Razgovor s vlč. dr. Pavom Jurišićem

U Rimu su 14. listopada otvoreni spisi sluge Božjega Josipa Stadlera. Što to znači u procesu beatifikacije Prvog vrhbosanskog nadbiskupa?

To je završetak dugogodišnjeg rada i napora koji je uložen u proučavanje ovoga velikana Crkve i hrvatskog naroda. Možemo isto tako reći da je ovo i početak ili nastavak rada koji se sada odvija na Kongregaciji za kauze svetaca. Dijecezanski je postupak priveden kraju, a sada je otvoren onaj rimski. Otvaranjem dokumenata utvrđena je valjanost metode rada i vođenja kauze na dijecezanskoj razini, a sada se pristupa pregledu dokumenata na osnovu čega se donosi ocjena vrijednosti same kauze. Kongregacija će nakon toga odrediti svoga relatora koji će u suradnji s postulatorom voditi daljnji rad kauze u ovoj njezinoj rimskoj fazi.

Koliko dugo još može trajati ovaj proces? Može li se okvirno pretpostaviti?

Nemoguće je vremenski odrediti tijek daljnjega odvijanja samoga procesa, jer mnogo toga ovisi o ljudskom faktoru, tj. radu zaduženih osoba u samoj Kongregaciji, a i nas koji ćemo biti vanjski suradnici. Uz to je za ovakve povijesne kauze potrebno i jedno čudo, za koje se isto tako pokreće postupak i utvrđuje njegova vrijednost za dotičnu kauzu. Zato se ne može govoriti o vremenu ni u pretpostavkama kada bi to moglo biti. Na ovakva pitanja obično odgovaram: “Bit će onda kada mi to budemo htjeli!” Svaka molitva i žrtva s dozom osobne poniznosti i obraćenja pomaže da se po znakovima vezanim uz imena Božjih ugodnika očituje Božja snaga i njegova slava, ali da i mi sami odgovorimo na Božji poziv da budemo sveti na vlastitom putu.

Koje su Vaše predstojeće obaveze, kao postulatora kauze?

Kongregacija za kauze svetaca mi je na prijedlog i zamolbu našega nadbiskupa, uzoritog gospodina Vinka kardinala Puljića, dodijelila dekret da budem postulator i na ovoj rimskoj fazi. To konkretno znači da je moja uloga posrednika i da kao postulator trebam imati adresu boravka u Rimu. Ukoliko se u postupku pojave nekakva dodatna pitanja, postulator ih treba razriješiti kako bi kauza mogla napredovati.

U narodu se kroz šalu kaže da ako netko hoće postati svetac treba biti Talijan. Ima li u tomu istine, odnosno postoji li svojevrstan lobi i u ovom poslu?

Ne, ne mogu reći da je ova tvrdnja istinita, ako mislite pod tim na neke privilegije ili svakodnevne stvari koje se događaju u našim društvima. No činjenica je da su Talijani “bliže vatri, pa se bolje griju”. Oni su privilegirani zbog toga što im je materinji jezik jedan od službenih jezika na Kongregaciji, pa ne moraju prevoditi spise i dokumente. Sve što rade, rade na svom materinjem jeziku. Na isti su način privilegirani i oni kojima je materinji jezik engleski, španjolski ili francuski, jer su to službeni jezici na Kongregaciji. Drugima ne preostaje ništa drugo nego prevoditi dokumente na ove službene jezike, a onda to doista troši vreme, trud i novac. No ima nešto što se ipak odnosi na nas, a to je da mi svoj posao moramo odraditi sami, jer ga nitko ne će uraditi za nas. Odavno sam već čuo priču kako je takav postupak skup i da mi nemamo novca baviti se takvim stvarima. Za proces je doista potrebno dosta novca, ali ne toliko u Rimu, koliko u biskupiji u kojoj akteri žele pokrenuti postupak. Tu treba uzeti u obzir sve one predradnje koje se moraju izvršiti da bi se proces uopće pokrenuo: istraživanje arhiva, slaganje građe, prepisivanje spisa, prijevodi, povjerenstva i sve ono što jedna ustanova mora uložiti da bi pokrenula rad i ne bi zastala negdje na sredini puta. Ljudi koji nam to rade isto tako trebaju živjeti od svoga rada, pogotovo ako trebaju uzdržavati vlastitu obitelj. No ne treba se bojati, kažu da se svaki se svetac već i sam pobrine i za ovu materijalnu stranu.
Što se tiče lobija, ja to gledam ovako. Kad dođeš u neki ured da ti netko od činovnika odradi neki predmet, on će primiti k znanju i ostaviti predmet po strani te ga uraditi kada dođe vrijeme za to. Ali, ako koji put ne priupitaš dokle je predmet stigao, vjerojatno će još uvijek čekati da “dođe na red”. Što više pitaš, pa makar koji puta progutao i koju “gorku”, nešto će se ipak pokrenuti, ako ne iz osjećaja činovnikove obveze prema poslu koliko ono “da mu više ne dodijavamo”. I činovnici su ljudi, pa i onda kada rade u crkvenim službama.

Pretpostavlja se da je ukinuće ureda “đavoljeg odvjetnika” 1983. osobno pomoglo procesu kanonizacije brojnih kandidata. Prema onomu u što ste Vi imali uvida bi li “đavoljev odvjetnik” imao materijala među Stadlerovim spisima?

