S. Gordana Igrec, provincijalna glavarica Družbe Kćeri Božje ljubavi

Naša sugovornica s. Gordana rođena je 1974. u Varaždinu, a krštena u župi Sv. Ilije proroka u Svetom Iliji gdje je i pohađala osnovnu školu. Nakon završena srednjoškolskog obrazovanja u Gimnaziji u Čakovcu, 1992. ulazi u kandidaturu Družbe Kćeri Božje ljubavi u Zagrebu. Novicijat je započela 1994. u Granešini gdje je 5. kolovoza 1996. položila prve zavjete, a doživotne 2001.

Ulaskom u kandidaturu upisala je diplomski studij pedagogije na Filozofskom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu koji je završila 1998. Od tada je bila uključena u različite službe odgojnog i pastoralnog apostolata u zajednici. Od 2001. do 2008. radila je kao pedagoginja u Katoličkim vrtićima grada Zagreba, a 2003. bila je imenovana i ravnateljicom Dječjeg vrtića Svetog Josipa u Granešini. Od 2004. do 2008. obnašala je službu predsjednice Povjerenstva za predškolski odgoj pri tadašnjoj Hrvatskoj uniji viših redovničkih poglavarica (HUVRP) u Zagrebu.

Od 2008. do 2010. pohađala je stručni studij na Institutu Ivan Pavao II. pri Papinskom lateranskom sveučilištu u Rimu i stekla master iz znanosti o braku i obitelji. Godine 2010. nastavlja specijalistički studij na Papinskom sveučilištu Saleziana u Rimu gdje je i magistrirala iz odgojnih znanosti sa specijalizacijom iz socijalne pedagogije.

Provincijalnom tajnicom imenovana je 2012., a od 2013. bila je i koordinatorica i voditeljica formacije za Suradnike Božje ljubavi pridružene članove Družbe. Provincijalnom glavaricom Provincije Božje providnosti imenovana je 2016., a od lipnja 2020. nastavlja drugi mandat u istom svojstvu. Također, od 2020. dopredsjednica je i HRK-a.

Poštovana s. Gordana, što bi to bio posvećeni život i kakvu ulogu u svijetu današnjice imaju redovnici i redovnice?

Posvećeni život oblik je života koji nastaje preuzimanjem evanđeoskih savjeta. Iako ne spada u hijerarhijsko uređenje Crkve, neosporno pripada njezinu životu i svetosti. U potrazi za prikladnom slikom koja bi nam opisala mjesto i ulogu Bogu posvećenih osoba u Crkvi i u svijetu, dokument Vita consecrata, br. 104, nudi evanđeosku epizodu pomazanja u Betaniji: „Marija uze litru prave nardove dragocjene i miomirisne pomasti te Isusu pomaza noge pa mu ih otre svojom kosom. Miris ispuni kuću“ (Iv 12,3). Upravo ovaj miris dragocjene nardove pomasti koji ispuni kuću u Betaniji, na adekvatan način opisuje ulogu i mjesto redovnika i redovnica u svakom vremenu i društvu. Svakoj Bogu posvećenoj osobi dodijeljen je neprocjenjivi dar da iz bližeg nasljeduje Gospodina Isusa, i time postaje znak da Gospodin može i mora biti ljubljen nepodijeljenim srcem, da se Njemu može posvetiti čitav život. Izlivena dragocjena pomast znak je „preobilja dragovoljnosti“ svake Bogu posvećene osobe. Znak je života koji se troši iz ljubavi na službu Gospodinu u onima najpotrebnijima: djeci, mladima, obiteljima, starijim i bolesnim osobama… Upravo iz toga preobilja dragovoljnosti, iz života nepoštedno „izlivena“ širi se miomiris koji ispunja cijelu kuću, cijelu Crkvu, društvo, domovinu i svijet. Ono što se ljudskim očima može činiti kao rasipanje, za osobu čije je srce privučeno Gospodinovom ljepotom to je očit odgovor ljubavi na poziv Ljubavi.

Nerijetko se čuje kako je redovništvo nezasluženi Božji dar. Kako ga prepoznati i razvijati do plodova istinskog nasljedovanja Isusa Krista?

Redovnički život, koji je u svojoj biti potpuno posvećenje Bogu, doista je nezasluženi Božji dar. Moguće ga je razumjeti samo u svjetlu vjere i povjerenjem u Božju inicijativu: „Ne izabraste vi mene, nego ja izabrah vas“ (Iv 15,16). Tu se krije smisao i izvor svakog duhovnog zvanja. Ostaviti sve i nasljedovati Isusa program je za svaku pozvanu osobu i za sva vremena. Svatko od nas ima jedinstvenu povijest svoga poziva. Neki ga osjete u ranijoj dobi, a neki kasnije, i zreliji ulaze u samostan ili prigrle druge načine Bogu posvećena života. No, u temelju svakoga poziva je Bog koji zove koga hoće i kada hoće. Dar poziva prepoznaje se, kao što je već bilo rečeno, u svjetlu vjere, a otkriva se kroz neodoljivu privlačnost i ushićenost osobom Isusa Krista koji postaje „magnet“ zbog koga sve ostale vrijedne i lijepe životne stvarnosti ostaju u drugom planu. Ono što je važno na putu nasljedovanja Isusa u redovničkom životu je tzv. „dinamika vjernosti“ u kojoj, unatoč različitih kušnja i kriza, osoba ustrajava u vjernosti Gospodinu i izrasta u sve zreliju i cjelovitiju osobu koja svjedoči ljubav i radost zbog svoje pripadnosti Kristu.

