Razgovor sa dr. Zvonimirom Kurečićem

Iz bogatog životopisa dr. Kurečića možemo izdvojiti da je rođen u Zlataru (Krapinsko-zagorska županija) 1951.; studij teologije i filozofije je završio na Papinskom učilištu Gregoriani u Rimu, gdje je potom najprije postigao magisterij iz dogmatske teologije, a zatim i magisterij i doktorat iz kanonskog prava (1992.). Nekoliko godina je bio predstojnik Katehetskog ureda Zagrebačke nadbiskupije (1992.-1998.) i prvi predstojnik Nacionalnog katehetskog ureda Hrvatske biskupske konferencije (1994.-1998.). Bio je, također, branitelj ženidbenog veza na Ženidbenom sudu Zagrebačke nadbiskupije (1987.-1998.) i sudski vikar Međubiskupijskog suda prvoga stupnja u Zagrebu (2000.-2006.). osim nabrojanoga predavao je na Filozofsko-teološkom institutu Družbe Isusove u Zagrebu a od 2001. je predsjednik Hrvatskog biblijskog društva.

Dr. Zvonimire Kurečiću, na spomendan Gospe Lurdske, 11. veljače, svjetska društvena i crkvena javnost prisjetila se osamdesete godišnjice od potpisivanja Lateranskih ugovora (1929.). Na temelju ovog povijesnog događaja stvorena je Država Grad Vatikan. Zašto je i u kojoj mjeri to važno za Crkvu?

Činjenica potpisivanja Lateranskih ugovora (Patti Lateranensi) 11. veljače 1929. je od neprocjenjive važnosti za slobodno djelovanje Crkve odnosno ispunjenje evanđeoskog poslanja Crkve u svijetu. Ne ponavljajući događaje crkvene povijesti ipak treba istaknuti činjenicu da je na temelju takozvane Konstantinove darovnice (Donatio Constantini) iz 313. poznate kao Milanski edikt, a poslije raspada Zapadnog Rimskog Carstva i vezivanja Rimskih biskupa uz franačke kraljeve i kasnije careve u VIII. stoljeću stvorena Papinska Država kao Patrimonium sancti Petri. Ta Papinska Država prostirala se velikim dijelom današnje Srednje Italije. Ukinuta je za vrijeme Francuske revolucije 1789., ali ponovno obnovljena na Bečkom kongresu 1814. Kada je u drugoj polovini XIX. stoljeća došlo do ujedinjenja sjevernih i južnih talijanskih pokrajina pod jednom krunom iz Savoje, svakako da je ideji ujedinjene Italije smetala papinska država u njezinoj sredini. Papinsku državu štitile su monarhije kao Francuska, Španjolska i Austrija, ali porazom Francuza na istočnoj fronti od Prusa, talijanski vojskovođa liberalnog i antikatoličkog usmjerenja Garibaldi iskoristio je tu situaciju i sa svojim četama upao 20 rujna 1870. u Rim i ubrzo ga uz neznatan otpor papinskih oružnika zauzeo. Tadašnji papa blaženi Pio IX. povukao se u apostolsku palaču u Vatikanu uz baziliku svetoga Petra i proglasio se uznikom. Zauzećem Rima od strane talijanske vojske i uspostavom Rima kao glavnoga grada novoujedinjene Italije pod kraljem Viktorom Emanuelom II. prestala je postojati tisućljetna Papinska država, a Rimski biskup ili Papa prestao je biti svjetovnim vladarom. Istu sudbinu dijelili su i nasljednici pape Pia IX. rimski prvosvećenici Leon XIII., Pio X. i Benedikt XV. Budući da je nastala velika napetost između papa, koji su imali ograničeno kretanje samo u Vatikanu, i građanskih talijanskih vlasti izrazito liberalnog i antikatoličkog usmjerenja, papa Pio XI. nastojao je normalizirati napetu situaciju pregovorima s kraljem i vladom. Pregovori su uspješno završili potpisivanjem lateranskih ugovora. U ime Svete Stolice ugovor je potpisao državni tajnik kardinal Petar Gasparri, a u ime Kraljevine Italije predsjednik vlade Benito Mussolini. Plod potpisivanja ugovora je stvaranje male minijaturne ali ipak samostalne države Grada Vatikana (Città del Vaticano) unutar grada Rima s pripadajućim ekstrateritorijalnim papinskim bazilikama u Rimu i izvan Rima te papinim ljetnikovcem Castel Gandolfo. Lateranskim ugovorima stvorena je Vatikanska Država (Civitas Vaticana), a time je Katolička Crkva i njezin vrhovni poglavar dobio slobodu kretanja i samostalnost djelovanja. Istog dana je sklopljen i konkordat s Kraljevinom Italijom.

Vatikan iako teritorijalno vrlo mala država, prema mnogima, igra veoma značajnu ulogu u svijetu. Ako biste se složili s ovom tvrdnjom, što biste posebno istaknuli kao temelj vatikanske moći?

