S. Ivana Margarin, KBLJ, ravnateljica Papinskih misijskih djela u Republici Hrvatskoj

O misijama se može govoriti i tamo gdje kršćanstvo cvate


Zagreb,  Pon, 25. Listopad 2021.

Crkva 24. listopada obilježava Svjetski dan misija čije je ovogodišnje geslo Ne možemo ne govoriti što vidjesmo i čusmo (Dj 4,20). Tim povodom razgovarali smo s novoimenovanom nacionalnom ravnateljicom Papinskih misijskih djela (PMD) u Republici Hrvatskoj s. Ivanom Margarin, članicom Družbe Kćeri Božje ljubavi.

S. Ivana rođena je u obitelji Ivice i Vesne u Karlovcu gdje je uz sestru odrastala te završila osnovnu školu i opću gimnaziju nakon koje je 2001. stupila u samostan Družbe Kćeri Božje ljubavi. U novicijat je ušla 2004., prve zavjete položila 2006., a doživotne 2011. Diplomirala je talijanski jezik i književnost te informacijske znanosti, smjer arhivistika, 2013. na Filozofskom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu. U Provinciji Božje providnosti djelovala je u zajednicama u Križevcima, Zadru i Zagrebu obavljajući različite dužnosti. Od 2016. do imenovanja nacionalnom ravnateljicom u lipnju 2021. vršila je službu provincijalne tajnice i odgojiteljice juniorki, koju i dalje obavlja.

Poštovana s. Ivana, 1926. papa Pio XI. utemeljio je Misijsku nedjelju, odnosno Svjetski dan misija koji se obilježava pretposljednje nedjelje u mjesecu listopadu. Kako bismo saželi cilj obilježavanja ovoga Dana?

Svjetski dan misija plod je Djela za širenje vjere koje teži podizanju misijske svijesti kod vjernika i koje ih potiče da na prvo mjesto stave molitvu i duh žrtve za misije. Djelo svoje animacijske i pastoralne aktivnosti vrši tijekom cijele godine, ali ipak intenzivnije u mjesecu listopadu koga držimo mjesecom svjetskih misija. Svjetski dan misija vrhunac je toga mjeseca koji se slavi u svim Crkvama kao znak zajedništva i sveopće solidarnosti pretposljednje nedjelje listopada. Ovim osobitim danom i cjelokupnom pripravom za njegovu proslavu želi se jačati zajedništvo vjernika na duhovnoj, ali i materijalnoj razini. Važno je napomenuti da svi darovi prikupljeni na svetim misama ili u raznim akcijama povodom Svjetskog dana misija moraju biti uporabljeni isključivo za ciljeve Fonda sveopće solidarnosti kako bi pomogli i omogućili pravednu raspodjelu sredstava onima koji su u najvećoj potrebi.

Nedavno ste imenovani nacionalnom ravnateljicom Papinskih misijskih djela u Republici Hrvatskoj. U čemu se zrcali ta služba?

Nacionalni ravnatelj Papinskih misijskih djela promiče i upravlja Papinskim misijskim djelima unutar određene zemlje i koordinira njihovo djelovanje među različitim biskupijama u dogovoru s nadležnom biskupskom konferencijom. Njegov zadatak je promicati animacijske aktivnosti, predlagati razne inicijative te davati smjernice kojih se treba pridržavati u misijskom pastoralu. Unutar svoga djelovanja dužan je davati godišnja pastoralna i financijska izvješća biskupskoj konferenciji te Kongregaciji za evangelizaciju naroda.

Na prostorima Crkve u Hrvata, nažalost, nije baš prečesto da jednoj ženi budu povjerene važne crkvene službe. Kako gledate na to, te što samo imenovanje ravnateljicom PMD-a predstavlja za Vas?

U medijima je oko moga imenovanja puno važnosti dano činjenici da sam žena koja je imenovana na određenu službu u Crkvi. Sama ta reakcija, s jedne strane, odaje koliko još prostora preostaje za iskorake po tom pitanju. S druge, pak, strane, koliko god to zasigurno bilo važno u kontekstu ravnopravnosti, smatram da je puno važnije promatrati odgovornost koja se takvim službama povjerava, bilo muškarcima, bilo ženama, te način na koji se na nju odgovara. U tome smislu nadam se da ću i ja uz Božju pomoć te velikodušnu pomoć suradnika moći odgovoriti na povjerenje koje mi je ukazano. Također, vjerujem kako je za plodno djelovanje Crkve, komu se kroz povjerene službe služi, iznimno važan i muški i ženski element koji zajedno doprinosi ravnoteži i punini koja je u Božjemu planu od samoga stvaranja svijeta. Govoreći potpuno osobno o tomu što imenovanje za mene znači, moram napomenuti da stojim pred njim istodobno s osjećajem straha zbog velike odgovornosti koju ova služba nosi sa sobom, ali i s osjećajem pouzdanja u Boga koji je dosad uvijek sigurno vodio moj život. Kao Kći Božje ljubavi osjećam zahvalnost i ponos jer je ovim imenovanjem na određeni način dano priznanje mnogim sestrama Provincije Božje providnosti koje su od samih početaka Misijske centrale u Sarajevu u skromnim uvjetima, a kasnije i u Zagrebu, požrtvovno i nesebično radile za naše misionare diljem svijeta.

