Tomislav Vuković, novinar

Hrvatski katolički tjednik Glas Koncila, koji ove godine proslavlja 50. obljetnicu postojanja, u biblioteci Hrvatska povjesnica objavio je knjigu autora Tomislava Vukovića Drugačija povijest (o Srbu, Jasenovcu, Glini...) u kojoj su sabrani povijesni feljtoni objavljivani u ovoj tiskovini, od kojih je 11 iz razdoblja siječanj 2006. - listopad 2010.

Bio je to povod za razgovor s tim zauzetim novinarom koji je nedavno dobio nagradu Hrvatske kulturne zaklade (HKZ) Ljubica Štefan za povijest i publikaciju.

Novinar Vuković je rođen 1955. u Subotici, gdje je završio osnovnu školu i gimnaziju. U Zagrebu je diplomirao na Katoličkom bogoslovnom fakultetu, a studirao je i na zagrebačkom Filozofskom fakultetu. Novinarstvom se neprekidno bavi tridesetak godina. Objavljivao je u Glasu Koncila, časopisu Danas, Večernjem listu, Vjesniku, Hrvatskom slovu, Subotičkim novinama, subotičkoj Hrvatskoj riječi, te budimpeštanskom Hrvatskom glasniku.

Poštovani gosp. Vuković, kako je uopće nastala ova Vaša knjiga?

Knjiga je nastala tako što je uredništvo Glasa Koncila, s direktorom gosp. Stjepanom Pogačićem i urednikom mons. Ivanom Miklenićem, smatralo kako bi bilo korisno s novim historiografskim podatcima objavljenim tijekom nekoliko godina u povijesnim feljtonima, upoznati i širu javnost. Ti podatci osvjetljuju kontroverzne povijesne teme na malo drukčiji način od dosadašnjih, uvriježenih i rasprostranjenih tvrdnji, pa je zato i zbirka feljtona naslovljena: Drugačija povijest.

Koja je bila njezina nakana i zašto naziv Drugačija povijest?

Nakana je također bila potaknuti znanstvenu i širu raspravu kako bi se zajednički s ispravkama, upozorenjima, protuargumentima i sl. došlo do nekakvih pomaka i odmaka od mnogobrojnih zaključaka o događajima i osobama iz novije hrvatske povijesti, koji se zbog ideoloških razloga dugi niz godina nisu mogli, niti su se smjeli dovoditi pod upitnik. Zato je u uvodniku i napisano kako knjiga ne pretendira biti nekakvim isključivim posjednikom istine, nego tek polazištem za dijalog. Ponovio bih ono što sam u nekoliko navrata rekao i napisao – povijest je kao istina, jedna i cjelovita, te u tom smislu nema „moje“, „tvoje“, „ljevičarske“ ili „desničarske“ povijesti, jednako tako ni „drugačije“ povijesti. Samo je jedna istinita povijest – ono što se doista dogodilo. Dakle, sintagmu „drugačija povijest“ treba tumačiti s motrišta interpretacije. Nadam se kako nikoga posebno ne treba uvjeravati u činjenicu da je interpretacija vladajućih političko-znanstvenih moćnika tijekom desetljeća na ovim prostorima bila isključiva, uskogrudna, ideološka i nasilna. Takvoj dosadašnjoj interpretaciji povijesnih zbivanja knjiga suprotstavlja drukčiju povijesnu interpretaciju.

Što Vas je potaknulo posvetiti se toj, još uvijek u našem društvu, nažalost, tabu temi?

Djelomično sam već odgovorio na pitanje, ali iznio bih i osobni motiv star više od četrdeset godina. Moji roditelji - otac Stipan sa završenom srednjom školom i majka Terezija sa završena dva razreda osnovne, neopterećeni, jednostavni, bez ikakvih kalkulacija, velikih riječi i motiva, učili su me odmalena kako je pripadnost hrvatskome narodu velika dragocjenost. Otac me upozoravao kako nije sve baš tako kako govore učiteljica, nastavnici i drugi koji su govorili samo strašne stvari o zločinima koje su počinili Hrvati, ustaše, što je u meni stvorilo silan unutarnji rascjep. I tako sam u Subotici, okružen roditeljskim savjetima o narodu kao nečemu velikom, lijepom i svetom, te javnome ozračju o zločinima, genocidu, strahotama počinjenima od istoga mojega naroda (ne pojedincima iz toga naroda), počeo strastveno čitati, promišljati, uspoređivati, otkrivati i zaključivati. To je, na moju žalost ili sreću, ni sam nisam posve siguran i teško mi je i danas odgovoriti, odredilo moj život i stvorilo od mene „fah idiota“.

Osobno, osjećate li zadovoljstvo bavljenjem takvim temama?

Teško pitanje. Često pomislim kako je korisno i lijepo odgajati djecu u vrtićima, pisati za njih priče, skladati im pjesme i učiti ih crtati, moliti se i igrati se s njima, za razliku od svakodnevnog pomalo deprimirajućeg i opskurnog bavljenja ustaškim i partizanskim pokoljima, jasenovačkim i bleiburškim žrtvama, klanjima i povijesnim krivotvorinama, ideološkim prepucavanjima i optužbama... Onda mi često dođe pomisao: „Bože, sreća moja da si velikodušan i da ćeš mi oprostiti što iza sebe nisam ostavio puno toga lijepoga i plemenitog!“ No, svjestan sam kako se unatoč tomu, netko mora baviti i spomenutim temama.

Nastavak pročitajte u tiskanom izdanju

Razgovarala: Brankica Lukačević
Katolički tjednik