Država Grad Vatikan (Città del Vaticano) teritorijalno je zaista najmanja država na svijetu, nepunih pola četvornog kilometra, jedna točka (bazilika svetoga Petra, apostolska palača i vatikanski muzeji) u središtu velegrada Rima s još desetak točkica (ekstrateritorijalnih bazilika i crkvenih palača) rapršenih po Rimu i ljetnikovac Castel Gandolfo izvan Rima. Slažem se s tvrdnjom da Vatikan kao mala država ima veoma značajnu ulogu u sveukupnom svjetskom poretku. Državni poglavar, papa, prvenstveno je vjerski poglavar za oko 800 milijuna katolika razasutih po čitavome svijetu, o njemu ovisi imenovanje svih katoličkih biskupa - mjesnih pastira, on je kao Kristov vikar vidljiva glava – poveznica svih partikularnih Crkava u jedinstveno veliko katoličko zajedništvo. Po svojoj službi papa ima zadaću težiti predsjedanju u ljubavi svim kršćanskim Crkvama i crkvenim zajednicama. Promicanjem ekumenskog dijaloga među raznim međusobno odijeljenim Crkvama i crkvenim zajednicama kršćanskog Istoka i Zapada papa postaje protagonist kršćanskog jedinstva. Dakle, papa sâm ili preko svojih ureda upravlja sveopćom Crkvom, rasprostranjenom po čitavom svijetu i prisutnom u gotovo svim državama i među svim narodima. Preko države Vatikana glas Kristove evanđeoske istine postaje ispitom savjesti cjelokupnog čovječanstva. Tu treba još dodati i ulogu vatikanske diplomacije. Crkvi, tj. njezinom upravnom tijelu - Svetoj Stolici, suverenost državice Grada Vatikana daje mogućnost sklapanja međunarodnih ugovora, poznatih pod imenom konkordata, s ciljem omogućavanja što slobodnijeg i cjelovitijeg djelovanja Katoličke Crkve u nekoj državi. Njezini poslanici, apostolski nunciji su punopravni članovi diplomatskih zborova pri većini država ovoga svijeta, a nerijetko obnašaju i čast dekana diplomatskog zbora. Ukratko: temelj vatikanske moći je njezino tisućljetno državničko i diplomatsko iskustvo, koje je unatoč ljudskom elementu ipak utemeljeno na božanskom pravu i ukorijenjeno u vjerničkom srcu. Drugim riječima, vatikanska moć nije neka materijalna sila, ne, ona je duhovna snaga moralnoga reda.

«Mali teritorij za veliko poslanje», naziv je skupa koji se ovih dana održavao u Rimu a elaborirao je tematiku nastanka i života vatikanske države. Što je, prema Vašem mišljenju ključno poslanje Države Vatikan?

Ključno poslanje države Vatikan ne može se dijeliti od temeljnog poslanja Crkve, a to je evangelizacija po svem svijetu i među svim narodima kako bi se postiglo spasenje svih duša (salus animarum). No, upravo postojanje Vatikana kao suverene države, koja ima svoja predstavništva ne samo u velikoj većini država svijeta nego i pri raznim međunarodnim organizacijama, omogućuje Katoličkoj Crkvi ne samo da ostvaruje svoje osnovno evangelizacijsko poslanje nego i to da ona prednjači u promicanju opće ljudskih vrjednota. Glas Kristova evanđelja preko papinske vatikanske države i njezinih predstavništava posebno se ističe u promicanju i brizi za očuvanjem temeljnih ljudskih prava, u borbi za suzbijanjem siromaštva i s njim povezane gladi i epidemijskih bolesti, te u traženju i pronalaženju pravednosti i mira kao i u posredovanju za pomirenjem među zaraćenim stranama. Prisjetimo se odigrane uloge Svete Stolice oko priznanja Republike Hrvatske i Bosne i Hercegovine kao i njezina posredovanja za vrijeme Domovinskog rata. Mala država Grad Vatikan odnosno Sveta Stolica sve više postaje u svijetu prepoznatljiva kao grad na gori, svjetionik što svijetli pravednošću u nepravdi, solidarnošću u siromaštvu i mirom u nemiru.

Svaka mjesna Crkva se susreće s neminovnošću dijaloga sa svjetovnom vlašću. Kroz ne tako davnu povijest Crkva u Hrvata je iskusila komunistički režim, a nakon promjena u 90-im godinama prošlog stoljeća nastupilo je vrijeme demokracije i novog odnosa svjetovne vlasti prema crkvenoj. Je li se Crkva snašla u svim tim promjenama? Ili možemo kazati da je plivala između poltronskog i patronatskog odnosa prema političkoj eliti?

