Ruža Milanović

Svjetski dan djedova, baka i starijih osoba, koga je papa Franjo utemeljio 2021. kako bi pomogao spomenuti se i slaviti dan starosti i onih koji čuvaju i prenose život i vjeru, idealna je prigoda za svraćanje pozornosti na našu "starinu". Stoga smo za sugovornicu izabrali jednu baku - Ružu Milanović - koja nam je primjerom pokazala kako bi se moglo živjeti život.

Razgovarala: Josipa Miler

Baka Ruža rođena je 24. travnja 1942. u srednjobosanskom selu Hercezi, općina Kiseljak, u peteročlanoj obitelji. Međutim, kada joj je otac poginuo u Drugom svjetskom ratu, majka se preudala, pa je baka Ruža dobila još dvojicu braće. Jedan je rano umro, a drugi je i danas živ – jedini od njezine braće i sestara. S obzirom na okolnosti, završila je četiri razreda osnovne škole, a naknadno i osmoljetku.

Za supruga Stjepana udala se 1961., a sina Marinka rodila je godinu kasnije. Ono što je obilježilo njezin život Stjepanova je pogibija na putu prema bolnici u posjet supruzi i tek rođenu sinu.

Ruža se nikad nije preudala, sama je radila i odgajala dijete. Izgradila kuću, položila vozački ispit te '84. otišla u Njemačku "kupiti bolji auto". Vratila se 1993., ali nije mirovala te se na tri mjeseca 2007. otisnula za Ameriku. Putovala je i na hodočašće u Lourdes, a 2000. susrela se s papom Ivanom Pavlom II. u Rimu.

I dalje putuje kad joj se ukaže prilika, posebice s HKUD-om fra Karlo Kujundžić Brestovsko, čija je aktivna članica.

Danas živi u mjestu Jehovac pokraj Kiseljaka, sa sinom Marinkom i nevjestom Nadom koji su joj podarili Stjepana, Josipa i Josipu, a Ruža je i prabaka Josipinim kćerima Mariji i Klari.

Iznimno aktivna, naša sugovornica i danas vozi automobil, otvorena je životu i vesela te nas je nekoliko puta nasmijala svojim dosjetkama i šaljivim pripovijedanjem.

Bako Ružo, koje uspomene i danas u Vama žive iz najranijeg djetinjstva, i možete li se prisjetiti svojih baka i djedova?

Sjećam se da u našem selu nije bilo struje ni vode. Tata mi je poginuo u onom ratu, nisam ga ja upamtila, a najviše se sjećam kako nas je majka odgajala – da radimo i poštujemo, kako ljude, tako i ono što imamo.

Sjećam se, živi su mi bili mamini roditelji, baka bi došla. Pamtim je po dobru, ali drukčije je vrijeme tada bilo: samo se radilo i, hvala Bogu, nikad gladni nismo bili. Imali smo zemlje, mama je znala obrađivati pa smo i mi djeca uz nju.

Tako da je 19 godina djetinjstva prošlo "sad pa sad". Nas troje je bilo, u školu sam išla do četvrtog razreda. Učiteljica je vazda govorila: "Nježna je ona, sitna, dajte je u školu, nemojte za selo", ali džaba. A, hvala ti, Bože, uz Božju pomoć sve se može. Tek sam se kasnije upisala da završim i osam, tako da sam išla na predavanja na Gromiljak i u Lepenicu, za tri dana dva razreda završila (7. i 8.). Tad je trebala škola, a ja sam takva, idem za svijetom, gdje je god 10 njih, i ja ću jedanaesta. Ne mogu ja biti pametnija od svakoga, nema govora. U svijeta je pamet, uvijek netko nešto više zna. Sa svijetom i u svijetu je pamet.

Koliko je odgoj Vaše majke postavio temelje odgoju Vaše djece i unučadi?

Mene je moja majka učila ono što je najbolje – učila me raditi i poštovati. Uz to, nikad nas nije učila pasivnosti ili da nosimo mržnju u sebi. Uvijek bi nam rekla: "Bolje je triput se od umora zavaliti, već od gladi jednom." To smo eto ponijeli od roditelja, a ja sam to prenijela na svoju djecu i unučad.

Zadovoljna sam u duši. Moja djeca su mogla vidjeti da ja nikad nisam išla u restorane na večere, ali sam voljela posjećivati prijatelje u staračkim domovima. Imala sam i dvije prijateljice u domu koje sam posjećivala za Božić i Uskrs 20 godina. Tako da sam ih, kao i mene majka, učila da uvijek rade, ali da budu u svijetu, okrenuti ljudima.

Zato se čudim kako se danas ljudi oko vjera svađaju. Ja volim svoje, a tvoje ću poštovati jer smo svi od krvi i mesa. Moram li ja u svemu zapovijedati?! Sad svi hoće preko Boga, a ne vide da nam samo on daje, on nam uputi. Tako je mene učila majka, a i ja svoju djecu.

Iako je ljubav prema unucima ista, ipak je najintenzivniji osjećaj prvi put postati baka. Možete li se prisjetiti doživljaja i osjećaja koji je vladao kad ste iščekivali rođenje prvog unuka, i kakvu ste ulogu odigrali u odgoju unučadi?

Kad se rodio prvi unuk, Stjepan, 1987., eh, baba ti je onda "iljadarku". Kome ću drugom ako neću svojoj djeci. Sretan budeš. Kako nećeš biti sretan, ne možeš biti veseliji. Oni su mi život uljepšali, a i danas ga čine radosnim. Nekad razmišljam, Bože moj, da nije bilo mene, ne bi ni njih, to je sve moj "proizvod".

Mi smo uvijek skupa živjeli, ja bih s njima – odoh ovdje, odoh ondje. Mala Josipa je sa mnom spavala, a skupa smo i na more išli. S obzirom da je Josip bio aktivno dijete, uvijek sam ga vozila na sve treninge plesa i natjecanja, a Josipu na mažoretkinje. To je bio moj zadatak, a rado sam to radila. Jer Nada sve spremi, a ja se zabavljam s djecom. Sve crkvene aktivnosti sam s njima pratila, a ljeti je bazen bio obvezan. Tako sam ih u autu znala po sedmero voziti, dok me jednom nije policija zaustavila. Ja volim djecu, zato mi je žao što nemam više praunučadi, odnosno da se i unuci ožene.

Nastavak pročitajte u tiskanom izdanju ili na portalu nedjelja.ba