S. Hijacinta Batinić, OSC, opatica samostana Sv. Klare u Brestovskom

Život, takav kakav jest, trebao bi postati mjestom naše kontemplacije

Ljeto je vrijeme kada čovjek nađe nešto više vremena za sebe, a dobro bi bilo kada bi to uključivalo i više vremena za Boga. Možemo mu se posebno približiti kroz kontemplaciju, a kako kontemplirati, razgovarali smo sa s. Hijacintom Batinić, OSC, opaticom samostana Sv. Klare u Brestovskom.

Razgovarala: Josipa Prskalo

Opatica samostana u Brestovskom kod Kiseljaka, u Središnjoj Bosni, s. Hijacinta rođena je 16. listopada 1957. u Gornjoj Ričici kod Uskoplja, župa Skopaljska Gračanica. Godine 1971. otišla je u Italiju gdje je stupila u samostan klarisa u Viterbu. Nakon 10 godina boravka u Italiji, 1981. prešla je u samostan Sv. Klare u Splitu gdje je iste godine položila svečane zavjete. Zajedno s tri sestre iz tog samostana 1989. došla je u Brestovsko radi osnivanja novog samostana. Od 2018. opatica je brestovske zajednice.

Poštovana s. Hijacinta, kada govorimo o kontemplaciji, što bi ona u biti bila i kako biste ju približili „običnom“ čovjeku?

Poslužit ću se riječima dokumenta Verbi sponsa koji kaže da drevna tradicija Crkve kontemplativni život povezuje s Isusovom molitvom na gori i na osamljenim mjestima. „Sin je uvijek sjedinjen s Ocem, ali u njegovu životu postoji prostor sastavljen od posebnih trenutaka osame i molitve, susreta i zajedništva, u ushitu božanskog sinovstva. On tako objavljuje zaljubljeni napon i trajno kretanje njegove Osobe Sina prema Onomu koji ga rađa od vječnosti“ (br. 3). Prema ovom dokumentu, kontemplirati znači upirati pogled u Krista, dijeliti njegovu osamu i tišinu, osluškivati njegove riječi, prepuštati se suobličenju njegovu životu, sve do potpuna predanja u Očevu volju.

Ako promatramo našu utemeljiteljicu Sv. Klaru Asišku, njezino kontemplativno iskustvo rađa se u trenutku kada u svome životu spoznaje i otkriva bezuvjetnu i vjernu Božju ljubav, utjelovljenu u Isusu Kristu koji je postao siromašan kako bismo se mi obogatili. Njezina molitva i sav njezin život postaju zahvalni odgovor na tu neizmjernu ljubav. Kontemplacija bi prema tome bila usmjeravati svoj pogled na Božju ljubav sve dok ne postanemo sposobni promatrati vlastiti život i svu stvarnost Božjim očima. Kada Bog zasja u našim srcima, mi sudjelujemo u njegovu pogledu na cijelu povijest i na sva stvorenja: naše oko postaje kontemplativno oko, puno ljubavi i milosrđa.

Možete li nam približiti karizmu Vašeg reda te kakvo mjesto zauzima kontemplacija u životima redovnica klarisa?

Red Svete Klare, poznatiji pod nazivom klarise, drugi je franjevački red i posvećen je potpuno kontemplativnom životu. Nastojimo izbliza promatrati i slijediti život Kristov, na poseban način u molitvi i predanosti u Božju providnost. Iako je molitva na prvome mjestu, po savjetu Sv. Klare, sestre su dužne raditi, ali tako i toliko kako rad ne bi ugušio molitvenoga duha. Naš je život dakle obilježen izmjenom molitve i rada, koji se nadopunjuju i jedno drugo podržavaju.

Klara je mnoge sate, danju i noću, provodila u klanjanju i razmatranju Božjih tajni. Sestre su primjećivale kako je nakon molitve njezino lice bilo sjajnije i ljepše, a njezine usne nisu željele govoriti o suvišnim i nepotrebnim stvarima. Molitva i kontemplacija postajali su za Klaru preobražavajuća snaga njezina postojanja. Željela je da i njezine sestre pođu putom sjedinjenja s Kristom u kontemplaciji. Poticala je tako Janju Prašku: „Stavi svoj duh u zrcalo vječnosti, stavi svoju dušu u odsjaj slave, stavi svoje srce u otisak božanskoga bića i kontemplacijom preobrazi svu samu sebe u sliku božanstva samoga“ (3PJa 12-13). Želja je to i njezin majčinski savjet i za sve nas koje idemo za njom do današnjega dana.

Može li se reći kako je kontemplacija zapravo „način života“ zajednica Reda Sv. Klare?

Kada je Klara slala sestre poslužiteljice izvan samostana, poticala ih je da hvale Boga kada vide lijepa procvala i prolistala stabla. Isto tako kada vide ljude i ostala stvorenja, da uvijek za sve i u svemu hvale Boga. Kontemplativni susret s Isusom treba neprestano prožimati naš svakodnevni život i očitovati se u našem radu, u našem pogledu na svijet, u odnosima prema drugima, u podnošenju nevolja i poteškoća; ukratko u svim životnim prilikama. Naše vrijeme provedeno u kontemplaciji trebalo bi naš život učiniti svjesnijim i pažljivijim. Pozvane smo darovati drugima plodove naše kontemplacije koja se treba očitovati u našim postupcima, dobročinstvima, ljubaznosti, lijepim riječima i gestama, pa i u našem vanjskom izgledu i držanju.

Ovdje mi dolazi u misao Sv. Franjo Asiški za kojega životopisac kaže kako na kraju svojega života više nije molio, nego je sav postao molitva.

Papa Franjo nerijetko govori o kontemplativnosti te je tako jednom prigodom kazao kako je „kontemplativna molitva vodič na putu ljubavi“ (Opća audijencija, 5. svibnja 2021.). Kako to posvijestiti vjernicima danas?

Molitva i kontemplativni život ne bi se smjeli živjeti kao vrsta povlačenja od svijeta, već moraju proširiti naša srca kako bismo zagrlili cijelo čovječanstvo, posebno one koji pate. Svojom molitvom kontemplativne osobe zagovaraju brojnu braću i sestre koji su zatvoreni, izbjegli i prognani, mnoge ranjene obitelji, nezaposlene, siromašne, bolesne, žrtve ovisnosti. Molitvom se mogu izliječiti rane mnogih osoba. Najvažnija stvarnost do koje nas molitva treba voditi jest ljubav, prema Bogu i prema čovjeku. To je konačni cilj na koji smo pozvani.

Nastavak pročitajte u tiskanom izdanju ili na portalu nedjelja.ba