Vlč. Dragutin Goričanec, povjerenik za pastoral osoba s posebnim potrebama

Poštovani vlč. Goričanec, za Vas se zna da ste jedan od „neobičnijih“ svećenika na ovim prostorima, posebno zbog vrste pastorala kojom se bavite. Možete li nam reći nešto više o tome?

Već kao studenta teologije zanimali su me rubni ljudi u društvu. Najprije sam se približio osobama s invaliditetom i bolesnicima. Primijetio sam da su naročito osobe s invaliditetom gurnute na rub društva. Do dana kad sam postao svećenik upoznao sam ih zaista puno diljem naše Domovine. Tragao sam za time kako bi im se moglo pomoći da budu ravnopravan dio našeg društva, a naročito zajednice Crkve.

Prilazite na cesti prostitutkama i dajete im mogućnost da se prestanu baviti tim „poslom“. Kako je izgledalo kada ste se tek počeli baviti time?

Prvi susret s takvom osobom bio je jedne vrlo hladne noći nakon molitve pred Presvetim, kada sam osjetio poticaj da moram poći u Zagreb i prošetati ulicama kako bih pronašao one koji su u potrebi. Ubrzo sam naišao na ženu koja je stajala na jednom mjestu. Ljudi koje sam susretao na ulici žurili su kući zbog hladnoće. Zaustavio sam se kod žene koja nije nikud odlazila. Prišao sam joj i pitao: „Što se dogodilo?“ Ona mi je odgovorila da se bavi prostitucijom. Kad sam to čuo upitao sam ju koliko košta razgovor. Bila je iznenađena. Vjerojatno je nitko do tada nije pitao za razgovor. Ja sam nastavio: „Sigurno ste u teškoj potrebi. Ne biste se smrzavali na ovoj zimi da Vam novac nije nužno potreban. Ja Vam ga ne želim uskratiti. Koliko košta razgovor s Vama?“ Ona je odgovorila: „Dvjesto kuna.“ Nakon što sam joj dao dvjesto kuna upitao sam: „Zašto na takav način dolazite do novca?“ Ona je odgovorila: „Ja sam strankinja u ovoj zemlji, nisam zaposlena, nemam pravo na socijalnu pomoć, a imam djecu. Od čega možemo živjeti moja djeca i ja?“ Odgovorio sam joj: „Ako se omogući Vama i Vašima da možete normalno živjeti, jeste li se spremni maknuti s ulice i nikad se više na takav način ne pojaviti na njoj?“ Ona je odgovorila: „Jesam.“ Tada sam uzeo adresu, broj telefona i obećao joj da ću je posjetiti za koji dan. To sam učinio i vidio da živi zaista siromašno. Počeo sam joj pribavljati prve stvari za život: peć, drva, hranu i ostalo što joj je bilo najnužnije potrebno. U daljnjim susretima navijestio sam joj evanđelje. Ona je s radošću prihvatila Isusa za svog Spasitelja, krstila se i primila ostale sakramente. Sada živi kao praktična vjernica.

Koje su povratne reakcije kada ponudite mogućnost „izlaska“ iz takvog načina života?

Jedan dio prihvati ponudu novog života, a neki od njih smatraju da je to nemoguće te zbog sumnje ostaju dalje u ropstvu.

Za druge medije ste rekli da im uredno platite za sat razgovora kako ne bi imale problema s makroima. Kakve su reakcije na to kada shvate da samo želite razgovarati, kada čuju Vašu „ponudu“, a pogotovo kad saznaju da ste svećenik?

Uglavnom su iznenađene. Većina njih želi razgovarati te slušaju pouku ukoliko im se plati za uloženo vrijeme.

Jeste li Vi osobno nekada problema sa svodnicima i kako je to završavalo?

Do sada mi se dogodio jedan slučaj pri kojem me svodnik, nakon što je čuo od djevojke da ja želim samo razgovarati s njom, nasilno izgurao van iz kuće.

Nedavno ste u medijima izjavili da postoji mogućnost da Vas makroi ubiju. Možete li nam reći nešto više o tome?

