Vlč. Alojzije Burja, upravitelj Nacionalnog svetišta sv. Josipa

Povodom svetkovine sv. Josipa razgovarali smo s vlč. Alojzijem Burjom upraviteljem župe Marije Snježne u Dubovcu i čuvarom Nacionalnog svetišta sv. Josipa. Vlč. Alojzije je rođen 1946. u Brezariću, župa Krašić. Za svećenika je zaređen 1973. po rukama nadbiskupa Franje Kuharića. Na službi u Dubovcu se nalazi od 1999. S njim smo razgovarali o nacionalnom svetištu sv. Josipa, povijesnim okolnostima zašto je hrvatski sabor ovog svetca uzeo za zaštitnika Hrvatskog kraljevstva, njegovoj moralnoj veličini i duhovnoj poruci danas…

Vlč Burja, možete li nam reći zašto je sv. Josip, između svih svetaca, izabran za zaštitnika hrvatskog naroda.

Jednostavno zato jer je on nakon Blažene Djevice Marije, njegove djevičanske Zaručnice najmoćniji svetac, jer je bio glava nazaretske Obitelji, pa su naši preci odlučili da bude i glava i zaštitnik obitelji hrvatskog naroda. Nekako baš u to vrijeme počela se uvelike širiti u vjerničkom narodu i pobožnost i štovanje sv. Josipa. Kroz znakove vremena, a bili smo u velikoj stisci i muci, sv. Josip se na neki način sam ponudio da bude zaštitnik naše domovine. Prosvijetljen Duhom Svetim narod je tu „ponudu“ s velikom zahvalnošću prihvatio. Tako je sv. Josipa hrvatski Sabor 9. – 10. lipnja 1687. proglasio nebeskim zaštitnikom naše domovine.

Koje su povijesne okolnosti i razlozi zašto je hrvatski sabor sv. Josipa uzeo za zaštitnika Hrvatskog kraljevstva, zapravo Hrvatske i Hrvata?

Kraj je 17. stoljeća, domovina krvari iz mnogih rana, veliki dijelovi nekoć slavnog hrvatskog kraljevstva još uvijek su pod osmanlijskom okupacijom, radi se o opstanku hrvatske nacije, katoličke vjere i europske kulture na našim prostorima, i zato vjerni Božji narod traži nekog moćnog, jakog i mudrog zaštitnika kojeg je otkrio i prepoznao u osobi i liku sv. Josipa. 

Poznata nam je neizmjerna ljudska i moralna veličina sv. Josipa, muža u kojega se mogao pouzdati Bog i Blažena Djevica Marija. Koja je duhovna poruka Sv. Josipa danas? Pitamo se koliko je danas povjerenja, prave ljubavi i pouzdanja između supružnika u obiteljima koje bi trebale nasljedovati svetu nazaretsku Obitelj?

U 26 zaziva litanija sv. Josipa veoma nam se jasno očituje duhovna poruka sv. Josipa. Josip je Božjim darom i svojim marom zaslužio biti primjer i uzor svim slojevima i kategorijama našega društva, jer je dopustio da duhovna komponenta bude vodeća snaga u njegovu djelovanju i radu. Radio je s ljubavlju, srcem i dušom i mnogo prije sv. Benedikta ostvarivao je načelo sadržano u izreci: „Moli i radi“. Sv. Josip je bio drvodjelja, stolar, tesar i ako je htio napraviti nešto solidno, skladno i lijepo trebao je uložiti mnogo truda, napora i dobre volje. Koliko će biti, gore spomenutih kvaliteta u braku, ovisi o samoprijegoru, dobroj volji i strpljivosti njegovih protagonista, dakle muža i žene. Ako se prije braka mladić i djevojka emotivno potroše i jedan drugoga zasite i naužiju, onda se neminovno postavlja pitanje od čega će živjeti u svom bračnom životu i mogu li si biti istinski privlačni, poželjni i zanimljivi. Neki puta se pitamo u što je potrošeno 2, 3, 5, 10 godina „hodanja“, ako jedan od njih nakon vjenčanja izjavljuje da ne želi imati djece, i što je bio predmet njihovih dugih razgovora, gugutanja i međusobnih susreta?

Nazaretska Obitelj ne može biti lijek za probleme u braku koje si ljudi sami stvaraju očekujući da će ih netko drugi riješiti. Koliki bi brakovi bili spašeni kad bi bračni drugovi učinili samo malo truda i dolazili na nedjeljne sv. mise i redovito se molili, i kad bi si Nazaretsku Obitelj uzeli za primjer i uzor. I Marija i Josip nisu uvijek isto mislili, i jednako gledali na probleme, ali su u međusobnoj komunikaciji tražili što bolje rješenje bili kakvog pitanja ili problema. Tako je Marija sigurno puno puta prihvatila Josipovo rješenje i Josip Marijino. I dakako da nisu likovali, poput: „Jesam ti rekao... nisam li ti napomenula...“ 

Je li uloga sv. Josipa u teologiji i otačkoj predaji premalo vrednovana?

Mislim da štovateljima sv. Josipa nije potrebno teologiziranje o liku i djelu sv. Josipa. Poznato je da ga je među crkvenim ocima posebno štovao sv. Augustin. Od suvremenih teologa treba spomenuti kardinala: Gianfranca Ravasija, prefekta Papinskog vijeća za kulturu, belgijskog isusovca Jeana Galota, slovenskog teologa i profesora Antona Štrelea koji su se potrudili dati svoj doprinos teologiji proučavanja osobe i lika sv. Josipa. K njima treba pribrojiti i mnoge crkvene pjesnike, liturgičare, skladatelje i pisce koji su promicali to veliko ime. Uloga sv. Josipa nije premalo vrednovana nego se mi premalo trudimo nasljedovati ga u njegovim izvrsnim krepostima. O Josipu znamo sve što trebamo znati, samo se treba potruditi to oživotvoriti i konkretizirati.    

Sveti Josip je tek prije stotinjak godina proglašen zaštitnikom cijele Crkve, ali tijekom stoljeća u povijesti Crkve bio je relativno „zaboravljen“. Postavlja se pitanje zašto nije došlo do „zaraznog“ štovanja ovoga svetca kao što je bio slučaj s Marijom?U pogledu štovanja sv. Josipa može se reći da se intenzivnije počeo štovati tek u 14. stoljeću, i da je to štovanje od tog vremena u neprestanom razvijanju. O tome govore mnoge i župne i područne crkve diljem Hrvatske. Kolike samo crkvene ustanove, udruge i organizacije nose ime sv. Josipa. Posebno je znakovito bilo to što su roditelji u velikom broju davali na krštenju njegovo ime svojoj djeci. Još prije nekoliko godina gotovo svako deseto dijete dobivalo je na krštenju ime Josip gotovo je po učestalosti broj bilo u rangu imena Marija.

Razgovarao: Željko Ivković
Katolički tjednik

Nastavak pročitajte u tiskanom izdanju