Vlč. Laurent Kružić

Svetkovina Svih svetih treba biti dan iskrene vjerničke radosti


Sarajevo,  Sri, 03. Studeni 2021.

Jedna od pet zapovjednih svetkovina u kalendaru Katoličke Crkve su Svi sveti. Povodom ovog blagdana, sugovornika smo pronašli u vlč. Laurentu Kružiću.

Vlč. Kružić rodom je iz Opatije i svećenik je Riječke nadbiskupije. Zaređen je za prezbitera 2018., nakon što je prvi dio formacije i studija proveo u Rijeci, a drugi u Rimu. Trenutno je doktorand druge godine studija na Pastoralnom institutu Redemptor Hominis Papinskog lateranskog sveučilišta te je član Papinskog kolegija Germanicum et Hungaricum. S njim smo razgovarali o važnosti svetkovine Svih svetih, jazu između imanentnog i transcendentnog, svetačkim likovima u suvremenom svijetu, važnosti poziva na svetost i samih svetaca za Katoličku Crkvu…

Poštovani vlč. Kružiću, bliži nam se svetkovina Svih svetih. Nekako se uz nju vežu i razmišljanja o ljudskoj prolaznosti i vječnom životu. Na koji je način moguće pobijediti strah od smrti?

Svi sveti jedan je od pet najvažnijih dana, tj. svetkovina u crkvenoj godini. Mislim da kao vjernici nismo toga dovoljno svjesni. Prava je šteta da ovu svetkovinu vežemo isključivo uz temu smrti. Ponekad mi se čini da katolici zapravo drže Spomen svih vjernih mrtvih dva dana zaredom. Ideja svetkovine koja je pred nama upravo je suprotna: najprije se podsjećamo da postoje ljudi proslavljeni pred Bogom, oni za koje smo sigurni da su u Nebu. Mnogi od njih su nam zaštitnici, za mnoge nikad nismo ni čuli. Neke je Crkva proglasila svetima, neke nije. Neki od njih nisu bili niti kršćani, ali spašeni su jer je Božja milost u njima prepoznala svoje anonimne apostole. Zato svetkovina Svih svetih treba biti dan iskrene vjerničke radosti jer mi, hodočasnici na zemlji, idemo prema nebeskom Jeruzalemu i tamo imamo veliku obitelj koja nas čeka. A ako našim pokojnima treba koji duhovni impuls u njihovu čišćenju prema Nebu, nećemo propustiti za njih se pomoliti, osobito na Dušni dan.

Smrt ostaje velika nepoznanica ljudskog života. Čak niti iskustva ljudi koji su doživjeli kliničku smrt nisu nam dovoljna da nas utješe ili smire. Teološka objašnjenja čine nam se dalekima. Svatko od nas teži životu i boji se nepoznatoga. To je prirodno. Međutim, trebamo se sjetiti kako hrabrost nije odsutnost straha, već djelovanje unatoč njemu. A kršćanska hrabrost izvire iz svijesti da sam ljubljen i da Isus ide sa mnom kroz moj misterij smrti. Kad bismo svaki dan vježbali biti sve slobodniji od svojih idola, i našu slobodu predavali Bogu svim žarom srca, i mi bismo sa Sv. Franjom pozdravili sestricu smrt. Jer, ako je Krist sa mnom, tko će protiv mene?

Nedavno sam posjetio jednu ženu koja je od nedavno udovica. Prilazeći njezinoj kući, opazio sam kako uz upaljenu cigaretu nešto čita. Pozdravivši je, pitao sam kako je i ometam li popodnevni odmor. Rekla je: „Ne odmaram ja, velečasni, nego molim Sv. Josipa za dobru smrt!“ Ostao sam pomalo šokiran jer nisam očekivao takav odgovor. No, bio sam istodobno zadivljen njezinom vjerom koja me podsjetila da se milost dobre smrti ne podrazumijeva sama po sebi.

Mnogi će se složiti kako ljudi danas malo razmišljaju o „onozemnom“ te su isključivo pozornost usmjerili na „ovozemno“. Kako pobijediti taj jaz između imanentnog i transcendentnog?

Vjerujem da je pristup tom izazovu različit kod vjernika i kod nevjernika. Dostojevski kaže kako je čovjeka najbolje definirati kao nezahvalno biće na dvije noge. Kršćani bi svoj pogled prema Nebu trebali vježbati upravo kroz zahvalnost. Vrhunac zahvale Bogu jest euharistija, ali nama nedostaju koraci prije tog vrhunca. Zato i samu svetu misu ne razumijemo. Kad bismo svaki dan u ispitu savjesti najprije pogledali što je u „mom filmu“ današnjeg dana bilo dobro i lijepo, postali bismo malo-pomalo sretni ljudi. Zatim bismo još više cijenili trenutak u kome, čim u zajednici kažemo Gospodinu „hvala“, On nam uzvraća samim sobom. Naša zahvala otvara nam srce da nas Isus još jače priljubi uza se. S druge strane, s ljudima koji nisu vjernici razgovarao bih o nemiru njihova srca: od kuda dolazi i kamo vodi. Međutim, jaz između imanentnog i transcendentnog najbolje premošćuje djelatna i strpljiva ljubav.