Makroima ne odgovara što se neke osobe odriču prostitucije i okreću k Isusu. Prošle godine potražio me jedan od njih te me na pristojan način pokušao navesti na određeno zlo. Kako nisam to prihvatio, razočarao se. Znam da sada nema dobre namjere. Prikazujem ga često na misama. Ne znam što će se dogoditi. No, jedno znam: ako bi me ubio zato što u ime Isusovo i s Isusovom snagom nastojim izvući osobe iz pakla prostitucije, tada bi se dogodilo da bi mnoge takve osobe bile oslobođene zla. Ipak, sve stavljam u Božje ruke i često molim neka se vrši volja Božja.

Kako ljudi oko Vas, vjernici laici, klerici, a i Vaš nadbiskup, gledaju na to čime se bavite?

Različito. Neki misle da sam potpuno poludio, drugi smatraju da je to u duhu evanđelja. Moj nadbiskup me odredio da pomažem osobama koje su u posebnim potrebama. Ja sam shvatio da su to i osobe koje se bave prostitucijom. Uvjeren sam da on moli za mene i zato dobri Bog čini prekrasne stvari preko mene, svojega neznatnog sluge.

Druga „skupina“ prema kojoj je usmjeren Vaš pastoralni rad jesu ovisnici. Što konkretno činite na tom planu?

Ima ih puno koje susrećem na različitim mjestima. Razgovaram s njima, s njihovim roditeljima, braćom, sestrama i prijateljima. To su teške životne priče. Neki od njih po razgovoru i molitvi dožive „uskrsnuće“, a drugima savjetujem da se jave u određene zajednice kao što su Cenacolo.

Sav Vaš rad na neki način ostvaruje se pod imenom udruge Job. Kako je došlo do njezinog formiranja?

Nakon što sam osjetio da trebam nešto novo učiniti za osobe s invaliditetom, čekao sam i molio da mi Providnost daruje barem još dvije osobe koje imaju slične poticaje. Kad mi je to bilo darovano, odlučili smo naše želje staviti u dva srca: Srce Isusovo i Srce Marijino, slaveći svetu misu na Njihov blagdan 1999. Ubrzo nakon toga pronašli smo ljude koji su bili spremni za osnivanje Humanitarne udruge Job. To smo učinili zato jer se naša zamisao nije mogla ostvariti u dotada postojećim institucijama.

U toj udruzi nerijetko ostaju kao volonteri bivši ovisnici. Možete li malo to prokomentirati?

Oni koji se izvuku iz bilo kojeg ropstva imaju potrebu dati zadovoljštinu kroz nesebično služenje potrebnima. Pomažu im na hodočašćima, na ljetovanjima i sl. To je nešto predivno…

Živjeli ste u Caritasovim kontejnerima kraj Ivanje Reke, s bivšim ovisnicima, prostitutkama, osobama s invaliditetom, a koji su ujedno treća „skupina“ kojoj pomažete. Tu također djelujete kroz udrugu Job. U Zagreb ste putovali u starom fići. Što Vas motivira za takav način života i možete li nam reći nešto više o tome?

Uvijek me je privlačio način života sv. Franje. Stari kontejneri su prostor u kojem se može skromno živjeti. U nekima su podovi propali. Neki prokišnjavaju. Međutim, većina ih je upotrebljiva za stanovanje. Živjeti od Providnosti je nešto čudesno. Zbog materijalne neimaštine živimo otežano, ali ako osmislimo življenje, dobivamo posebne Božje darove. Prvog fiću sam nabavio prije 20 godina. Bio je jeftin, bilo ih je još dosta. Naučio sam ga popraviti kad se dogode određeni kvarovi tako da njime mogu poći na duge relacije. Očito, za to treba imati dara. Sadašnji fićo star je 30 godina i nadam se da će izdržati još toliko…

Osim ovih, postoje još dvije kategorije ljudi koji su na rubu društva, a kojima me Providnost šalje. To su beskućnici s kojima sam do sada imao više duhovnih obnova, bilo na Žumberku u organizaciji zagrebačkog Caritasa u mjestu Kalje ili pak kroz hodočašća. Želja mi je da se za njih ostvari nešto gdje će im se pružati skrb 24 sata na dan, tj. da će im se omogućiti život u zajednici kroz molitvu i rad. U tu svrhu, uz Božju pomoć, uskoro počinjemo okupljati muškarce koji bi htjeli ostvariti duhovnu zajednicu s ciljem da služe rubnim ljudima u društvu, a bit će i ženama omogućeno takvo nešto.