Dolaskom demokracije 90-tih godina prošloga stoljeća svakako da je došlo do promjene odnosa svjetovne vlasti prema crkvenoj i obratno. U počecima je na jednoj i drugoj strani trebalo prijeći barijeru nepovjerenja a često i netrpeljivosti naslijeđenu iz doba komunizma. Koliko se Crkva snašla u novonastaloj situaciji sada se već može govoriti. Bilo je svakako onih koji su s crkvene pozicije nastojali utjecati na svjetovnu vlast, ali i obratno. Gledajući u vremenskom odstojanju mislim da se odnosi crkvene i državne vlasti razvijaju u pozitivnom pravcu. Svatko ima svoje polje rada i kroz suradnju mora izboriti slobodu svog specifičnog djelovanja. Isusov stav o porezu Dajte caru carevo, a Bogu Božje! i dalje je na snazi. Rađanje demokracije kod nas je bilo popraćeno ratnim strahotama. Suradnja Crkve i Države u ostvarenju samostalnih država Hrvatske i Bosne i Hercegovine bila je potrebna. Suradnja u karitativnom odnosno humanitarnom polju bila je ne samo potrebna nego je bila nužnost u korist potrebnih. Zasigurno je u traženju ispravnog odnosa Katoličke Crkve prema političkoj eliti bilo i kolebanja između „poltronskog“ i „patronatskog“ odnosa. Danas je taj odnos u većini slučajeva izgrađen prema današnjim europskim standardima.

Koliko je Hrvatska prema Vašem mišljenju katolička zemlja?

Hrvatska jednako katolička zemlja? Ovo pitanje je dobro postavljeno. Moj odgovor ide u dva pravca. Kada dođu stranci i čuju kako se gotovo 88% stanovništva Republike Hrvatske deklarira katolicima, te dožive živa liturgijska slavlja i duboku nutarnju vjeru onih koji su vjerni Bogu i katoličkom nauku, ostaju zadivljeni i nas vjernike Hrvate doživljavaju zaista katolicima i Hrvatsku kao katoličku zemlju. No, ako promatramo kao odgovorni u Crkvi činjenicu velikog postotka deklariranih katolika s jedne strane i činjenično stanje vjerskog života tih istih katolika s druge strane, onda ne možemo govoriti o Hrvatskoj kao katoličkoj zemlji. Preslabo sudjelovanje vjernika na nedjeljnim misama i ostalim crkvenim događanjima te kršćanski nedosljedan način života, nisu baš u svemu dobri pokazatelji naše crkvenosti. Velik broj pobačaja, visoki postotak crkveno vjenčanih i civilno razvedenih brakova, sve veći broj onda ponovno samo civilno vjenčanih… , mito, korupcija, nepoštenje, nepravda, pojedini zakoni u sukobu s katoličkim naukom ili moralom… sve to govori protiv takozvanih „Hrvata katolika“.
Ja uvijek običavam pitati one koji se hvale svojom pripadnošću Katoličkoj Crkvi je li si postavljaju pitanje o sukladnosti njihovih odluka, osobito životnih, s naukom Kristova Evanđelja ili Božjih zapovijedi? Mnogi ostaju zbunjeni, jer su svjesni da žive u očitom i svjesnom raskoraku.

Kako Vi kao pravnik gledate na ženidbeno pravo u Hrvatskoj – osobito na činjenicu da Država priznaje crkveno sklopljen brak?

Ugovorima sklopljenim između Svete Stolice i Republike Hrvatske određuje se da sklapanje ženidbe pred crkvenim službenikom ima ujedno i građanske efekte. Znamo kako je još iz doba komunističkih vlasti bilo određeno da se vjenčanje najprije registriralo kod građanskih vlasti pri matičnim uredima, a onda se išlo na sklapanje crkvenog ili kanosnskog oblika ženidbe u Crkvi. Način sklapanja ženidbe samo u Crkvi prema postojećim ugovorima smatram normalnim, jer nema dvostrukog vjenčanja. Druga je stvar sva raznolika problematika oko pripreme za vjenčanje te život u braku. To prelazi okvir Vašeg pitanja.

Nuncijatura je diplomatsko predstavništvo Sv. Stolice u nekoj zemlji. Koliko ona može utjecati na odnos državne vlasti prema mjesnoj Crkvi?

Apostolska nuncijatura je diplomatsko predstavništvo. Iz njezine naravi proizlazi i njezin način djelovanja. Nuncijatura ili bolje reći apostolski nuncij svakako može utjecati na odnos državne vlasti prema mjesnoj Crkvi. Glavno sredstvo je diplomatsko pregovaranje i uvjeravanje argumentima. Budući da su u mnogim zemljama apostolski nunciji ujedno i dekani diplomatskih zborova to im omogućava uspješnost u lobiranju ostalih veleposlanika za istu stvar.

Je li danas utopijski govoriti o idealu «Božje države» na zemlji?

Ja bih rekao da je pojam „Božje države“ danas na zemlji utopijski, ali sve što je na zemlji ipak za nas vjernike ovisi o Bogu. Danas, u laiciziranom svijetu gotovo da i nema države čiji bi svi građani bili pripadnici iste vjeroispovijesti. Stoga je teško govoriti o „Božjoj državi“ kao i o mogućnosti njezina ostvarenja. Važno je nešto drugo. O nama vjernicima, građanima jedne konkretne države, ovisi koliko će Božji zakon biti uprisutnjen u državnom zakonodavstvu i općenito u građanskom načinu života. Drugim riječima jedna država je toliko Božja, koliko njezini građani žive po Božjim zapovijedima.
 

Razgovarao: Josip Vajdner
Katolički tjednik