Vlč. Anđelko Katanec, povjerenik za pastoral migranata i turista Zagrebačke nadbiskupije

Povodom 20. rujna, spomendana Sv. Andrije Kim Taegona, predvodnika 103 korejska mučenika i prvog katoličkog svećenika u Koreji, o toj dalekoj i relativno nepoznatoj mjesnoj Crkvi novinari Katoličkog tjednika razgovarali su s vlč. Anđelkom Katanecom, povjerenikom za pastoral migranata i turista Zagrebačke nadbiskupije...

Razgovarao: Željko Ivković

Vlč. Anđelko, rođen u Zagrebu 1984., hrvatski je teolog, pisac, prevoditelj i radijski urednik... Nakon osnovne škole u Donjoj Zelini gimnaziju je završio u Međubiskupijskom sjemeništu na Šalati 2002. Kao bogoslov teološku naobrazbu započeo je na Katoličkom bogoslovnom fakultetu u Zagrebu, a završio kao pitomac zavoda Germanicum et Hungaricum na Papinskom sveučilištu Gregoriana u Rimu.

Za svećenika Zagrebačke nadbiskupije zaređen je 2009. Najprije je bio župnim vikarom u nekoliko župa na zapadu Zagreba, a od 2016. je povjerenik za pastoral migranata i turista Zagrebačke nadbiskupije, u sklopu koga slavi mise na korejskom i engleskom jeziku. Suradnik je brojnih katoličkih medija, a s njim smo razgovarali na temu te daleke i Hrvatima relativno nepoznate Crkve, kršćanstvu u Koreji, miru i ratu te evangelizaciji u tehnološki naprednoj naciji...

Poštovani, budući da se bavite i pastoralom korejskih turista u Zagrebačkoj nadbiskupiji, učili ste korejski, bili u toj zemlji, susrećete se s Korejcima redovito…možete li nam predstaviti Crkvu u Koreji danas?

Bavim se općenito pastoralom turista i migranata na području naše nadbiskupije, ali točno je da imam osobno dublju povezanost s Korejom što je započelo i prije ove službe, za vrijeme studija teologije u Rimu. Tamo sam upoznao prve korejske prijatelje i ta se veza nastavila produbljivati do danas.

Kad pitate o Crkvi u Koreji, to pitanje može ići u dva smjera budući da je Koreja podijeljena na dvije države koje mi poznajemo kao Sjevernu i Južnu, no zapravo postoji Demokratska Narodna Republika Koreja i Republika Koreja. Na sjeveru nema religijske slobode. Službeno postoji Katolička Crkva u Pjongjangu čiju je stvarnost jako teško valorizirati zbog propagande s jedne i represije s druge strane. Kršćani u Sjevernoj Koreji su progonjeni.

U Južnoj Koreji situacija je potpuno drugačija. To je Crkva koja uživa slobodu i ugled u društvu. Dobro je organizirana kroz tri metropolije i jednu vojnu biskupiju. Seoulska metropolija ima nadležnost i nad teritorijem biskupija u Sjevernoj Koreji. Život župnih zajednica je pun elana kroz aktivni pastoral i brigu za sve dobne skupine, a naglašen je i osjećaj za evangelizaciju. Primijetio sam i veliko poštovanje prema tradiciji te mi se čini da su jako uspješno spojili katoličku tradiciju s običajima korejske kulture.

Možemo li usporediti Crkvu u Hrvata gdje je kršćanstvo došlo u 7. st. i Koreju gdje su prvi kontakti učinjeni tek 1603. kada je korejski diplomat donio Bibliju iz Pekinga, a formalni početak katoličanstva u Koreji često se datira 1784. kada je Yi Seung-hun postao prvi korejski katolik kršten u Pekingu? Je li Crkva u Koreji mlada duhom i institucijama i u čemu se razlikuje od Crkve u Hrvata?

Sve se može usporediti, no daleko je više razlika između nas u pogledu dolaska kršćanstva. Pokrštenje Hrvata je išlo glatko, gotovo prirodno jer su od početka stvoreni prijateljski i saveznički odnosi s papom. U Koreji je vjera u Krista naišla na višestruki otpor. Štoviše, način na koji je kršćanstvo ušlo u Koreju je jedinstven u svijetu. Ono nije došlo s misionarima izvana, nego se proširilo među ljudima iznutra. Sjeme evanđelja posijano je, kao što ste rekli, početkom 17. stoljeća kada je iz intelektualne radoznalosti diplomat Yi Su-gwan donio Bibliju i razne druge teološke knjige.

Korejsko društvo je u to vrijeme bilo uređeno prema načelima konfucijanizma. Na svim razinama odnosa postojala je hijerarhija, djeca su podložna roditeljima, žena je podložna mužu, ljudi su podložni kralju, i tako dalje. Kršćanstvo je unijelo ideju ravnopravnosti jer smo svi braća i sestre. K tome, kršćanski Bog je Otac i Kralj što se shvatilo kao suprotstavljanje uređenom sustavu. Svatko je dužan na odanost kralju i poslušnost ocu obitelji, a kršćani su Božju riječ stavili na prvo mjesto. Narušavanje autoriteta oca i kralja bilo je jednim od glavnih razloga zašto je katolicizam bio zabranjen.

Spomenuli ste i godinu 1784. Krštenje Yi Seung-huna smatra se službenim početkom Katoličke Crkve u Koreji nakon čega su ljudi sami među sobom, ali u tajnosti zbog kraljeve zabrane, proučavali Bibliju i Katekizam te krstili jedni druge. To je, dakle, vrijeme novije povijesti zbog čega Crkvu u Koreji možemo nazvati mladom Crkvom.

