Rosa Pich-Aguilera Roca

Rosa Pich-Aguilera Roca živi u Barceloni sa suprugom Joséom Maríom Postigom. Kada se udala, bile su joj 23, a njemu 29 godina i oboje dolaze iz brojnih obitelji – ona je deveto od 16 djece, a njezin muž sedmi od 14 braće i sestara. U 26-godišnjem braku izrodili su 18 djece, troje je, nažalost, umrlo zbog kardiovaskularnih problema. Kada je Rosa imala 25, izgubila je u samo četiri mjeseca dvoje djece (bebe od godinu i pol i deset dana), a jedno je umrlo s 22 godine. Ali to nju i muža nije zaustavilo u želji da imaju toliko potomaka i trenutačno su obitelj s najvećim brojem djece koja se školuju u Španjolskoj, a najvjerojatnije i u cijeloj Europi. Iako će neupućeni možda pomisliti da je španjolski bračni par po cijeli dan zaokupljen samo sinovima i kćerima i da je zbog toga nesretan, Rosa i José podižući potomstvo, žive svoju sreću, a uz to odlično organiziraju sve obveze i stižu doslovce na sto strana. Oboje su zaposleni – José radi u mesnoj industriji, a Rosa na pola radnog vremena u marketingu jedne tvrtke te je, dok je nosila blizance (11. i 12. dijete), sve svoje zadaće uskladila i s magistarskim studijem. Zbog svega što jesu, BBC je o njima snimio dokumentarac Najveća obitelj na svijetu, a Rosa je vlastito bogato iskustvo roditeljstva prikupila u sada već svjetski popularan naslov Kako biti sretan s 1, 2, 3… djece? No, ona nije napisala tu knjigu da bi proslavila sebe i svoje najbliže, već kako bi skupa sa suprugom i djecom pomogla drugim obiteljima da budu sretnije i imaju ispunjen život. Često na tu temu javno istupa, drži radionice i predavanja te je njezino djelo u izdanju Verbuma već neko vrijeme dostupno i u Hrvatskoj, a odnedavno i u Sloveniji. Zahvaljujući posredovanju Anamarije Boričević iz Udruge Obiteljsko obogaćivanje, autorica je neka svoja iskustva prenijela i čitateljima Katoličkog tjednika, a naš je intervju započeo pitanjem o najvažnijoj životnoj ulozi gospođe Rose.

Kako je biti majka? Što za Vas znači riječ majka?

Biti majka znači ljubav. To je pitanje ljubavi. Ako mnogo volite svojeg supruga, moguće je da će nakon godinu dana stići jedno dijete, a druge će godine doći drugo. Majčino srce je veliko i nemoguće je reći: „Ne, ne želim više djece.“ To je tako zbog toga što učiš svake godine, svakoga dana, svake sekunde kako to srce postaje još veće. 

Vaša je obitelj prošle godine proglašena najbrojnijom europskom obitelji godine. Kakav je osjećaj nositi takvu titulu? Kako to izgleda u stvarnom životu?

Nakon 25 godina provedenih s mojim mužem European Family (European Large Families Confederation op. a.) nas je proglasila velikom obitelji godine. Međutim, moj muž i ja to nismo uradili da bi to netko prepoznao, nego jer u svojem životu želimo biti darežljivi, služiti društvu i na ovaj način pomagati drugim obiteljima. Ja sam napisala knjigu koja je prevedena na čak 15 jezika. Ta je knjiga moj privatni život. Znam da imam bogatstvo jer svatko želi biti sretan u svojoj obitelji, ali ljudi to ne znaju i trebaju naučiti kako biti sretni. Ja sam to naučila u svojoj vlastitoj obitelji, od mojih roditelja, a sada od svoje djece i muža i to blago želim dati svim ljudima na svijetu.

Kako je biti majka toliko djece?

Jako sam ponosna jer mogu pomoći ovom društvu. U velikoj je obitelji lako naučiti kako služiti i biti velikodušan. Evo jednog primjera. Ako su na stolu makaroni, i dijete bi moglo uzeti repete jednom ili dvaput, ali reći ćete mu: „Oprosti, razmisli, dolazi tvoj brat. Misli na njega, i on je gladan! Ostavi mu malo makarona.“

Koje su najveće radosti takva života, a koje poteškoće?

Najveće su radosti kada se jednom godišnje svi okupimo i tata i ja objavimo da imamo jednu veliku vijest za sve. Onda se djeca pitaju hoćemo li ići na putovanje. A mi odgovorimo – ne. A onda im kažemo da je to najveća vijest koju im možemo priopćiti. Tada maleni, poput Toma koji ima tri godine, kaže: „Hoćemo li imati još jednog brata?“ Najveća radost koju možete izreći svojoj djeci je da će imati još jednog brata ili sestru jer to je za čitav njihov život – nije to nešto samo za danas. Tijekom čitavog svog života i zauvijek na ovom svijetu ti ćeš u blizini imati brata/sestru. Ponekad ima i izazova i poteškoća. Nekada želim imati više vremena za svako svoje dijete ponaosob, željela bih biti više sa svakim pojedinim nasamo. A onda nekada pitam djecu misle li da nisam provela dovoljno vremena s njima, a oni kažu: „Ne, mama je uvijek sa mnom.“ Oni svaki za sebe osjećaju da ih mama mnogo voli.

