S. Kata Karadža, misionarka u Ugandi

Razgovarala: Josipa Prskalo

Naša sugovornica s. Kata rođena je 10. srpnja 1970. u Bulićima kraj Jajca, u obitelji +Stipe i Ane, rođ. Šimunović. Ima tri brata: fra Filipa, Gordana i Josipa. Nakon završene srednje škole stupila je 1988. u kandidaturu u Bugojnu. Ulaskom u novicijat 1990. u Kloštru Ivaniću postala je članicom Družbe Školskih sestara franjevki Krista Kralja Bosansko-hrvatske provincije Prečistog Srca Marijina. Prve redovničke zavjete položila je 1991., a doživotne pet godina kasnije. Na Papinskom sveučilištu Salesianum u Rimu završila je Pastoral mladih i katehetiku, a na Sveučilištu Sv. Bonaventure u New Yorku poslijediplomski studij iz franjevačke duhovnosti.
Radila je kao vjeroučiteljica u Zagrebu i pastoralno djelovala u župi Sv. Obitelji pripremajući vjeroučenike za sakramente svete pričesti i krizme. Obnašala je odgovorne službe u provinciji: bila je odgojiteljica kandidatica, zamjenica provincijske predstojnice i tajnica provincije, a u srpnju 2021. završila je šestogodišnji mandat službe provincijske predstojnice. U veljači ove godine otišla je u misije i započela svoje misijsko djelovanje u Africi, u Ugandi u mjestu Rwentobo.
S njom smo u prigodi Svjetskog dana misija, koji se obilježava pretposljednje nedjelje u listopadu, razgovarali o onomu što ona zapravo živi...

Poštovana s. Kato, papa Pio XI. utemeljio je Misijsku nedjelju, odnosno Svjetski dan misija 1926., koji se obilježava pretposljednje nedjelje u mjesecu listopadu. Kako bismo saželi cilj toga obilježavanja?

Skoro je prošlo čitavo stoljeće otkako je papa Pio XI. prepoznao potrebu i važnost isticanja misijske dimenzije Crkve i u tom vidu, kako je rečeno, ustanovio Svjetski dan misija. Obilježavanje toga dana doživljavam kao snažan poticaj na promišljanje u dvama pravcima za koje smatram da su važne dimenzije vjerničkoga života. U središtu je – općenito rečeno – širenje Radosne vijesti, što se neće ograničiti samo na neki „privilegirani“ teritorij, već doista nalog da se evanđelje širi po cijelome svijetu. Drugo što smatram važnim jest činjenje djela milosrđa onima koji su u potrebi. Zapravo, u kršćanstvu su te dimenzije usko povezane.

Ovogodišnja poruka pape Franje u prigodi Misijske nedjelje naslovljena je Bit ćete mi svjedoci (Dj 1,8). Kako biste protumačili njezinu srž i što nam je Sveti Otac posebno želio posvijestiti?

Crkva je oduvijek bila svjedočka. To nam pokazuju mnogi svjedoci vjere kroz povijest. Ipak, ovo naše vrijeme kao da na poseban način očekuje takve svjedočke primjere i zato je ovogodišnja poruka pape Franje vrlo dojmljiva i može biti inspirativna za svakoga od nas. U njoj nalazim tri ključna izraza koja sažimaju tri temelja života i poslanje učenika: „bit ćete mi svjedoci“, „sve do kraja zemlje“ i „primit ćete snagu Duha Svetoga“. To su snažni izrazi koji govore o dinamizmu u čijem je temelju snaga koju dobivamo od Duha Svetoga. Ne može se, koliko god bilo potrebno, misijsko djelovanje svesti ili promatrati samo kroz prizmu humana djelovanja, već ono ima u sebi bitno vjerničku dimenziju koju u nama budi Sveti Duh. Smatram, stoga, da ovu poruku nije potrebno previše tumačiti, već ostati u tišini i molitvi te osluškivati što nam poručuje.

Osobno mi se sviđa kako Papa tumači važnost zajedništva. Bit ćete mi svjedoci – „to je središnja točka, bit učenja koje je Isus predao učenicima u pogledu njihova poslanja u svijetu (...) A Crkva, kao zajednica Kristovih učenika, nema drugog poslanja nego evangelizirati svijet, dajući svjedočanstvo za Krista. Identitet Crkve je evangelizirati“, kaže Papa. Kao da ta uporaba množine naglašava zajednički crkveni značaj misijskog poziva učenika. Svaki krštenik pozvan je na poslanje u Crkvi i po nalogu Crkve. Poslanje se zato ne provodi pojedinačno i na vlastitu inicijativu, već zajedno, u zajedništvu s crkvenim zajednicama. Nije slučajno da je Isus slao svoje učenike po dvojicu. Otud bitna važnost prisutnosti zajednice, ma koliko mala bila, u ispunjavanju poslanja.

