prisutna u svim crkvama naših krajeva. Posebno valja istaknuti razna hodočašća (Komušina, Međugorje, Olovo, Marija Bistrica) gdje se vidi vjernost hrvatskog naroda Bogu po zagovoru Kraljice krunice. Mnogo je svjedočanstava koja govore o primljenim milostima posredstvom majke Božje, takva svjedočanstva uvijek rado slušam.

Nastavak pročitajte u tiskanom izdanju ili na portalu nedjelja.ba