Advocatus diaboli ili kako vi rekoste đavoljev odvjetnik pod takvim nazivom nije nikada nije imao svoj ured.
To je samo šaljivi naziv za generalnog branitelja vjere koji je u starim kanonizacijskim postupcima imao ulogu protivnika. Bilo je to u vrijeme kada su se ovakvi procesi otvarali i dovršavali u Rimu. Novim odredbama za kauze svetaca 1983. godine željelo se pridati veća važnost mjesnim biskupima na čijem je teritoriju živio, djelovao i umro određeni sluga Božji. Tako je na dijecezanskoj razini uspostavljena služba branitelja pravde, koji treba biti svećenik sa solidnom teološkom i crkvenopravnom izobrazbom, a zadaća mu je sastavljati upitnik za saslušanje svjedoka, te na koncu ukazati na eventualne nedostatke i ukloniti moguće poteškoće ili ako bude potrebno zatraži dodatno ispitivanje. Na rimskoj fazi ulogu generalnog branitelja vjere po novim odredbama preuzeo je Theologus praelatus (branitelj vjere), dok je ostali dio zadaće koji je spadao na generalnog branitelja vjere (ispitivanje ispravnosti vođenja postupka na dijecezanskoj razini i uklanjanje nedostatka) prepušten je podtajniku Kongregacije i relatoru dotične kauze.
Sveci nisu nikakvi polubogovi, nego ljudi koji su živjeli ovdje među nama. A svaki čovjek dok hoda ovom suznom dolinom u kojoj ima mulja i blata, ne može proći a da ga nešto od toga ne zapljusne. Samo kod sveca “anamo onaj” nema materijala da se nasiti, pa tako se nema čime nasititi ni u Stadlerovim spisima.

Sluga Božji Josip Stadler za života se, kako je to u ono doba bilo uobičajeno za crkvene osobe, bavio i politikom. Je li moguće u tom dijelu njegova života tražiti neku mrlju?

Stadler je u prvom redu bio čovjek Crkve, vjernik, katolik i Hrvat, koji će se početkom 20. stoljeća morati baviti i politikom. U političkoj orijentaciji ljudi sve ovisi o tome, odakle tko što crpi. U toj njegovoj viziji promatram i njegov angažman u politici, te mislim da on nije zatajio.

Neki prigovaraju da je nadbiskup Stadler bio nacionalista. Što vi kažete? Može li na to pitanje iz svojih spisa progovoriti sam Sluga Božji?

O Stadleru su pisali i druge stvari, zavisi kako je kome u pojedino vrijeme odgovaralo i za koga se pisalo. Stadler je u prvom redu bio veliki bogoljub i čovjekoljub po uzoru na Isusa Krista. U jednoj molitvi napisanoj u okružnici svojim sestrama kaže: “O preljubezni Isuse, daj nama poradi tvoje božanske časti, da mi odsele samo za Te živimo i da ne znamo za nikakvu drugu radost, nego za tu, da samo Tebe ljubimo i jedino Tebi služimo”. Njegovo se čovjekoljublje očitovalo po djelima ljubavi, posebno prema siromasima, bez obzira tko mu je dolazio. Iz te ljubavi prema Bogu i čovjeku izrasta i njegovo rodoljublje. On jest bio i veliki rodoljub, a rodoljublje, kao zrela ljubav prema svome narodu, isto je jedna od karakteristika zrele i izgrađene ličnosti. Kao sarajevski nadbiskup štitio je prava Hrvata katolika ne samo ovdje u Sarajevu, nego i u Zagrebu, Rimu, Beču i svugdje gdje je osjetio da je to potrebno.

Što Vas je motiviralo prihvatiti biti postulator kauze: poslušnosti biskupu i želja pomoći sestrama Služavkama Malog Isusa koje je Stadler osnovao ili tu možemo tražiti nešto više?

Recimo poslušnost prema potrebama naše mjesne Crkve. Tako gledam na prvi upit našega Nadbiskupa bih li se prihvatio ovoga posla. Rekao mi je da ga sestre već duže vrijeme mole da se nešto pokrene u rasvjetljavanju života i djela Josipa Stadlera, prvoga vrhbosanskog nadbiskupa i utemeljitelja Družbe sestara Služavki Maloga Isusa. Dao mi je vremena da razmislim i na kraju sam pristao, ali s osjećajem velikoga tereta odgovornosti pred ovim zadatkom. Rad mnogih dobrih ljudi i molitve mnogih srdaca, posebno sestara Stadlerove Družbe, a osobito onih sestara starica koje su mi govorile da im je snaga za rad smalaksala, ali u kapelici pred Malim Isusom još mogu moliti za suradnike Postulature i mene, jesu mi trebale bolje predispozicije za dobar početak, a vjerujem i dispozicije za sretan završetak.

Ako dočekamo da sluga Božji Josip Stadler bude proglašen blaženim koja će to poruka biti Crkvi u hrvatskom narodu a poglavito nama u Bosni i Hercegovini?

Treba li nam bolja poruka od one koju nam je o ovom Božjem sluzi ostavio svetac naših dana, sluga Božji papa Ivan Pavao II., kada je prilikom posjeta Bosni i Hercegovini 1997. u sarajevskoj katedrali kleknuo na Stadlerov grob, a nakon toga u nagovoru svećenicima, redovnicima, redovnicama, bogoslovima i sjemeništarcima s posebnim naglaskom rekao: “Kako u ovoj katedrali ne spomenuti mons. Josipa Stadlera, prvoga nadbiskupa obnovljenoga starog biskupskog sjedišta u Vrhbosni, današnjem Sarajevu i utemeljitelja Družbe sestara Služavki Maloga Isusa, jedine redovničke zajednice koja je nastala u Bosni i Hercegovini? Neka živi spomen na toga velikog pastira, posve vjerna Apostolskoj Stolici i uvijek spremna služiti braći, hrabri i podupire misionarsko zalaganje svih Bogu posvećenih osoba u ovome meni tako dragom kraju”.

Razgovarao: Josip Vajdner
Katolički tjednik