Posebno je izazovno misijski djelovati u svjetlu još uvijek aktualne pandemije koronavirusa koja je svemu zadala neke nove načine. S čime se dodatno, u ovakvim vremenima, susreću misionari Crkve u Hrvata?

Koronavirus u misijskim zemljama još je jedna nova i dodatna bolest od koje ljudi obolijevaju i, nažalost, umiru jer su zaraze i bolesti o kojima mi ovdje više niti ne razmišljamo njihova svakodnevica i prije pandemije. Ono s čime se misionari dodatno susreću za vrijeme ove krize su sva moguća ograničenja i restrikcije koje je pandemija sa sobom donijela, a koje ih onemogućavaju u djelovanju i adekvatnu odgovoru na ovu zdravstvenu situaciju. U mnogim zemljama pandemija je pogoršala ionako veliko siromaštvo i neimaštinu te time povećala kriminal i nasilje koji dodatno otežavaju život lokalnog stanovništva, ali i rad misionara.

Posljedice pandemije se osjete. Kako se to odrazilo na prikupljanje priloga za misionare?

Posljedica pandemije u prikupljanju priloga najviše se osjetila prošle godine za Svjetski dan misija s obzirom da je bio ograničen broj vjernika na svetim misama, kao što su bila ograničena i okupljanja i organiziranja različitih akcija. No, unatoč tomu vjernici su osobno preko misijskih računa nastavili pomagati, kako pojedine misionare, tako i razne akcije među kojima je tijekom 2020. na razini Crkve bila i akcija Protiv korone u misijama. Ohrabrujuća je spoznaja da unatoč situaciji koja je zadesila i naše vjernike tijekom pandemije, u kojoj mnogi nisu imali priliku raditi ili su potpuno ostali bez posla, nije nestalo želje i volje pomoći onima kojima je još teže.

Prošlogodišnja Misijska nedjelja obilježena je u razdoblju priličnih restrikcija s obzirom na koronavirus. Kako će se obilježiti ove godine?

Ove godine proslava bi trebala ipak biti veća i bogatija samim time što su ograničenja za dolazak na misna slavlja puno slabija. Za pripravu proslave napravljena je prigodna brošura s animacijskim materijalima, koja je poslana župama, vjeroučiteljima i suradnicima diljem Hrvatske i Bosne i Hercegovine, tako da vjerujemo kako će se organizirati i euharistijska klanjanja, kao i pobožnost krunice kako bi se i duhovno podržao rad naših misionara. Isto tako znamo da će određene župne zajednice i dječji vrtići pripremiti prodajne izložbe čiji će prihod biti usmjeren našim misionarima.

Već drugu godinu zaredom, nažalost, ne održava se ni Godišnji susret misionara Crkve u Hrvata. Iz komunikacije s njima, kako to utječe na njih te je li izgledno da će se sljedeće godine ipak održati?

Susreti misionara prigoda su da se naši misionari iz različitih zemalja međusobno susretnu i podijele svoja iskustva, ali isto tako da se susretnu s našim vjernicima i dobročiniteljima koji tada imaju priliku iz prve ruke čuti o njihovu djelovanju i o njihovim potrebama. U tome smislu misionarima nedostaje takav susret koji je ujedno i prilika da posjete svoje obitelji i rodne župe s obzirom da tada ostanu dulje u Domovini. Kako se pokazuje, unatoč još uvijek aktualnoj pandemiji život se pomalo vraća u normalu tako da vjerujemo da će se susret, ako Bog da, sljedeće godine ipak održati. Nakon dvije godine bit će to velika radost, kako za misionare, tako i za sve nas.

Crkva u Hrvata, Bogu hvala, ima nemali broj misionara koji djeluju u 30-ak zemalja na pet kontinenata. Koji bi, iz Vaše perspektive, bio glavni razlog njihova spremna odziva misijskom pozivu?

