Upravo nepoštivanje razlika je dovelo do razdora

Prof. Ikiću u svom akademskom radu intenzivno ste se bavili tematikom ekumenskih gibanja. U molitvenoj smo osmini za jedinstvo kršćana, kako Vi gledate na nju?

Svoj postdiplomski studij ciljano i radosno sam posvetio ekumenskoj teologiji. Uz sve moje druge obaveze zalažem se i koliko mogu, doprinosim pitanjima jedinstva Crkve. Sinoć smo u našoj katedrali započeli tradicionalnu Molitvenu osminu za jedinstvo kršćana, koja upravo ove godine slavi svoju službenu stoljetnicu. Nakon što ju je pokrenuo 1907. god. pastor Paul James Wattson, prvotno član episkopalne Crkve, kasnije anglikanski a na kraju katolički svećenik, papa Pio X. ju je 1909. god. s katoličke strane službeno prihvatio i tako ustanovio molitvenu osminu.

Na našim prostorima ova molitvena akcija nije tako stara. Dobila je kod nas silan zamah poslije Koncila, a naročito poslije pastirskog poziva biskupa bivše Jugoslavije iz 1974. god. Od osam predloženih točaka na prvom mjestu je održavanje Tjedna kršćanskog jedinstva, ili od 18. do 25. siječnja ili između Spasova i Duhova. Evo kod nas udomaćio prvi termin, makar ima svojih „zimskih“ poteškoća. Osobno me veseli sve veći odaziv kršćana Sarajeva na tu molitvenu akciju i senzibiliziranje inače vrlo senzibilnog pitanja jedinstva Crkve ovdje na našim prostorima.

Bog nam je ovdje podario životni prostor koji je istovremeno susretište i sukobište. U njemu se stoljećima susreću plemenitosti zapada i istoka ali i sukobljavaju različitosti raznih kultura i civilizacija, religija i nacija. Stoga je naš prostor pogodan za susretanje s različitim i drugačijim na putu međureligioznoga dijaloga, a temeljnim zajedništvom kršćana još je pogodniji za kršćansko susretanje u različitosti na ekumenskom putu prema punom jedinstvu Crkve.

Dakle Molitvenu osminu gledam prvenstveno kao vrijeme zajedničke i osobne molitva na tu veliku nakanu Crkve, i ukazivanje na problem nepotpunog jedinstva Crkve, s kojim se kršćani, po Kristovu nalogu, ne bi smjeli tek tako pomiriti i ništa konstruktivnoga ne doprinositi.

Što bi prema Vašem gledištu bilo ključno za definiranje pojma dijaloga kao bitnog aspekta ekumenskog ali i međureligijskog nastojanja?

Dijalogizirati mogu samo različiti koje nešto dubinsko povezuje. Svaki dijalog, a posebno međureligijski, a onaj ekumenski za nas kršćane još u većoj mjeri, ima svoju vlastitu narav i dostojnastvo, svoje pastoralne potrebe i duboke teološke razloge. Najdublji teološki temelj dijalogu je Presveto Trojstvo koje se ostvaruje u saopćavanju drugome. Nadalje, Crkva je u svojoj biti dijaloška. Ona je „communio“, zajedništvo vjernih po Kristu u Duhu s Ocem nebeskim. Ona je zajedništvo putujuće i proslavljene Crkve. Ona je zajedništvo opće i mjesne Crkve. Temelj tom zajedništvu je krštenje u prvom redu, a vrhunac toga zajedništva je euharistijska gozba. Dakle, za katoličku teologiju svaki dijalog, a posebno onaj ekumenski, utemeljen je na ovim načelima, koja su posebno istaknuta u koncilskim dokumentima Crkve kao npr. Konstituciji o Crkvi Lumen gentium, Dekretu o jedinstvu Unitatis redintegratio, ili enciklici Ivana-Pavla II. Ut unum sint. Posebno ovi dokumenti predstavljaju magna chartu dijaloga i ekumenizma Crkve. Ključno je dakle, postaviti dijalog i ekumenizam na prave temelje iz kojih slijedi da ekumenizam za Crkvu nije nešto nebitno i nevažno, nego dotiče samu njenu narav i Kristov nalog. Ako se to shvati i prihvati onda vjernik ne može ostati ravnodušan i pasivan, nego mora biti konstruktivan i aktivan.

