S. M. Pia (Katarina) Pilić

S. Pia rođena je 1984. u Beču gdje su se njezini roditelji doselili iz Uskoplja u potrazi za poslom. Nakon završetka ekonomske škole radila je kao komercijalist u farmaceutskoj tvrtki u glavnom gradu Austrije. U jednom trenutku osjetila je jaku želju posvetiti svoj život Bogu u redovničkom pozivu. Privukla ju je karizma sestara Služavki Malog Isusa čiju je Družbu ustanovio prvi vrhbosanski nadbiskup, sluga Božji Josip Stadler. U pripravništvo ovoga reda stupila je 2014., a prve zavjete položila 2018. u sarajevskoj katedrali. U rujnu 2020. povjereno joj je poslanje njege starih i nemoćnih osoba u Domu Sv. Josip u Vitezu koga vodi redovnička zajednica kojoj pripada.

S njom smo razgovarali o fenomenu bolesti, njezi bolesnika te duhovnoj utjesi koja im je u tom razdoblju života potrebna.

Poštovana s. Pia, recite nam na početku što je to bolest i tko je bolestan čovjek?

Termin bolest odnosi se na određenu smetnju u organizmu, neki funkcionalni nedostatak, poremećaj u radu tjelesnih funkcija ili čitavog organizma komu je prepoznatljiv uzrok i skup simptoma. Ljudska osoba stvorena na sliku Božju biće je u isti mah tjelesno i duhovno (usp. KKC 362). Stoga medicina danas na poseban način razlikuje tjelesna i mentalna oboljenja.

U bolesti svaki čovjek na svoj način doživljava nemoć, ograničenost i prolaznost, a neminovno nazire i smrt. Osobe koje se suočavaju s teškim oboljenjima često doživljavaju bolest kao brodolom života, gubitak kontrole nad njim. Ključan je tada pristup bolesnika bolesti. Ako bolest doživi kao milosnu priliku suobličenja trpećem Kristu, tada svjesno gleda u budućnost znajući da svršetak mora doći i da ide u susret Isusu za koga je živio/la.

Ima i onih koji svoju bolest i nemoć prihvaćaju kao kaznu, te često konstatiraju da su cijeli život dobro činili, a sada toliko trpe. Tada takvi bolesnici lakše padaju u očaj i gube smisao patnje. Uz tjelesnu bol doživljavaju i duševnu.

U svakom slučaju bolestan je čovjek potreban ljudske blizine i suosjećanja, te svake moguće pomoći.

Oni koji su napustili posao njegovatelja rekli su da je to težak križ? Koji su vaši motivi za rad s bolesnima?

Da, čula sam više puta kako je teško biti njegovatelj, medicinska sestra. Nemalo osoba kaže da taj posao ne bi mogli nikako raditi. Gledati i nositi nečiju patnju bolesti i nemoći nije lako. Osobno, kao vjernica i redovnica, najveći motiv pronalazim upravo u vjeri, u primjeru našega Gospodina Isusa Krista koji je ljubio svakog čovjeka. „Prolazio je čineći dobro“ (Dj 10,38), i njegova je pažnja bila usmjerena ponajprije bolesnima i onima koji mole za pomoć. Liječio je bolesne, tješio žalosne, hranio gladne. Primjer nam je dao i svojim je životom posvjedočio da se kraljevstvo Božje ostvaruje služenjem. Taj Božji poziv na djelotvornu ljubav čuo je i naš otac utemeljitelj, sluga Božji Josip Stadler, te je upravo stoga osnovao Družbu koju je nazvao Služavke Maloga Isusa ili Služavke siromaha. Po njemu jeslužiti siromašnima i bolesnima isto što i služiti samom malom Isusu. Upravo tu ljubav prema malenima, bolesnima i siromašnima Gospodin je podario mom srcu i time me privukao da mu služim kao Služavka Malog Isusa, da budem Njegova produžena ruka svim potrebitima.

Nije potrebno samo nahraniti i presvući… Recite nam što sve uključuje skrb o bolesnim ljudima? Je li sreća u darivanju, pa makar to i ne bile materijalne stvari? Pomogne li lijepa riječ?

Stanje bolesti, osobito teške, uvelike mijenja sveukupne odnose sa stvarnošću. Ozdraviti, ne trpjeti bol postaje prioritet. Vrijeme je podređeno traženju pomoći. Kada se radi o akutnoj bolesti koja se može odstraniti kirurškim zahvatom, pozitivan stav i nada uvelike pomažu u svladavanju bolesti. Kronične i dugotrajne bolesti mučna su stanja. Stoga pored fizioloških potreba, bolesni i nemoćni imaju potrebu za utaženjem svojih psiholoških potreba, pa i onih duhovnih.

Često su osamljeni, u strahu, daleko od svojih najmilijih i upravo tada lijepa gesta, topla riječ zdravstvenih djelatnika može djelovati čudotvorno. Upravo nas papa Franjo u poruci za XXX. svjetski dan bolesnika poziva da budemo svjedoci Božjeg milosrđa, koji će po uzoru na Isusa izlijevati melem utjehe i vino nade na rane bolesnika. Ako naučimo prilaziti im s poštivanjem, ljubavlju i milosrđem, radujući se, ako im možemo u nečemu poslužiti, učinit ćemo njihov dan ljepšim i povratiti u njihovo srce lijep osjećaj od koga će oni živjeti i crpsti snagu.

Iz mog skromnog iskustva primjećujem da stare i nemoćne osobe doživljavaju ljudsku blizinu kao najizvrsniji lijek. Svakako, svemu ovome treba nadodati i duhovne sadržaje kao što su zajednička molitva krunice, sveta misa, slavlje crkvenih blagdana. U Domu Sv. Josip nastojimo im darivati sve što njihov život čini ugodnijim i prihvatljivim.

Kako bolesnima govoriti o Bogu ako se oni pitaju „zašto baš ja“, te se uspoređuju sa zdravim ljudima koji su možda i stariji?

Bolest (nas) može dovesti do tjeskobe, do zatvaranja u sebe, pa i do očaja i pobune protiv Boga. Onima koji su neposredno suočeni s patnjom, nemoći, ostavljenosti od svojih, prijeti opasnost da postanu ogorčeni, malodušni, bezvoljni… Mogu se na sve ljutiti i pitati zašto se to baš meni moralo dogoditi. No, bolest je uvijek prilika da zastanemo, da se suočimo sa sobom i s Bogom. Vjera i svijest da čovjek u svojoj patnji nije sam, da se sam Bog – koji je postao „čovjek patnik“ – s njim solidarizira, daje snagu suočiti se s boli i patnjom. Kroz sakramentalni život, molitvu i duhovne razgovore pokušavamo našim štićenicima približiti spoznaju da su ljubljena djeca nebeskog Oca koji brine o njima, koji je uvijek dovoljno blizu da čuje svaki vapaj njihova srca. Kada se otvore djelovanju milosti Božje, dolazi do predanja u Božje ruke i prihvaćanja svoga križa, što urodi mirom i spokojem.

Razgovarao: Željko Ivković

Nastavak pročitajte u tiskanom izdanju ili na portalu nedjelja.ba