Sanja Doležal

Glazba me oduvijek prati – i poslovno i privatno. Na prvom je mjestu u trenutcima mog opuštanja, tuga i veselja. I kad krenu nekakve rasprave treba li autorima plaćati njihova autorska prava, onda znam reći: 'Niste ni svjesni koliko glazba uljepšava svijet.' Probajte 24 sata maknuti svu glazbu iz svega i svijet bi bio bez boje – siv.

Sanja Doležal rođena je 9. svibnja 1963. u Zagrebu, u obitelji poznata tekstopisca i skladatelja Miše Doležala. U osnovnoj školi pjevala je u zboru, snimala reklame i trenirala karate, a u srednjoj je postala članicom prvog teen sastava na prostoru bivše Jugoslavije – benda Prva ljubav. S Novim fosilima zapjevala je 1983., a uz niz uspjeha s legendarnom grupom ostvarila se i samostalno kroz glazbu te je također prepoznatljivo ime na drugim područjima – od televizijskih angažmana do kolumni u mjesečniku Veritas.

Zahvaljujući glazbi, proputovala je cijeli svijet. I u Sarajevo je dolazila u više navrata, a u lipnju je bila dio humanitarnog koncerta Djeca pomažu siromašnima koji organiziraju Caritas Vrhbosanske nadbiskupije i Dječji vrtić Sveta Obitelj, u suradnji sa župom Uznesenja BDM-ana Stupu. Prije tog događaja, čija je bila voditeljica, razgovarala je s nama o glazbi, televiziji, obitelji i vjeri, a kao prvo pitanje nametnuli su se glazbeni početci.

Vaš je otac Mišo bio poznati skladatelj, tekstopisac i aranžer, a i Vi se s glazbom družite od djetinjstva. Kako su izgledali Vaši prvi glazbeni koraci?

Istina je da sam od malih nogu bila okružena, ne samo glazbom, nego i poznatim glazbenicima, tadašnjim velikim zvijezdama koje i dandanas poštujem – Ivo Robić, Ivica Šerfezi, Gabi Novak, Arsen Dedić, Jimmy Stanić, Elvira Voća, Ana Štefok… Svi ti velikani, koje i danas trebamo poštovati, bili su dio moga života jer su dolazili kod nas doma i tata im je pisao pjesme. Međutim, kao djevojčica sam jako voljela plesati i pjevati. Mama mi je govorila da sam uvijek išla svim gostima na živce jer sam ih maltretirala da me moraju gledati i slušati. Unatoč tomu, nikada nisam htjela biti pjevačica. To jest bio dio mojeg života, ali nisam o tome razmišljala u dobi od 12-13 godina kada čovjek misli o sebi i svojoj budućoj profesiji. Htjela sam biti novinarka kao moja pokojna baka i upisala sam studij sociologije, ali život, ili dragi Bog, odveo me na drugu stranu i sretna sam zbog toga. Sve je to lijepo na kraju ispalo. Ušla sam poslije Prve ljubavi u Nove fosile, mislila sam da će mi sve to biti jedan hobi dok studiram, ali to je zaista bila velika mašinerija i to se nastavilo. Glazba je moja profesija i moja ljubav, a novinarstvo sam možda malo kompenzirala kroz televizijske projekte koje sam radila.

U Nove ste fosile došli prije 33 godine i s njima puno ostvarili. Jedan od uspjeha bilo je 4. mjesto na Eurosongu 1987. Čega se prvo sjetite kad Vam netko spomene suradnju s tim kultnim bendom i sve što ste s njim proživjeli?

Prvo mi na pamet padaju prekrasne pjesme. I one će mi uvijek biti prva stvar. To su pjesme koje je napisao Rajko Dujmić i drugi tekstopisci. To je nešto što najviše vrijedi. Te su skladbe stare 30-40 godina, a ljudi ih još i danas vole i slušaju. Prošle su test vremena i postale evergreeni. Neke od njih imaju težinu nekih himničkih pjesama – pjevaju se na sportskim događajima. Jako sam sretna zbog toga. Te su pjesme obilježile moj i život moje generacije, živote starijih i mlađih. Mislim da se svatko kada ih sluša, može sjetiti tog svojeg životnog razdoblja te je li tada bio zaljubljen, tužan… 

Te će se pjesme pamtiti i dalje, a u kakvom je stanju današnja glazba? Ima li danas takvih hitova koji će opstati i ostati?

Ne znam. Baš sam danas s nekim kolegama komentirala kako ima jako puno dobrih izvođača. Tu mislim i na pjevače i na instrumentaliste. Nekako mi se čini da zbog svih televizijskih showova u kojima mladi i djeca dobiju šanse pokazati talent, nikada nije bilo toliko kvalitetnih ljudi koji izvode glazbu, a s druge strane čini mi se da danas kao nikada do sada nema manje dobrih autora. Zašto je to tako? Nemojte me pitati. Ne znam. Želim vjerovati da negdje postoje ljudi poput nekad velikih pjesnika koji su pisali tekstove. Tu mislim na, primjerice, Dragu Britvića i Momčila Popadića koji su zaista bili poete. Vjerujem da i danas postoje poete koji stihove iznose iz svoje duše i da će to doći do izražaja. Zbog onog što trenutačno čujem u cijeloj regiji bojim se da su autorstvo i glazba postali isto kao sve što nas okružuje. To je površno, plitko i potrošno. Dakle, nitko se danas ne želi zamarati poezijom. No, uvjerena sam da će ljudi prepoznati pravu vrijednost kada je čuju. Onda bi se takve pjesme slušale i za 30-40 godina.

Što Vama osobno glazba znači?

Jako puno. Glazba me oduvijek prati – i poslovno i privatno. Na prvom je mjestu u trenutcima mog opuštanja, tuga i veselja. I kad krenu nekakve rasprave treba li autorima plaćati njihova autorska prava, onda znam reći: „Niste ni svjesni koliko glazba uljepšava svijet.“ Probajte 24 sata maknuti svu glazbu iz svega i svijet bi bio bez boje – siv.

Nastavak pročitajte u tiskanom izdanju