Sanjin Lovrić, specijalist psihijatrije i subspecijalist psihoterapije

Povodom Svjetskog dana prevencije samoubojstva, koji se obilježava 10. rujna, sugovornika smo pronašli u psihijatru Sanjinu Lovriću koji djeluje u Klinici za psihijatriju Sveučilišne kliničke bolnice u Mostaru...

Razgovarao: Željko Ivković

Sanjin je rođen u Mostaru 1986. Certificirani je psihoterapeut (skupni analitičar) iz područja skupne analize pri Institutu za grupnu analizu Zagreb. Od 2013. zaposlen je u Klinici za psihijatriju SKB-a u Gradu na Neretvi. Radi na Odjelu socijalne psihijatrije te se u svakodnevnoj praksi aktivno bavi skupnom i individualnom analitičkom psihoterapijom kao i svim akutnim i kroničnim psihijatrijskim stanjima/bolestima. Kao takav bio nam je izvrstan sugovornik na tešku temu samoubojstava, na koju rijetki pristaju govoriti...

Poštovani, samoubojstvo je općepoznat pojam koji sam sebe objašnjava, stoga možete li nam na početku pojasniti što osobu može nagnati na taj čin?

Istina, na prvu djeluje da je pojam samoubojstva (suicida) jasan sam po sebi. Smatra se jednim od najzahtjevnijih hitnih kliničkih stanja s kojima se (najčešće) psihijatri susreću u svakodnevnom radu. Ono što bih htio prije svega razjasniti jest nekoliko pojmova koji su usko vezani s pojmom samoubojstva te se najčešće poistovjećuju u općem shvaćanju ove problematike.

Samoubojstvo označava fatalno samoozljeđivanje s dokazanom namjerom, dok pokušaj suicida označava sva potencijalno samoozljeđujuća ponašanja s namjerom da si osoba naudi. Također, najčešća pojava u suicidologiji su suicidalne misli koje mogu biti aktivne i pasivne. Aktivne su karakterizirane poduzimanjem aktivnosti za prekid života u smislu aktivna planiranja i postojanja jasne nakane za suicidom, dok su pasivne prisutne samo kao želja bez poduzimanja ikakvih akcija koje bi dovele do realizacije istog. Vrlo česta pojava jest i fenomen samoozljeđivanja (paljenje kože, rezanje, ubadanje…) u kome najčešće nema jasne namjere za prekidom života koliko je prisutna potreba da se osoba „osjeti živom“.

Važno je naglasiti da bilo koje opisano stanje, voljno ili nevoljno, nažalost, može dovesti do izvršenja suicida.

Nadalje, zbog čega osobe mogu pribjeći svim ovim fenomenima, razlozi su zasigurno mnogobrojni i osobni, te ih je nemoguće sve navesti. Najčešće kod osoba koje su pokušale suicid navodi se da su to pokušale jer su aktualnu životnu situaciju doživljavale bezizlaznom, opisuju intenzivnu mentalnu bol praćenu tugom, osjećajem bezvrijednosti i neshvaćenosti. Ono što je važno naglasiti je da ne postoje jasno definirani čimbenik ili ponašanje koji bi s apsolutnom sigurnošću mogli upućivati da osoba ima namjeru počiniti suicid. U literaturi se navodi da samo trećina osoba koje imaju suicidalna promišljanja o tome otvoreno i govori.

Psihijatar ste i vjerojatno ste u svojoj praksi imali različite slučajeve. Možete li nam reći što se najčešće dogodi s osobama koje prežive (pokušaj) suicida te kako s njima raditi?

Široka je lepeza situacija u kojima su se ljudi našli te zatražili profesionalnu pomoć. Ono što je sigurno je da nisam do sada imao ljude koji su preživjeli suicid jer, kako sam maloprije naveo, suicid označava fatalno izvršenje prekida kontinuiteta života. Svjestan sam žargona kojim se svi ponekad koristimo, ali evo ponekad je važno da naglasimo što je ispravno reći. Ono što sa sigurnošću mogu kazati: vrlo često imamo situacije u kojima osobe pokazuju autodestruktivno (ponašanje u kome je agresivni nagon usmjeren prema sebi) ponašanje u smislu učestala zarezivanja po koži te prekomjerna uzimanja lijekova (intoksikacija).