Što bi u interpretaciji iz naše konkretne perspektive značila Kristova molitva Ocu nebeskom: «Da svi budu jedno!» (Iv 17,21)?

U našoj konkretnoj situaciji na dijaloškom i ekumenskom polju ima previše taktike i politike, retorike i talašike, a premalo istinske želje i ekumesnke otvorenosti. Za neke kršćane, ali na žalost i za neke klerike i jedne i druge tradicije, ekumenizam sliči mlaćenju prazne slame ili nepotrebnom pravljenju mjehurića od sapunice. Sva ekumenska nastojanja njima se čine nepotrebnim i uzaludnim. Za naše vrijeme i prostor potrebno je svima podvući da jedinstvo kršćana nije rubna, nego sržna tema same biti Crkve. Sam Pastir nad svim pastirima moli da bude jedno stado.

Koju poruku nosi sudjelovanje u ovoj molitvi svim kršćanima u BiH?

U godini sv. Pavla, dobro je podsjetiti sve kršćane u Bosni i Hercegovini da Apostol naroda gleda jedinstvo jednog tijela i jedne glave u različitosti mnogih udova. Jedinstvo crkve nije privjesak Crkve a različitosti nisu neka greška prirode. Otkrivajmo sve više nerazoreno jedinstvo vjere u različitosti znakova i formula. Različitost uvećava sjaj i treba biti kršćansko bogatstvo a ne prokletstvo kršćana. U Lumen gentium br. 14. se kaže da je upravo nepoštivanje razlika dovelo do razdora. Neki upravo zloupotrebljavaju naše opravdane i prihvatljive različitosti pa potiču antiekumenizam kroz širenje nepotrebnoga straha preko navodnog odreknuća vlastitog identiteta. Dakle potrebno je u našim utemeljenim različitostima otkrivati postojeće jedinstvo Crkve. To je za mene puni smisao Molitvene osmine za jedinstvo kršćana.

Kada govorimo o ekumenskim susretanjima budući da živimo u takvom društvenom kontekstu najbliži su nam pravoslavci. Kakav je, prema Vašem mišljenju, odnos između katolika i pravoslavaca u Sarajevu, budući da su i jedni i drugi brojčano gledano manjina?
 

Poznato je da nevolja zbližava u svakom pogledu. Pravoslavni i katolici Sarajeva nedavno su i s braćom muslimanima, zajedno proživjeli pakao na zemlji u samom Sarajevu. Ta ratna nevolja ih je zbižila. Mislim da se to pozittivno osjeća i u poratnom vremenu. Mislim također, da su pozitivnom odnosu pravaslavnih i katolika u Sarajevu bitno doprinijeli vjerske vođe, Vrhbosanski nadbiskup Vinko kardinal Puljić i Dabrobosanki pravoslavni mitropolit Nikolaj. Na ovim temeljima treba dalje raditi da se ovaj pozitivni zanos još više i još dublje raspali i ražari, te prenosi u sve dijelove naše Bosne i Hercegovine.

Koliko društveno-političke (ne)prilike, prema Vašem gledanju, doprinose zbližavanju kršćana?

Osim ove ratne nevolje i teškog poraća ja ne vidim drugi veliki društveni a posebno politički doprinos ekumenskom zbližavanju. Što više mislim da nas politika ekumenski udaljava a ne zbližava. Zbog političkih, nacionalnih, povijesnih i svih inih ne primarno ekumenskih razloga dolaze i ekumenski „tvrdolinijaši“ koji možda svjesno ili polusvjesno raspiruju duh nejedinstva i u naše vrijeme. Takvi zagovaraju izolaciju od drugoga i drugačijega a ne teologiju zbližavanja.

Možemo li kazati da se Katolička Crkva u odgovaranju na izazove ekumenskih gibanja pridržava smjernica s Drugog vatikanskog koncila? U čemu bi se to posebno ogledalo?