Druga skupina su obitelji kojima smo također u proteklih godinu dana, uz pomoć Božju i dobrih ljudi, uspjeli platiti više od stotinjak računa jer su bili pred isključenjem električne energije ili su im je već isključili.   

Nabavili ste i specijalizirane autobuse kojima osobe s invaliditetom mogu ići na hodočašća, a ujedno ste i vozač tih autobusa. Kako Vam je to pošlo za rukom?

Kad sam prvi prilagođen autobus ugledao u Lurdu spontano sam plakao od sreće. Bio sam sretan jer je netko razmišljao o osobama s invaliditetom i bolesnicima te im prilagodio tako veliko vozilo kao što je autobus, a to podrazumijeva da je opremljen: liftom, krevetima, toaletom, kuhinjom i priručnom ambulantom. Od tada je počeo moj san, ali i molitva da se nešto slično ostvari u Hrvatskoj. Prošlo je oko sedam godina do dana kad smo, uz Božju pomoć i pomoć dobrih ljudi, ostvarili taj san. Providnost nam je do sada darovala pet takvih autobusa pomoću kojih možemo prevesti 213 osoba s invaliditetom, bolesnika te pratitelja i njihovih prijatelja.

Mnogima danas ne bi ni palo na pamet da se bave vrstom pastorala kojom se Vi bavite. Zašto radite sve što radite?

I ja bih volio znati zašto to radim. Jedno znam, neka me jaka snaga potiče da pokušam rubne ljude iz društva uključiti u život društva, a naročito u život zajednice koju je osnovao Isus -Crkve. Moguće da je to zato jer sam kao dječak došao u tešku krizu i razmišljao da odem od kuće te da počnem skitati, krasti i varati ili pak oduzeti si život na način da se bacim u rijeku Muru. Kroz molitvu krunice pronašao sam spasonosno rješenje. Moleći krunicu razmišljao sam o tome da postoji netko tko je u stanju oprostiti svaki grijeh. Kako se meni dogodio grijeh krađe povjerovao sam da će mi Isus to oprostiti. To mi je pomoglo da, uz pomoć Isusa i Marije, započnem jedan novi život.  

Za svoj pastoralni rad i humani angažman u društvu dobili ste nagradu Ponos Hrvatske. Što Vam ona znači?

Pokušao sam ju izbjeći moleći ih da pronađu nekog drugog. Kad to nisam uspio molio sam neka se po tome ostvari neko dobro i ostvaruje se. Sada više ne moram ići po ulicama tražiti osobe koje su u paklu prostitucije već se same jave i traže pomoć za izlaz iz tog pakla.

Na kraju, planirate li se i dalje baviti spomenutom vrstom pastorala?

U novije doba mene je nadbiskup odredio za služenje u bolnici Sestre Milosrdnice u Zagrebu. Nova služba mi ne omogućuje ići na različita mjesta i provoditi novu evangelizaciju. Međutim, često se molim neka se vrši volja Božja. Kroz proteklih mjesec-dva cijele sam dane ispovijedao, najprije u crkvi Srca Isusova koja je u sklopu bolnice u Vinogradskoj, a zatim po odjelima u kojima sam dijelio i druge sakramente. Primijetio sam da mi je dobri Bog poslao nekoliko novih osoba koje su se bavile prostitucijom, a odlučile su s tim prestati. Dakle, sada ne moram više ići na ulice već takve osobe čekam u ispovjedaonici u crkvi Presvetog Srca Isusova u Vinogradskoj.

Razgovarala: Bojana Đukić
Katolički tjednik