Đuro Arlović, duhovnik u Travničkom sjemeništu

Vlč. Đuro je rođen 7. ožujka 1984. u Brčkom, od oca Ivića i majke Anke, rođene Topić. Odrastao je u selu Oštra Luka, župa O. Luka-Bok, gdje je završio osnovnu školu. Nakon toga put svećeništva započeo je u Travničkom sjemeništu gdje je maturirao 2003. Teologiju je diplomirao 2009. u Sarajevu te je iste godine zaređen za đakona Vrhbosanske nadbiskupije, a 2010. za svećenika. Kao svećenik obavljao je službe župnog vikara u Prozoru, župnika u Borovici, studenta u Rimu na Gregoriani gdje je postigao magisterij iz teologije sa specijalizacijom za zvanja, prefekta u malom sjemeništu i duhovnika u istom sjemeništu gdje djeluje do danas.

Vlč. Arloviću, iako je ustaljen pojam, mnogi ne znaju što se zapravo misli pod sintagmom „duhovno zvanje“. Možete li to pojasniti?

Za razliku od zanimanja koje je usmjereno na nešto, zvanje je više usmjereno na nekoga. Kada pri tom dodamo i duhovno, onda podrazumijevamo i Božju intervenciju. Tako je duhovno zvanje Božji poziv upućen konkretnoj osobi od koje se očekuje slobodan i konkretan odgovor. Takvo zvanje traži i poslanje služenja i brige za ljudske duše, a da pri tome ne isključuje brigu i za ono tjelesno. 

Kada biste morali u nekoliko riječi opisati osobu svećenika, koje bi to riječi bile?

Kad bih trebao opisati svećenika u nekoliko riječi, onda bi to bile ove: pastir koji brine za svoje stado; otac; brat; mostograditelj – onaj koji povezuje ovaj svijet s onim božanskim; on je posvetitelj koji dijeli sakramente; on je navjestitelj Božje riječi čime vrši proročku službu.

Prema nekom ustaljenom mišljenju, svaki svećenik je duhovnik. Možete li to iz svoje pozicije potvrditi i obrazložiti?

Mogu potvrditi da je svaki svećenik duhovnik. Ljudi od svećenika očekuju duhovnu pomoć, bilo da je to savjet, utjeha, ohrabrenje u svetoj ispovijedi. Nekada je dovoljno da svećenik samo sasluša drugoga. Znam da ljudi isto tako očekuju od svećenika i materijalnu pomoć, ali ovo duhovno je primarno.

Briga za nova duhovna zvanja jest jedna od osnovnih svećeničkih zadaća. No, vidimo kako zemlje Zapada imaju sve manje sjemeništaraca i bogoslova, a ni naši prostori se ne mogu pohvaliti nekom brojnošću. U čemu valja tražiti najveći problem?

Istina je da je broj sjemeništaraca i bogoslova, pogotovo na Zapadu, u opadanju. Teško je reći koji je najveći problem, ali zasigurno jedan od problema je razorena obitelj. Vrlo je malo tradicionalnih katoličkih obitelji gdje se moli i razgovara s djecom. Drugi je problem relativiziranje vrijednosti koji otežava ili često odgađa odluke za prave vrijednosti. U takvom okruženju mladom je čovjeku teško donijeti temeljno opredjeljenje. Živimo u potrošačkom društvu iz kojeg proizlaze brojne navezanosti koje ne oduševljavaju mladiće i djevojke za svećenički ili redovnički poziv. No, ne smijemo očajavati jer za svaki problem Bog ima rješenje. On će se pobrinuti da njegov narod uvijek ima dobrih pastira koji će ga voditi i duhovno skrbiti o njemu. Duhovno zvanje treba izmoliti.

Nastavak pročitajte u tiskanom izdanju

Razgovarala: Tina Matić
Katolički tjednik