Svetkovina Svih svetih povezuje službeno proglašene svetce i blaženike s tolikim brojem neznatnih osoba koje su svojim načinom življenja zaslužile vječnost. Postoje li ili, bolje kazano, prepoznajemo li svetačke likove u današnjem svijetu?

Kao mlada svećenika zabrinjava me ideologija antiherojstva u suvremenom društvu. Filmovi, crtani filmovi, stripovi, knjige i drugi mediji nastoje obezvrijediti bilo kakav ideal herojstva, pa čak i svjetovnog. Suvremeni heroji polako postaju istovjetni suvremenom čovjeku i na taj način postaju antiheroji. S druge strane, Supermanova veličina nije u tome što je on novinar, već što kad ne radi svoj uobičajeni posao, spašava svijet. Ako mu oduzmete dimenziju herojstva, što ostaje? Dakle, pravi heroj dijeli dio moje svakodnevice, ali dijelom je nešto što ja tek trebam postati. I dok su različiti superjunaci samo psihološke projekcije, svetci su utjelovljenje herojstva. Oni često nadljudskim naporima i uz nezaobilazni poticaj milosti čine Božja djela i mijenjaju svijet. Više negoli prepoznavati ih, trebali bismo se svakodnevno truditi da mi budemo oni koji osluškuju i snagom Duha vrše Njegovu volju. Dakle, bez obzira kojeg sam zvanja i zanimanja, u meni postoji nesvjetovni i herojski dio mene. Kada je kontemplativni dio izgrađen i spreman za akciju, počinje moja avantura s Isusom tijekom koje zajednički spašavamo svijet.

U povijesti kršćanstva prvi svetci bili su mučenici te oni zauzimaju posebno mjesto. Čini se da u Crkvi niti u jednom vremenu nije nedostajalo mučenika. Po Vašem mišljenju, zbog čega je to tako? Zašto progone kršćane?

Kada kršćanin postane nezadovoljan što ima neugodnosti zbog svoje vjere ili zbog samog progona, treba uzeti 15. poglavlje Ivanova evanđelja i pročitati ga pažljivo nekoliko puta. Zatim se treba pitati slaže li se s napisanim, treba vidjeti uzrokuju li dotične Isusove riječi u njemu/njoj utjehu ili tjeskobu. I potom odlučiti želi li zaista živjeti vjeru. Tko je Kristov, nije od svijeta. Svijet ga progoni do mučeničke smrti. To je duhovni zakon kršćanskog života. Crkva, ukoliko je zaista Crkva, ne može učiniti ništa da bi se istinski svidjela svijetu. Duh svijeta želi svijet bez Krista i njegovih učenika. Međutim, Kristovi učenici ne trebaju gledati u duh svijeta, već u Uskrslog koji ima zadnju riječ. Evanđelje nije mit ili priča za laku noć. Ono nije čak niti knjiga. Evanđelje je borba dvaju svjetova. Krist je već pobijedio, nama ostaje stati pod Njegovu zastavu.


Nastavak pročitajte u tiskanom izdanju ili na portalu nedjelja.ba

Razgovarao: Dražen Kustura

Papa Franjo primio albanskog premijera Edija Ramu

Vatikan,  Sub, 27. Stu. 2021.

Papa Franjo primio albanskog premijera Edija Ramu

U srdačnome razgovoru istaknuti su dobri bilateralni odnosi te se raspravilo o temama zajedničkog interesa vezano uz crkvene i građanske zajednice

Spomen na žrtve Staljinova gladomora nad Ukrajincima u križevačkoj katedrali

Križevci,  Sub, 27. Stu. 2021.

Spomen na žrtve Staljinova gladomora nad Ukrajincima u križevačkoj katedrali

Gladomor je nad ukrajinskim narodom provodio sovjetski komunistički režim 1932./1933. pod Josifom Staljinom

Svečana akademija i otvorenje izložbe o 10. obljetnici mučeničke smrti s. Lukrecije Mamić

Split,  Sub, 27. Stu. 2021.

Svečana akademija i otvorenje izložbe o 10. obljetnici mučeničke smrti s. Lukrecije Mamić

U organizaciji Papinskih misijskih djela u Republici Hrvatskoj, Misijskog ureda Splitsko-makarske nadbiskupije i sestara službenica Milosrđa

„Naši ljudi u svijetu dokazuju da mogu živjeti u multietničkim državama ako su dobro uređene“

Banja Luka,  Sub, 27. Stu. 2021.

„Naši ljudi u svijetu dokazuju da mogu živjeti u multietničkim državama ako su dobro uređene“

Biskup banjolučki mons. Franjo Komarica razgovarao je s novinarom Darkom Pavičićem, a intervju koji je objavljen u Večernjem listu u subotu, 28. studenoga 2021., donosimo u cijelosti