Razgovor s sestrom Marijom Irenom od Presvetog Sakramenta

S. Marija Irena od Presvetog Sakramenta, rođena je 3. travnja 1978. u Vukovaru. Sa 19 godina, dakle 1997. godine, ulazi u Karmel u Brezovici, gdje 2. veljače 2000. godine polaže svoje Prve Zavjete. Te iste godine odlazi na osnutak Karmela u Sarajevu gdje je položila Vječne zavjete na Svijećnicu 2003. godine

Možete li nam ukratko nešto reći o karmelićankama?

Red bosonogih sestara Blažene Djevice Marije od Gore Karmela nikao je na tlu Svete Zemlje u 12. st. kao plod čovjekove čežnje za Bogom i ljubavi prema Bl. Djevici Mariji kako je vidljivo i iz naziva Reda. Ubraja se u kontemplativne redove u Crkvi koji su posvećeni isključivo molitvi i osluškivanju Riječi Božje. Posebno osvježenje za Red u 15. st. dariva nam Gospodin preko sv. Terezije Avilske i sv. Ivana od Križa koji se smatraju utemeljiteljima obnovljenog Karmela.

Kako izgleda jedan Vaš dan u samostanu?

Dan započinjemo Jutarnjom molitvom u 6,00 sati nakon koje slijedi sat razmatranja ili meditacije, sv. Misa, zahvala i Treći čas. Oko 8,30 je doručak nakon kojega je radno vrijeme do 12,00 sati kada molimo Šesti čas i ispit savjesti. Zatim ručak, pranje suđa i pola sata rekreacije do 14,00 sati. Od 14,15 do 15,00 sati je Duhovno štivo i duhovna sv. Pričest nakon koje opet slijedi radno vrijeme do 16,30. U 16,30 je Večernja, sat razmatranja, zatim večera, rekreacija do 20,00sati. U 20,00 sati molimo Povečerje i sv. Krunicu. Oko pola sata imamo slobodno vrijeme do 21,30 kada molimo Službu čitanja i zagovorne molitve nakon čega slijedi počinak.

Čime se bavite u slobodno vrijeme?

Svaka je sestra slobodna to vrijeme iskoristiti prema osobnom nadahnuću. Volim čitati ili pak ostanem kod Isusa «u audijenciji».

Možete li nam malo opisati kako izgleda život iza rešetaka (odnosno s Vaše strane rešetki)?

Zbiljska je svrha našega života stajati pred licem Božjim – kako je rekla naša sv. T. Benedikta – E. Steih. Sva događanja u okviru jednog dana: molitva, rad, susreti odvijaju se u tom ozračju. To je neprestano podizanje pogleda prema nebu u nasljedovanju Marijinog – domaćeg života u Nazaretu.

Kako Vam iz te perspektive (iz samostana) izgleda ovaj „naš“ svijet?

Prije svega kao «Božji svijet». Bog je prisutan u njemu, i mi smo iz njega potekli. Nije nam strano ništa što se u njemu događa, naprotiv, svaka sestra nosi ga u molitvi sa njegovim potrebama, brigama i radostima pred Gospodina.

Možete li nam reći nešto o Vašem Pozivu i odluci da odgovorite na taj Poziv?

Bilo mi je 13 god. kada smo kao prognanici stigli u Brezovicu u blizinu Karmela. Slušajući kako sestre mole i pjevaju slaveći Boga i to od «ranog jutra do noći», poželjela sam i ja tako. Rat je također ostavio u meni pozitivan trag u tom smislu. Budući da samo ostala bez tate, više sam se povezala sa «Ocem našim koji je na nebesima». Moj je odaziv zapravo bio traženje Volje Očeve. Nakon završene srednje škole, pošla sam u samostan: Idem pa ću vidjeti što ti Bože želiš.

Zašto ste odabrali zatvoreni red sa strogim pravilima?

Shvatila sam da ću upravo u zatvorenom samostanu, po molitvi koja obuhvaća čitav svijet, a posebno po molitvi za svećenike, moći Isusu najviše pomoći u «prikupljanju duša za nebeski dom».

Kako je obitelj prihvatila vašu odluku?

U početku im je bilo teško i htjeli su me još malo «zadržati kod kuće». No, ipak su me sa velikom vjerom i skrivenim ponosom, dopratili do vrata samostana.

Koji su vas razlozi ponukali na donošenje ovakve odluke, koja je potpun preokret u životu?

Mislim da je dragi Bog od vječnosti čuvao za mene ovu milost. Od malena sam voljela ići svakodnevno na sv. Misu, moliti – biti u Božjoj blizini. Nisam odlazak u samostan doživjela kao «potpuni preokret» nego više kao nastavak onog života kojeg sam po krštenju započela.

Poželite li kada izaći vani i prošetati gradom i kako se nosite s time?

Nisu me privlačile šetnje gradom. Dok sam bila «vani» voljela sam otići u prirodu ili posjetiti «kojeg starog znanca», a danas sve što volim nalazim u Tabernakulu.

Kako ljudi s kojima dolazite u kontakt gledaju na karmelićanke?

Iako smo mi prvi karmel na tlu Bosne i Hercegovine, i još prilično nepoznati, mogu reći da smo lijepo prihvaćeni. Mnogi nam se dolaze preporučiti u molitve i često oni koji nisu katolici.

Za mnoge ljude današnjice, pogotovo mlade, gotovo je neshvatljivo i u najmanju ruku neobično da se netko tek tako dobrovoljno odluči na život iza rešetaka. Možete li to prokomentirati?

Za one koji su pozvani «rešetke» neće biti prepreka, meni su se svidjele «na prvi pogled». Činilo mi se da se iza njih krije «komadić neba na zemlji». Uostalom, svako zvanje izvire iz vjere i dijaloga s Bogom.

Može li karmelski red ili redovništvo danas odgovoriti potrebama Crkve i društva?

Kad promotrimo malo povijest Crkve, možemo vidjeti da je Bog u svakom vremenu podizao Svece, Redovničke ustanove koji su bili Božji odgovor čovječanstvu. Zbog te «divne pažnje Božje prema nama» vjerujem da karmelski Red i sveukupno redovništvo i danas ima «tu snagu u sebi».

Što za Vaš Karmel znači ova posveta Crkve ali što znači i za Vas osobno?

Posveta Crkve je velik događaj, i mogla bih reći da ima «trostruko značenje». Na prvom mjestu posvećuje se jedno zdanje u kojem će se okupljati «živa Crkva» i koje će biti mjesto Božje prisutnosti. I naš Karmel može sada punom dušom pjevati: kako je dobro, kako je lijepo, zajedno biti u Domu tvom. Drugo: podsjeća nas da smo mi sami Hram – Dom Božji i da ne zaboravimo na naše osobno posvećenje; i treće: ovaj događaj nam podiže pogled prema Nebeskom Jeruzalemu – proslavljenoj Crkvi kao novom prebivalištu Božjeg naroda.

Na kraju, mislite li da redovništvo zatvorenog tipa ima budućnosti u suvremenom svijetu i zašto?

«Za blizinom tvojom Bože, trajnom žudnjom duše teže...» veli sv. Ivan od Križa. Iz tog razloga vjerujem da će uvijek biti Bogotražitelja, kao i onih velikodušnih duša koji će druge dovoditi k Isusu.

Razgovarala Bojana Đukić