Kod osoba koje manifestiraju takvo ponašanje nužno je napraviti adekvatnu evaluaciju njihova psihičkog stanja s obzirom da 80 – 90 % osoba koje počine suicid ima neki psihijatrijski poremećaj. Ukoliko isti izostaje i nakon detaljne obrade, skoro kod svih neizostavno postoje patološki ili prenaglašeni mehanizmi koji dovode do takva ponašanja. Istraživanja su pokazala da je prisutna niža razina hormona sreće, zadovoljstva i ugode u mozgu osoba koje su počinile suicid, zbog čega je u samom tretmanu suicidalnih pacijenata nužno započeti i farmakološki tretman.

Neizostavan je i psihoterapijski suport s liječnicima, psiholozima kao i socijalnim radnicima, s obzirom da je suicidalno ponašanje multifaktorski uvjetovano, te je multidisciplinarni pristup nužan. U svakom slučaju, rad s osobama kod kojih je postojalo autodestruktivno ponašanje treba shvatiti jako ozbiljno te nastojati potaknuti zdrave dijelove ličnosti kako bi se prevladala aktualna životna kriza koja je najvjerojatnije i dovela do takva ponašanja.

Društvo pomalo anatemizira ili tabuizira ovu temu. Koje rizične čimbenike za suicidalno ponašanje suvremena znanost navodi kao značajne?

Bojim se da je riječ „pomalo“ u Vašem pitanju jedan veliki eufemizam s obzirom da je društvo ono koje najviše osuđuje i ima najmanje razumijevanja spram istom. Ovo govorim iz osobnog iskustva gdje bi većina ljudi kojima je nužna psihijatrijska pomoć puno lakše zatražili istu pod uvjetom da nitko od okoline neće znati za to. Dakle, sami odlazak psihijatriju još uvijek je tabu tema, a da ne spominjem potencijalne razgovore o lijekovima koje netko uzima. Ukoliko se stvara nelagodan osjećaj pri samom spomenu na sve psihijatrijsko, zamislite koja je razina nelagode pri spomenu na suicid i suicidalno ponašanje?

Gledano s psihološke strane, osim što je društvo sklono stigmatiziranju svega psihijatrijskog, moramo biti svjesni da se često događa da je ono od čega bježimo i od čega zaziremo upravo ono što imamo u nama samima i s čim nismo „načisto“. Prema dostupnoj statistici, smatra se da godišnje na svjetskoj razini 800 000 ljudi počini suicid, što na konkretnoj dnevnoj razini znači da svakih 40 sekundi jedna osoba umre kao posljedica suicida. Suicid predstavlja drugi vodeći uzrok smrtnosti mladih do 30 godina. Rizični čimbenici koje psihijatrijska struka smatra od velike važnosti u procjeni suicidalnog rizika su postojanje izolirana psihičkog poremećaja te postojanje kombinacije psihičkih poremećaja, prethodni pokušaji suicida, postojanje suicida u obitelji, impulzivna i emocionalno nezrela ličnost, izloženost traumatskim događajima u djetinjstvu, nedavni visoko stresogeni negativni događaji, nezaposlenost, socijalna izolacija, slaba obiteljska i društvena podrška…

Postoje li „lažni“ pokušaji samoubojstva gdje osoba u samom startu zna da se neće ubiti, nego samo privlači pozornost? Koliko takvo ponašanje šteti onima koji stvarno pokušaju?

Lažni pokušaji samoubojstva su također žargonski izraz koji označava u profesionalnom smislu parasuicidalno ponašanje. Ono označava različite oblike ponašanja sa specifičnim predisponirajućim i precipitirajućim čimbenicima koji, nažalost, mogu dovesti do suicida. Važno je kod svake osobe koja ima ovakvo ponašanje napraviti adekvatnu procjenu kako bi se razlučilo je li njihovo ponašanje produkt psihičke bolesti ili slabosti njihove ličnosti da se suoči sa svakodnevnim životnim stresovima za koje u određenom trenutku nemaju adekvatna odgovora. Često viđamo ovakva parasuicidalna ponašanja kod adolescenata koji svoj bunt i nezadovoljstvo izražavaju na način da samoozljeđivanjem daju do znanja kako se ne osjećaju zadovoljno.

Također je važno razlučiti ima li samoozljeđujuće ponašanje za svrhu smanjenja stresa ili je pak u podlozi stvarna želja da se okonča život. Važno je naglasiti da su moguća preklapanja i da niti u jednom slučaju samoozljeđivanje samo po sebi ne može i ne smije isključivati i suicidalnost. Samoozljeđivanje se smatra prediktorom suicidalnosti, s obzirom da te osobe imaju 100 puta veću šansu za suicidalnim ponašanjem u odnosu na opću populaciju.

Nastavak pročitajte u tiskanom izdanju ili na portalu nedjelja.ba