Budući da imate i iskustvo provincijske predstojnice, a danas i radosne navjestiteljice Kristova evanđelja, koliko je među našim pukom Crkve u Hrvata razvijena misijska svijest?

Još dok sam obilazila naše redovničke zajednice i župe u kojima sestre djeluju, mogla sam osjetiti da je u našoj Crkvi prisutna svijest o pomaganju drugome i potrebnoj solidarnosti s drugima. Naravno da i u tome ima prostora za daljnji hod i poboljšanje. O takvoj svijesti solidarnoga djelovanja najbolje svjedoče konkretni trenutci. Prisjetimo se potresa u Baranji, pandemije koronavirusa, raznih akcija kojima se nešto prikupljalo za neku bolesnu osobu ili za gradnju. U svemu tomu naš je narod iskazivao velikodušnost. I ovdje u Africi dugogodišnji misionari svjedoče kako je hrvatski narod puno pomogao, a i danas pomaže mnogima.

Dok sam bila u službi provincijske predstojnice i dok smo poduzimale početne korake osnivanja misijske zajednice, osjetila sam i osjećam pomoć i velikodušnost mnogih ljudi. U darivanju nije najvažnija veličina dara. Ponekad se može činiti da je riječ o nečemu jednostavnome, ali kada netko daje od srca, a ne od suviška, onda je taj dar velik i neprocjenjiv. Možda je tome pomogla i činjenica da smo mnogi i sami bili ne tako davno u potrebi. Tada smo osjetili važnost pomoći drugih. Zato bih svima htjela i ovom prigodom zahvaliti za toliku ljubav i solidarnost prema drugome. Potaknula bih također da i nadalje doprinose, koliko mogu, za dobrobit Crkve i bližnjih u potrebi. To ne mora nužno biti u Africi, već to može biti i u susjedstvu.

Na koje se sve načine može postići misijska animacija?

Postoji nekoliko različitih putova. Prije svega poticati na molitvu, a zatim konkretna djela. Mislim kako je to dobra prilika i za poticaj mladima jer su oni uvijek spremni na nešto novo i puni su ideja. Potrebno ih je poticati, podržati i animirati. Često se organiziraju akcije prikupljanja sredstava za misije, za nešto konkretno potrebno: izgradnju crkve, škole, bolnice, kupnju auta, autobusa i sl. Misionariti se može zato i u vlastitom mjestu. Nije potrebno ići daleko. Svuda oko nas postoje potrebiti.

IZDVOJENO: Što je Vas, onomad, kao provincijalku potaknulo osnovati misiju u Ugandi i kako zapravo ide sam postupak osnivanja jedne misije?

U tome prepoznajem Božje djelo u komu sam bila oruđe u Njegovim rukama. Jednostavno to vidim kao milosni trenutak, iako je iziskivao određenu snagu i hrabrost. Nakon upućena poziva da dođemo u misije i prvog dolaska u Ruandu i Ugandu, nisam ostala ravnodušna. Već je naša utemeljiteljica Majka Margarita Pucher prilikom osnivanja Družbe rekla kako je na taj korak potiče sućut i ljubav prema siromašnoj i zapuštenoj djeci te da vjeruje kako je Bog započeo to djelo. Potvrdila bih kako je uistinu Bog započeo i ovo predivno djelo u našem mjestu Rwentobu. Osim toga, kao Provincija u Odlukama Kapitula ili zadatku koji se treba izvršiti u šestogodišnjem mandatu bila je i stavka da budemo otvorene za nove izazove čitajući znakove vremena. Dakle, poziv i podrška sestara te osobna ljubav prema misijama bili su mi veliki poticaj uz Božju pomoć izvršiti Njegovu volju.

U najkraćim crtama administrativno za osnivanje jedne nove redovničke kuće ili zajednice potreban je poziv mjesnog biskupa, suglasnost članica Provincijske uprave te dopuštenje Vrhovne uprave. Dakako da se nova zajednica ne može osnovati bez raspoloživih sestara. Dakle, ako nema dovoljna broja sestara koje su spremne na taj korak, ništa se ne može ostvariti. Zato sam bila Bogu zahvalna za „dar sestara“. Dolaze mi u ovom trenu riječi Sv. Franje Asiškoga koji je uskliknuo „Gospodin mi dade braću“. Eto, sve to je dragi Bog uredio da smo mogle postati radosne navjestiteljice širenja evanđelja baš ovdje gdje jesmo. Nakon što smo uspjeli ostvariti sve potrebne preduvjete, rado i čitavim srcem sam se dala na ostvarenje i početak djelovanja zajednice na slavu Bogu i korist ljudima.

Zaključak pročitajte u tiskanom izdanju ili na portalu nedjelja.ba