Kako ste Vi prepoznali taj dar i odabrali baš Družbu Kćeri Božje ljubavi?

Kada s odmakom gledam povijest svoga zvanja, kao prvo zahvaljujem Gospodinu za svoju obitelj koja je stvorila uvjete da moje dvije sestre i ja odrastamo u ozračju voljenosti i prihvaćanja. Kao dijete bila sam fascinirana zvukom crkvenih orgulja i uvijek sam molila baku da me vodi na kor gdje sam za vrijeme euharistijskog slavlja sjedila kraj „časne“ koja je svirala. Polaskom u osnovnu školu pohađala sam župni vjeronauk i bila članica dječjeg crkvenog zbora. Druženje s vršnjacima uz crkvu, sa župnikom i sestrama, kao i s bogoslovima i redovničkim kandidatkinjama, kojih je u to vrijeme u župi bio priličan broj, obilježili su moje djetinjstvo i mladost i potakli me na promišljanje o vlastitom pozivu. Događaj koji smatram presudnim za prvu klicu poziva bila je moja prva sveta pričest. Nakon što su svi prvopričesnici primili svetu pričest, župnik je rekao da je Isus sada u našemu srcu i da mu u tišini izreknemo svoju molitvu. Moja molitva je tada bila: „Isuse, molim te daj da budem dobra kao moja časna!“ Bio je to doživljaj moje časne vjeroučiteljice – utjelovljenje dobrote. Unutarnji nemir koji se uvukao u moje srce povezao me sa sestrama na župi s kojima sam razgovarala i tražila odgovore na mnoga pitanja. To je ujedno i odgovor na pitanje zašto sam odabrala upravo Družbu Kćeri Božje ljubavi. Sestre su pastoralno djelovale na župi, bile su nam bliske, neposredne, „normalne“, otvorene, mogla sam s njima o svemu razgovarati. Kad sam nakon završene osnovne škole izrazila želju da idem u samostan, moji roditelji i rodbina smatrali su da je to ipak prerano za tako veliku i ozbiljnu odluku, te da bi bilo bolje da još malo razmislim i završim srednju školu. Nakon završene srednje škole ostala sam čvrsta pri svojoj odluci odlaska u kandidaturu Družbe Kćeri Božje ljubavi u Zagreb. Bilo je to prije točno 30 godina.

Što je njezino specifično poslanje i duhovnost?

Poslanje sestara Kćeri Božje ljubavi sastoji se u prisnijem nasljedovanju Krista sudjelujući u njegovu poslanju ljubavi. Svojim življenjem i djelovanjem, ljubav nevidljivoga Boga Kćeri Božje ljubavi nastoje učiniti vidljivom u svijetu. Primivši po krštenju Kristov život, nastavljaju njegovo spasenjsko poslanje služeći ljudima. Vjerne geslu Majke Franziske Lechner Sve za Boga, za siromahe i za našu Družbu, vrše socijalni, odgojni, pastoralni i duhovni apostolat, u skladu s potrebama Crkve i u duhu Majke Franziske. Potaknute misionarskim duhom, Kćeri Božje ljubavi otvorene su za stvarnosti svijeta, pripravne dijeliti muke siromašnih, dobrohotne prema svima, u vjernosti načelu Majke Franziske Činiti dobro, darivati radost, usrećivati i voditi u nebo.

Duhovnost sestara Kćeri Božje ljubavi temelji se na nekoliko ključnih elemenata koji su nadahnjivali utemeljiteljicu: zajedništvo s Trojedinim Bogom shvaćala je kao ono „jedino potrebno“ i gajila je posebnu ljubav prema raspetom Gospodinu. Razmatrajući probodeno Presveto Srce, shvatila je da je ljubav Božja postala vidljiva u Isusu, Sinu Božjemu. Svaka sestra trudi se iz dana u dan rasti kao Kći Božje ljubavi, tj. produbljivati identitet koji se temelji na krštenju i tako svim ljudima svjedočiti da su i sami ljubljena djeca Božja. Marija, Majka Sina Božjega, za svaku je Kćer Božje ljubavi učiteljica u ljubavi i pokazuje na koji način svijetu donositi radost, mir i utjehu, a one ju časte pod nazivom Majka triput Divna.

Razgovarala: Josipa Prskalo

Nastavak pročitajte u tiskanom izdanju ili na portalu nedjelja.ba