U svim vremenskim mijenama najvažnije je da svećenik bude autentičan u svom zvanju i poslanju

Don Joso je poznat mnogim generacijama sjemeništaraca i gimnazijalaca koji su svoje znanje i zvanje klesali u Zadru. Rođen 1. prosinca 1945. u Pridragi, i on je sam putem svećeništva krenuo u ovom hrvatskom i jadranskom dragulju gdje je završio tadašnju Nadbiskupsku srednju školu za spremanje svećenika te Visoku bogoslovnu školu. Nakon svećeničkoga ređenja 1969. djelovao je na nekoliko župa Zadarske nadbiskupije te u međuvremenu diplomirao hrvatski jezik, jugoslavenske književnosti i pedagogiju na Filozofskom fakultetu u Zadru. Od 1972. do 1991. bio je župnik u Nadinu i Škabrnji da bi potom bio imenovan ravnateljem Nadbiskupske klasične gimnazije, današnje Klasične gimnazije Ivana Pavla II., i najprije vicerektorom, a zatim i rektorom Nadbiskupskog sjemeništa Zmajević. Na toj je službi ostao do 2001., a ravnateljem Gimnazije bio je sve do 2015. Za njegov svećenički, pedagoški i općeljudski rad predsjednik RH dr. Franjo Tuđman odlikovao ga je 1997. Redom Danice hrvatske s likom Antuna Radića, a 2002. sv. papa Ivan Pavao II. izabrao ga je među Papine kapelane davši mu naslov monsinjora. Danas je mons. Joso sužupnik u župi sv. Antuna Padovanskoga u Zadru.

Poštovani don Joso, što nam iz svoga dugogodišnjeg iskustva, ostavljajući po strani teološke definicije, možete kazati da je svećenik?

Najjednostavnije rečeno – svećenik je osoba koja na svom vjerničkom putovanju k Bogu, i u Kraljevstvo Njegovo, ne putuje sama, nego i predvodi svoj narod. On je pastir naroda svoga.

Govoreći o nasljedovanju Gospodina Isusa, moramo se prisjetiti njegovih riječi: „Ne izabraste vi mene, nego ja izabrah vas i postavih vas da idete i rod donosite“ (Iv 15,16). Možemo li ljudskim očima barem donekle dokučiti koga On izabire i gdje se to rađa duhovno zvanje?

Iz navedenog teksta jasno je da kad je u pitanju izbor i poziv u duhovno zvanje, poziv nema posrednika. Krist poziva izravno. Duhovno zvanje rađa se u srcu čovjeka. Posredništvo je samo u prepoznavanju i svekolikom događanju oko ostvarenja zvanja. To je što se tiče Krista i učiteljstva Crkve jasno.

Problemi nastaju na nižim razinama. Naime, tu se javljaju razni samozvani „učitelji“ koji zbog raznovrsnih, samo njima znanih, razloga na sebe preuzimaju ulogu „djelitelja zvanja“ koju Krist nikomu ne povjerava, pa ni njima. Tada u Crkvi nastaju velike štete koje uzrokuje upravo taj „višak“ zvanja. Jer to su „zvanja“, a ne radnici koji će donositi Kristov rod.

Vi ste imali prigodu u zadarskom Nadbiskupskom sjemeništu Zmajević promatrati i pomagati mladiće pri razaznavanju zove li baš njih osobno Gospodin na svećeništvo. Što je najvažnije u tome procesu gledano iz perspektive odgojitelja?

Meni kao ravnatelju Sjemeništa i Gimnazije prvotna dužnost bila je briga o uspostavljanju ambijenta obiteljskog ozračja u Sjemeništu jer se jedino u njemu mladi čovjek može skladno razvijati. Uloge odgojitelja i sjemeništaraca bile su jasno određene Pravilnikom o životu i radu u sjemeništu.

Najneposredniju ulogu u promatranju i pomaganju pri razaznavanju duhovnog poziva u sjemeništu ima duhovnik. Ono što sam, kao ravnatelj, smatrao da je najvažnije u tom procesu, jest da uvijek imamo na pameti ono što smo učili u teologiji, tj. da „Gratia supponit naturam“ – „Milost pretpostavlja narav“. To znači da je Bog svakom onom koga je za nešto odredio darovao sve ono što je potrebno s ljudske strane kako bi bio kadar razumjeti i ostvariti sve ono što mu po milosnom pozivu želi povjeriti. Stoga je od bitne važnosti pomoći mladom čovjeku u prepoznavanju i razvijanju svih tih ljudskih darova koje mu je Bog darovao i bez kojih neće moći donijeti rod. Treba im jasno reći što je Božje, a što Crkveno – što je Božje, a što ljudsko, što se može, a što ne može mijenjati.

Stari su Grci govorili da „ako nekoga bogovi mrze, onda ga učine učiteljem“. Jeste li tijekom svoga odgojiteljskoga i učiteljskog doba mogli to osobno iskusiti i kako ste se nosili s onim – da tako kažemo – „prirodnim zaprekama“ na relaciji odgojitelj – odgajanik?

S navedenim problemom susreće se neizbježno svaki roditelj, učitelj i odgojitelj. Kažete da su to „prirodne zapreke“, ali je i jedino prirodno da se čovjek rodi, živi i odgaja u obitelji gdje postoje barem tri generacije. U prirodi vlada red i sklad. No, to je već za jednu dužu raspravu. Sve te poteškoće jesu činjenice i s njima se treba znati nositi. Ne bismo li se ovdje trebali sjetiti one Kristove rečenice na putu u Emaus: „O bezumni i srca spora… Nije li trebalo da Krist sve to pretrpi te uđe u svoju slavu?“ (Lk 24,25-26). Samo kroz poteškoće dolazi se do uspjeha. Dođe vrijeme kad se to shvati. Iz iskustva to znam. Naime, mnogi od tih svećenika, pa i vjernici sa župa, danas kažu kako to onda nisu razumjeli niti prihvaćali, ali sad kad su se i sami našli u ulozi odgojitelja, to i te kako shvaćaju i za to su – zahvalni.

Skoro deset godina (1992. – 2001.) bili ste rektor Sjemeništa te ste upoznali mnoge mladiće koji su dolazili iz različitih krajeva. S obzirom na sve te različitosti, može li se govoriti o zajedničkoj crti onih koji su se odvažili provjeriti zove li njih Gospodin da ga izbliza slijede?

Kroz naše sjemenište prošli su razni mladići, iz raznih krajeva, od Slovenije do Albanije, mladići iz sedam država, osam nacionalnosti. Svi su oni imali zajedničko da su ljudi i djeca Božja te da ih je Krist možda pozvao na rad u isti vinograd. Sve druge razlike bile su samo

Nastavak pročitajte u tiskanom izdanju