Na početku svojeg braka doživjeli ste tragediju – zbog problema sa srcem umrlo Vam je dvoje djece, a kasnije još jedno. Liječnici su Vam rekli da je bolje više ne pokušavati rađati. Možete li se prisjetiti tih teških vremena i tih ozbiljnih upozorenja liječnika?

Da. Bilo je to na početku bračnog života. Bila sam vrlo mlada, 25 godina, moj muž 30. „Molim te, Rosa, nemoj više imati djece“, rekao je liječnik jer je starije dijete bilo bolesno, a dvoje je umrlo. Nisam mogla vjerovati. Bila sam na osmom katu u bolnici i htjela sam otvoriti prozor i proletjeti kroz njega… Bilo je jako teško... Ali naposljetku sam razmišljala, razgovarala sam s mužem, molila sam se i govorila: „Ne razumijem što se zbiva u mojem životu, ali imam vjere i sigurna sam da će moj život krenuti nabolje.“ I rekla sam: „Nitko mi ne može govoriti što će se događati u mojoj bračnoj postelji s mojim mužem – to je osobna odluka!“ I danas mi imamo djecu: Perico, Juanpi, Cuqui, Magui, Tere, Rosita, Gaby, Ana, Alvaro, Pepe, Pepa, Pablo, Tomas, Lolita, Rafael. Petnaestero djece – Bogu hvala!

Obitelj je rasla. Koliko se Vaš život promijenio? Zasigurno ste mnogo toga morali i žrtvovati?

Naravno, morala sam se mnogo žrtvovati. Prije dva dana gostovala sam u jednom TV programu i sjedila sam 20 minuta da me našminkaju. Nikada nisam toliko dugo nanosila šminku na lice! No, to mi zaista ne treba! Ako imam vremena, našminkam se, ali to i nije najvažnije. Uživam biti sa svojoj djecom, ići na planinu, na putovanja, kada se svi okupimo oko stola… Moje prijateljice imaju mnogo vremena za presvlačenje, uređivanje kose i šminku, ali to stvarno nije važno. Ja uživam u malim stvarima u svojoj kući. Uživam s tinejdžerima i studentima razgovarajući o onomu što im se događa u školi i na fakultetu… Uživam u tome i ništa više ne trebam.

A u početku su mi ljudi nastanjeni u blizini govorili: „O, koliko djece imate? To znači mnogo posla, stalno netko plače, što radite sa svojim životom, jeste li sretni?“ Ja bih se na to nasmiješila i nastavila sa svojim poslom. I sada, nakon 10 – 15 godina, isti ljudi mi govore: „O, Rosa, ti si stvarno vrlo sretna. Vidio sam da si vrlo ponosna na tu veliku obitelj. Znam da imaš mnogo posla, ali naposljetku si jako sretna jer služiš ovom društvu.“

Koliko je odluka da imate tako brojnu obitelj povezana s Bogom i vjerom?

Odluka o velikoj obitelji je jedinstvena osobna odluka. Moj muž i ja. Svako je dijete za mene dar. Možete reći: „Ne hvala, ne želim ovaj auto, ne želim ovaj stan…“ Ali dijete je najveći dar koji možete primiti. A Bog i vjera imaju važno mjesto u mojem životu jer je čovjek i materijalno i duhovno biće. Naravno, trebam Boga, trebam nekoga većeg od sebe da ponudi drugo rješenje i objasni stvari koje ne mogu shvatiti. Inteligentni smo, ali ne možemo pojmiti neke stvari kao što je raj ili gubitak dvoje djece u četiri mjeseca. Mnogo sam plakala, ali sam i prestala plakati jer se život nastavio.  

Što Bog znači Vama i Vašoj obitelji? On je u Vašoj obitelji jako prisutan?

Da. Trebam molitvu svaki dan i molim. I cijela obitelj skupa moli krunicu. Imamo potrebu za svakodnevnom molitvom zbog mnogih razloga i zbog toga što ljudi trebaju moliti! Nijedan dan ne može proći bez molitve! To je moj život! Ljudi me pitaju: „Molim te, Rosa, reci mi odakle crpiš svoju snagu?“ Naravno, ne uzimam nikakve droge (smijeh), niti trošim neke tablete, već molim i moram to činiti svakoga dana.

Nastavak pročitajte u tiskanom izdanju

Razgovarala: Lidija Pavlović-Grgić
Katolički tjednik