Misijski poziv poziv je svakog kršćanina i u tome smislu svi smo dužni pronositi Radosnu vijest evanđelja svojim životom. Međutim, poziv ići u misije ad gentes, poput svećeničkog i redovničkog poziva, je poseban. Njega Bog stavlja u srce osobe koja jednom kada ga prepozna, odgovara na njega želeći iskustvo Boga i njegove ljubavi koju je osjetila u vlastitome životu donijeti onima koji još nisu imali milost upoznati tu ljubav. Sigurno da u tome odzivu veliku ulogu ima duga povijest kršćanstva koja je ukorijenjena u našemu narodu i koja oblikuje naš identitet pa na određeni način oblikuje i želju da se punina kršćanske istine pronese cijelim svijetom.

Ne smijemo se nikada umoriti razvijati i buditi misijsku svijest. Jeste li se susretali sa svećenicima, redovnicima, ali i laicima koji su posebno zauzeti na tom polju?

Svakodnevno se susrećem s osobama svih staleža koje osjećaju za misije i koje svoje vrijeme ulažu u misijski pastoral. Mnogo je svećenika koji na razne načine pomažu misije, redovnica koje uz molitvu zauzeto na župama osmišljavaju aktivnosti za prikupljanje prihoda te ručno izrađuju raznolike predmete i krunice čijom se prodajom doprinosi djelovanju misionara. Tu su i laici koji se stavljaju na raspolaganje kao volonteri, bilo u našim nacionalnim uredima i župama, ali i u samim misijskim zemljama u koje odlaze kako bi jedan dio svoga vremena i života proveli pomažući u misijskim postajama diljem svijeta.

Na ovom polju uvijek „ima posla“. Na što bi se više trebao staviti naglasak i tko bi bio misionar danas?

Kao što sam već napomenula, misijski poziv je poziv svakog kršćanina i to je ono na što treba staviti naglasak. Smatram također da valja voditi računa da misije ad gentes, odnosno misije u udaljenim dijelovima svijeta gdje još ne poznaju Isusa Krista, nisu jedine misije. Štoviše o misijama se može govoriti i tamo gdje kršćanstvo cvate jer se nikada ne smijemo umoriti kontinuirano i zauzeto pastoralno djelovati. Najzad danas možemo govoriti o misijama tamo gdje su čitave skupine ljudi ili narodi izgubili svoj kršćanski identitet pa govorimo o reevangelizaciji koja je, nažalost, nužno potrebna i starom kršćanskom kontinentu Europi. Dakle posla je puno, no bitno je nikada ne zaboraviti da nam je najvažniji „posao“ razvijati osobni odnos s Isusom Kristom koji je temelj naše nade i koji je naša istinska radost jer ćemo tek obogaćeni vlastitim iskustvom Boga i osnaženi njegovom ljubavlju biti radosni navjestitelji evanđelja gdje god i kome god nas On pošalje.


Razgovarala: Josipa Prskalo

Nastavak pročitajte u tiskanom izdanju ili na portalu nedjelja.ba

Papa Franjo primio albanskog premijera Edija Ramu

Vatikan,  Sub, 27. Stu. 2021.

Papa Franjo primio albanskog premijera Edija Ramu

U srdačnome razgovoru istaknuti su dobri bilateralni odnosi te se raspravilo o temama zajedničkog interesa vezano uz crkvene i građanske zajednice

Spomen na žrtve Staljinova gladomora nad Ukrajincima u križevačkoj katedrali

Križevci,  Sub, 27. Stu. 2021.

Spomen na žrtve Staljinova gladomora nad Ukrajincima u križevačkoj katedrali

Gladomor je nad ukrajinskim narodom provodio sovjetski komunistički režim 1932./1933. pod Josifom Staljinom

Svečana akademija i otvorenje izložbe o 10. obljetnici mučeničke smrti s. Lukrecije Mamić

Split,  Sub, 27. Stu. 2021.

Svečana akademija i otvorenje izložbe o 10. obljetnici mučeničke smrti s. Lukrecije Mamić

U organizaciji Papinskih misijskih djela u Republici Hrvatskoj, Misijskog ureda Splitsko-makarske nadbiskupije i sestara službenica Milosrđa

„Naši ljudi u svijetu dokazuju da mogu živjeti u multietničkim državama ako su dobro uređene“

Banja Luka,  Sub, 27. Stu. 2021.

„Naši ljudi u svijetu dokazuju da mogu živjeti u multietničkim državama ako su dobro uređene“

Biskup banjolučki mons. Franjo Komarica razgovarao je s novinarom Darkom Pavičićem, a intervju koji je objavljen u Večernjem listu u subotu, 28. studenoga 2021., donosimo u cijelosti