​​​​​​​Vlč. Alexis Leproux, župnik u Marseilleu i biskupski vikar za mediteranske odnose

Razgovarao: Josip Vajdner; prijevod s francuskog: Slađan Ćosić

Vlč. Leproux rođen je 1971. u Parizu. Za svećenika je zaređen 1997. Studij biblijske teologije pohađao je u Jeruzalemu i Rimu. Bio je na službama u Parizu, 18 godina bio je profesor teologije te kapelan na Sorbonni i predsjednik Collègea des Bernardinsa. Trenutno je na službi u Marseilleu gdje je župnik i biskupski vikar za mediteranske odnose. Teme razgovora išle su od stanja u BiH do situacije u Francuskoj, s naglaskom na budućnost međureligijske suradnje.

Poštovani, imali ste prigodu nedavno posjetiti Bosnu i Hercegovinu i donekle upoznati Crkvu u njoj. Kako Vam izgleda ova zemlja i što je bogatstvo ovdašnje Crkve?

Iako je moj posjet bio prilično kratak, u osobama koje sam susreo primijetio sam zapanjujuću životnost. Čini se da je želja za izgradnjom mostova između stanovnika u središtu njihovih nastojanja. Predanost tome je konkretna i pouzdana, bilo da je riječ o obrazovanju djece i mladih, o radu s mladima ili, u širem smislu, o prisutnosti u srcu društva. Nositelji pastoralnog života svjesni su izazova s kojima se Crkva mora suočiti: osigurati kršćansku prisutnost koja upućuje na put slušanja, pomirenja i mira. U tom je pogledu Crkva u Bosni i Hercegovini dala jedno lijepo svjedočanstvo onoga što su oci Drugoga vatikanskog sabora željeli za Crkvu i na što papa Franjo podsjeća: biti Crkva u izlasku, svjesna službe koju može pružiti novim generacijama odgajajući ih, u svjetlu Krista, za kulturu susreta i dijaloga.

BiH je mjesto gdje se susreću različite kulture, pa i civilizacije. Svjedoci smo kako su se one u prošlosti nerijetko sukobljavale. Što je potrebno činiti kako bi se gradio susret u različitosti, a ne sukobi?

Dojmio me savjet kardinala Puljića: početi od zajedničkog ispijanja kave. Ljudski je život, kao što znamo, krhak. Dovoljno je nekoliko sati ili nekoliko dana za uništenje gradova, a godine, pa čak i stoljeća potrebna su za njihovu izgradnju ili obnovu. Temeljna stvar je početi od upoznavanja, razgovora, od toga da jedni drugima otvorimo vrata. Kad zvuk oružja zazveči, vjerski vođe i svi ljudi dobre volje pozvani su postati hodočasnicima mira. S ciljem izgradnje prijateljstva, poput Sv. Franje Asiškog, nikad se ne treba bojati ići u susret drugomu, čak i onomu tko bi mogao biti neprijatelj. Prvi je korak često najteži. Ali jednom kad susret započne, čini mi se da je izgradnja prijateljstva sa svima naša glavna odgovornost. Gostoljubivost je, na neki način, ključ naše ljudskosti. Drugi koji se pojavi pred vratima može biti anđeo poslan od Boga. U tom smislu, svi susreti u kojima se razlike ujedinjuju radi povezivanja, blago su naše ljudskosti. Vijeće za međureligijski dijalog u Sarajevu vrlo je lijep primjer toga. Vraćajući se tekstu Drugoga vatikanskog sabora, potrebno je potruditi se da naše razlike promatramo kao jedan božanski poziv na život u neprestanoj razmjeni darova. Ujediniti ne znači ujednačiti. Naime, u jedinstvu svatko može izraziti ono što ima u sebi i prihvatiti ono što je drugima vlastito.

Francusko društvo također se susreće s izazovima sukobljavanja civilizacija. Kakvo će ono, prema Vašem mišljenju, izgledati u skorijoj budućnosti?

Vrlo je teško odgovoriti na ovo pitanje. Toliko toga ovisi o srcu svakog čovjeka. Prije nekoliko godina bio sam u posjetu Kijevu kako bih susreo one koji su nastojali oko izgradnje mira. Danas s velikom tugom primjećujem da nije izabran put koji vodi do mira. Upoznavanje Sarajeva duboko me se dojmilo. Život se pomalo vraća i, iako je sve vrlo upitno, život treba ipak uvijek braniti. Sviđaju mi se riječi pape Franje: „Rat je uvijek neuspjeh politike i čovječanstva.“ U Francuskoj, pak, tri čimbenika mi se čine važna: snažno miješanje koje je posljedica povijesti naše zemlje u protekla dva stoljeća; sekularizam koji je poljuljao islam; i konačno, određena duhovna praznina čiji su uzroci različiti. Svaki od ovih čimbenika slabi ili jača društveno jedinstvo zemlje. Osobno smatram da mogu biti velika prilika za ljudski rast i učvršćivanje društvenih veza. Ako se upustimo u kulturu susreta, ovi čimbenici postaju prednost. Duhovna praznina može potaknuti jedno novo otkrivanje vjere. Međureligijski dijalog može promijeniti izgled društva. Što se pak tiče multietničnosti, ona može postati snaga integracije i komplementarnosti. U svakom slučaju, to je ono što priželjkujem za našu zemlju i ono čemu sam konkretno posvećen.

Često se govori o multikulturalnosti. Bivša njemačka kancelarka Angela Merkel rekla je kako je to propao koncept. Što na tom tragu činiti?

Ne vjerujem da je to neuspjeh. To je, prije svega, činjenica koja se nameće našem društvu. Nije lako učiniti da se ono razvija u pravom smjeru, ali multikulturalnost otvara neki obzor koji me moja kršćanska vjera poziva promatrati s velikom nadom. Nekoliko sam puta bio u Jeruzalemu, gradu koji me je oduševio svojim kulturnim i duhovnim bogatstvom. Dobro znam koliko je teško tamo održati mir i kolika je odgovornost snaga koje sudjeluju u sukobima. Ali ništa ne priječi da u tom gradu, kao u Sarajevu, Beirutu ili Marseilleu, doživite snagu velika obećanja. Ne vjerujem, kako bi rekao papa Franjo, u jednoobrazno društvo. Zatvorenost jednih prema drugima ne vodi odviše daleko. Više volim otvoreni svijet u kome dijalog postaje „metodom učenja“. Moja omiljena proročka viđenja su ona proroka Izaije, u kojima promatra kako svi narodi hode zajedno i svoje mačeve prekivaju u plugove (Iz 2). To nije utopija, nego poziv, zahtjev civilizacije, aktualan više no ikada. „Nikad više rata!“

Nastavak pročitajte u tiskanom izdanju ili na portalu nedjelja.ba