Katolička Crkva se gore navedenim dokumentima nepovratno obvezala ići ekumesnkim putom, koji nije stvaranje nekog novog crkvenog jedinstva, nego traži već postojeće ali kroz povijest zamagljeno jedinstvo i potpomaže njegov rast u novim prilikama. To bitno jedinstvo vjere među pravoslavnima i katolicima nije razorio ni istočni ni zapadni raskol. Mislim da je važno naglasiti da dokumente Crkve treba izlagati i tumačiti tako da se ne iskrivi bitni njihov sadržaj, ali uvijek na način koji ne priječi ekumesnki rast, naglašava blagopokojni papa Ivan-Pavao II. u anciklici Ut unum sint br. 15.

Kako poboljšati ekumenski dijalog ne između poglavara vjerskih zajednica nego između običnih ljudi?

U tome je velika uloga ali i zadaća upravo vjerskih poglavara. No, oni to ne mogu sami, bez nas. Stoga smo pozvani temeljna načela ekumenizma širiti u „bazu“ i vjerodostojno svjedočiti. Mislim da je potrebno uklanjati postojeće predrasude o drugima i drugačijima. Treba se prvo ljudski zbližiti s iskrenom željom traganja za vjerskim jedinstvom, s otvorenom vjerom prihavaćanja i uvažavanja drugoga i drugačijega.

Vi ste i član Međureligijskog vijeća. Kako interpretirate rad ovog tijela: je li on ponekada «borba s vjetrenjačama»?

Logično je da podržavam ideju Međureligijskoga vijeća BiH (MRV). Da ne podržavam ne bi prihvatio suradnju. Temeljnu ideju gledam u povijesnoj poslijeratnoj prilici iz religiozne perspektive doprinijeti boljem utemeljenju i prihvaćanju temeljnih ljudskih i vjerskih vrijednosti u javnom i društvenom mnijenju ove zemlje, te tako iz religiozne perspektive doprinijeti miru i pomirenju. Znate da je Küngova teza, da nema mira na zemlji bez mira među religijama. Slično je definirala Briselska deklaracija vođa svih svjetskih velikih religija da religije ne dorpinose sukobu civilizacija nego njihovu suživotu. U tom smislu ja mislim da je MRV doprinijelo boljem razumijevanju i zbližavanju u poslijeratnim okolnostima. Moju procjenu rada MRV sam već javno objelodanio, pa sada samo temeljno ponavljam da je veliki opći a posebno dijaloški doprinos MRV-a u službi praštanja i pomirenja. Da se u tom pravcu moglo i više postići nema sumnje. MRV i procjena njegova rada bila zasebna tema razgovora.

Kako Vi tumačite nedavni istup člana Međureligijskog vijeća reisu-l-uleme Mustafe ef. Cerića u kojem je, opravdavajući gradnju svoje nove rezidencije, iznio nekoliko neistina na račun drugog člana istog Vijeća, kard. Puljića?

Evo vidite kako neka politika ugrožava dobre međureligijske odnose. Smatram takve istupe neopravdanim a za međureligijski dijalog nekorisnim.

Koliko još mislite da vremena treba proći da bismo u suživotu prestali optuživati jedni druge i mirno priznati i prihvatiti učinjeno?

Ne bih se upuštao u „vremenske prognoze“. Pri tome naglašavam da je najteže mijenjati samoga sebe. Očito za ovako nešto treba smjena generacija koje će upiti neki novi duh.

Što je najveća prepreka ostvarenju vidljivog jedinstva Crkve i je li nerealno očekivati da događaji kao Molitvena osmina budu pokretači procesa zbližavanja i jedinstva?

Krive interpretacije i nedostatak ekumenske otvorenosti smatram najvećim preprekama jedinstvu Crkve. Dakle Molitvena osmina je poziv i prilika preispitivanja vlastitih ekumenskih stavova i njihove utemeljenosti na dokumentima Crkve. Ako budemo shvatili i prihvatili da je ekumenski dijalog u prvom redu čin vjere, ljubavi i istine onda ćemo naći načina interpretacija vjerskih istina da se ne gubi njihov smisao, sadržaj, identitet, ali koje će voditi prema dubljem jedinstvu u različitostima. Ekumenski dijalog je put u istini, ljubav u životu i vjera u jednu Kristovu Crkvu. Jedan od pokretača smatram i molitvenu akciju koju upravo doživljavamo, koju svim srcem podržavam. Jeinstvo Crkve je dar kojeg treba i izmoliti.

Razgovarala: Ksenija Ninić
Katolički tjednik