Naravno, Crkva je uvijek mlada i pomlađuje se sa svakim novim krštenikom. Katedrala Myeongdong u Seoulu jedna je od prvih crkvenih građevina u Koreji, a njezina je gradnja dovršena tek 1898. U odnosu na crkve u Hrvatskoj čije temelje nalazimo već u 4. stoljeću, to je zaista nova i mlada Crkva. Ipak, rekao bih da je Crkva u Koreji zrela institucija koja je i kroz svoju relativno kratku povijest proživjela mnoge izazove i razvila se na jedan kvalitetan način.

I još bih rekao o mladosti Crkve, u susretima s korejskim svećenicima i časnim sestrama, primijetio sam izraženi duh vedrine i opuštenosti. Vole pjesmu i igru. Vidio sam da čak i biskupi zaplešu s mladima. I to je jedno svjedočanstvo Radosne vijesti. Izbor da idući Svjetski dan mladih bude u Koreji također će doprinijeti širenju mladosti njihove mjesne Crkve.

U primanju katoličanstva postoji razlika u stoljećima, ali u mučeništvu postoji sličnost. Tako su u 20. st. na svijetu najviše stradale dvije katoličke biskupije - Banjolučka i Pjongjangska. Što se tiče odnosa sa Sjevernom Korejom, tu je 70 godina od primirja, ali ne i mira. Ima li nade za korake dijaloga i pomirenja? Pričate li o tome s turistima iz te zemlje?

Nisam bio svjestan ove činjenice, ali da, upravo je mučeništvo jedna poveznica s kojom možemo usporediti i približiti naše dvije nacije. Osim naših mučenika na glasu svetosti imamo nebrojeno mnoštvo mučenika, posebno iz vremena osmanskih osvajanja i u razdoblju komunističkih progona u poraću Drugog svjetskog rata.

Tako je i Korejska Crkva doživjela nekoliko razdoblja intenzivnih progona tijekom prve polovice 19. stoljeća, a nakon razdoblja slobode progoni su se nastavili uspostavom komunističke Sjeverne Koreje. Procjene su da je u Koreji u prvim velikim progonima ubijeno do 20 000 ljudi, s tim da ih je 2 000 identificirano. Trenutno su 103 mučenika proglašena svetima, 124 blaženima, a za još njih 138 nastavlja se kanonizacijski proces.

Banja Luka je i u posljednjem ratu postala poprište kampanje etničkog čišćenja, odnosno protjerivanja Hrvata i katolika. Dosta je slično bilo u Sjevernoj Koreji i njezinu glavnom gradu Pjongjangu gdje je Katolička Crkva gotovo u potpunosti uništena ili prisiljena djelovati u tajnosti. Svi su svećenici uhvaćeni i ubijeni ili nestali, a crkve do temelja srušene. Vjernici neprestano mole za mir. Nažalost, rat između dviju Koreja i dalje traje, premda je na snazi prekid paljbe. Jako je puno inicijativa za pomirenje. Upoznat sam s velikim brojem događanja koja nastoje pridonijeti tome cilju. I osobno sam imao priliku sudjelovati 2017. na međunarodnom hodočašću za mir u sklopu koga se prolazi duž granice i Demilitarizirane zone koja razdvaja jednu korejsku naciju na dvije države. Tada su tamo bila čak nas četiri Hrvata, od čega je jedan bio vlč. Boris Ljevak, svećenik Banjolučke biskupije.

Crkva u Koreji najviše je brzorastuća Crkva u Aziji. Možemo li dobiti racionalno objašnjenje ovoga fenomena?

U Aziji, posebno na krajnjem istoku, kršćanstvo je nailazilo na mnoge kulturološke i političke prepreke i svugdje se, uz iznimku Filipina, jako sporo širi. Zanimljivo, Koreja je etnički vrlo homogena država, ali religijski je pluralistička. Uz budizam i neke tradicionalne korejske religije, kršćanstvo je zapravo dominantna vjera. Trećina populacije su kršćani. Katolici čine malo više od 11% stanovništva što je 6 milijuna vjernika. Godine 1950. tu je živjelo samo 200 000 katolika. Broj se utrostručio u idućih deset godina budući da je Crkva mnogima pružala utjehu i humanitarnu pomoć u poslijeratnoj obnovi. Broj se još jednom utrostručio između 1970. i 1990. u jeku društvenih promjena. Razlog za to povećanje je angažman Crkve u zagovaranju ljudskih prava, društvene pravde i demokracije. Za razliku od nekih protestantskih zajednica koje su isključive, Katolička Crkva je u Koreji uvijek nastupala uključivo prema ljudima u potrebi bez obzira na vjeroispovijest i društveni status te je stekla visok moralni ugled koga i dalje čuva. Prvi demokratski izabrani predsjednik takozvane šeste republike bio je katolik. Od posljednjih osam predsjednika pet ih je katolika. Taj podatak isto nešto govori o prihvaćenosti kršćana u korejskom društvu za razliku od našeg društva gdje se doima da nema većeg grijeha nego u javnosti svjedočiti vjeru.

Treba međutim reći da aktualno stanje pokazuje stagnaciju u porastu broja katolika što je znatnim dijelom posljedica nedavne pandemije kao i loše demografske situacije. Npr. statistike kažu da je broj katolika u Koreji od 2022. do 2023. porastao za samo 0,3%.

Nastavak pročitajte u tiskanom izdanju ili na portalu nedjelja.ba