Razgovor s prof. dr. Emiliom Marinom

Na nebrojeno mnogo načina Sveta Stolica se pokazala kao istinski prijatelj Bosne i Hercegovine i Hrvatske. No, na poseban način se to potvrdilo u procesima stvaranja neovisne Hrvatske. Među prvim otvorenim diplomatskim predstavništvima Republike Hrvatske je bilo ono pri Svetoj Stolici uspostavljeno 8. veljače 1992. Stoga je posebna čast i obaveza biti veleposlanik na ovom mjestu. Aktualni hrvatski veleposlanik (od prosinca 2004.) pri Svetoj Stolici je pedesetosmogodišnji Splićanin prof. dr. Emilio Marin.

Pored toga što je sada diplomat on je prvenstveno poznat javnosti kao vrstan arheolog koji je u svojoj dugoj i bogatoj profesorskoj karijeri, između ostaloga predavao na: Sorbonni, Oxfordu, Cambridgeu; vodio arheološka iskopavanja u Saloni, Naroni, Splitu i na Braču; bio kustos Arheološkog muzeja u Splitu. Autor je i/ili urednik 47 knjiga, urednik 21 sveska časopisa, autor 100 znanstvenih radova te preko 170 stručnih radova i članaka i 145 novinskih članaka. Osim toga što je hrvatski veleposlanik pri Svetoj Stolici, imenovan je 2005. izvanrednim i opunomoćenim veleposlanikom RH pri Suverenom viteškom Malteškom redu.
Za veleposlaničku službu kaže da je časna dužnost jer veleposlanik bilo gdje predstavlja svoju zemlju i svoj narod u dotičnom sjedištu. S prof. Marinom, ovim visokoobrazovanim ali jednostavnim čovjekom, razgovarali smo o njegovoj sadašnjoj službi ali i o njegovoj knjizi «Upoznao sam dvojicu Papa» te o Hrvatima u Rimu.

Prof. Marin, koliko je specifično biti veleposlanik upravo pri Svetoj Stolici?

Obično se kaže kako je vatikanska diplomacija najstarija diplomacija. Sveta Stolica ima diplomatski zbor vrlo brojan: dijelom sastavljen od rezidentnih, dijelom od nerezidentnih veleposlanika. Specifičnost veleposlanika pri Svetoj Stolici je u nekom formalnom smislu i u tome što taj veleposlanik nema dva do tri sektora koje drugi veleposlanici imaju. Nemamo gospodarsku suradnju, nemamo konzularne odnose i nemamo vojnu suradnju. Utoliko je naša dužnost usmjerena na onaj najtradicionalniji vid diplomacije.

Vi pokrivate i Suvereni viteški malteški red. Možete nam ukratko reći značenje i ulogu tog reda?

Veliki broj veleposlanika pri Svetoj Stolici je istovremeno akreditiran pri Suverenom viteškom malteškom redu pa tako je to i hrvatski veleposlanik. To je jedan red koji vuče svoje porijeklo još iz srednjeg vijeka a ima sjedište ovdje u Rimu. Subjekt je međunarodnog prava i on je osobito djelatan na karitativnom, socijalnom i medicinskom području i to u cijelom svijetu, poglavito u trenutcima kriza u pojedinim zemljama i u pojedinim područjima svijeta. Također je trajno nazočan u mnogim zemljama uključujući i ovdje u Rimu gdje ima i svoju bolnicu. Taj red je i za vrijeme Domovinskog rata u mnogo čemu pomogao one koji su bili u nevoljama pogođeni ratom ili poratnim prilikama.

Jednom ste rekli da je diplomacija ne samo politička, nego i društvena funkcija. Obično imamo neke predrasude prema diplomaciji kao hladnom pristupu. No, je li to zaista tako?

Diplomacija je zapravo samo po inputu politička ali dalje ne bi ni smjela biti politička. Kažem po inputu! Netko da bi došao u poziciju da bi bio veleposlanik mora imati politički mandat, mora biti poslan od svoje vlade, svoga predsjednika. U tom izvorištu dakle diplomacija je i politička ali dalje u svojoj djelatnosti jedan diplomat, jedan veleposlanik, ne bi se ni smio baviti politikom; ne bi ni smio imati neke eksplicitne političke preferencije; njegovo je da predstavlja svoju zemlju i zastupa one poglede o tekućim pitanjima koje ima njegova vlada ili njegov predsjednik. U tom kontekstu ona je i društvena funkcija jer se širi prostor poznavanja te zemlje. To je poglavito važno kod manjih ili malih zemalja koje su onda ovdje ili ondje u diplomatskom zboru ravnopravne s onim najvećim zemljama. Jasno, jedna velika kultura, jedna velika zemlja koja je sama po sebi dosta poznata i prisutna u svijetu, ona sigurno ima manju potrebu dodatno se predstavljati, od one koja je manja i manje poznata. Zato ova društvena funkcija, i ja bih još rekao jedan civilizacijski aspekt, je vrlo bitan. Dakle ne samo kao neki tehnički, kao što biste vi rekli hladni pristup, nego upravo i ljudski odnosi, međusobni odnosi, nastupi pa i to kako pojedini konkretni čovjek u ovom ili onom pitanju nastupa vrlo je bitno jer svi smo mi ljudi i razgovaramo s ljudima, prema tome to nije za zanemariti.

Na ovogodišnjem susretu pape Benedikta XVI. s veleposlanicima Svetom Ocu ste izrazili želju „da se pripreme za njegov dolazak u Hrvatsku, slijedom poziva koji su mu uputili državni i crkveni dužnosnici, dovrše u ovoj godini, kako bi mogao posjetiti zemlju koja je jedinstvena točka stjecišta Zapadnog svijeta, Slavenstva i Sredozemlja, i u kojoj od jeseni počinje s radom Hrvatsko katoličko sveučilište.“ Što se nalazi u pozadini ove Vaše želje da se pripreme za Papin dolazak dovrše ove godine?

Hvala što ste točno citirali ono što sam ja i kazao toga dana. Ja sam tako promislio i u ovih tri- četiri rečenice koje ste vi naveli, pokušao kondenzirano koliko se i najviše može u takvoj prigodi reći nešto Papi, kako o našoj zemlji tako eventualno i o motivu da nas posjeti. U pozadini se nalazi ono što svi mi želimo: da bi Papa došao. Sada je pitanje nekog vremena timeinga, motiva. Mislim da to što sam izrazio daje jedan poticaj kojim bi se dodatno moglo motivirati Papin eventualni itinerar da bi njegova željena posjeta Hrvatskoj imala i značenje koje bi nadilazilo samo značenje za Republiku Hrvatsku. Ako bi se pripreme za takav događaj mogle dovršiti ove godine u raznim aspektima onda bismo tako da kažem bili mirni i mogli očekivati takav dan za koji se nadamo da će doći.

Posebno ste izdvojili i početak rada Hrvatskoga katoličkog sveučilišta. Kako ocjenjujete njegov osnutak i što bi trebalo biti njegovo poslanje u Hrvatskoj?

Meni se čini da je početak ovog novog sveučilišta kojeg je lani inaugurirao državni tajnik kardinal Bertone providonosan. Jedno novo sveučilište koje bi se bavilo društvenim znanostima za početak jest temelj programa hrvatskog katoličkog sveučilišta. Ono će sigurno značiti jedno obogaćenje jer više ponude može biti korisno u svakom slučaju i za naše građane, za našu mladu generaciju a isto tako uvijek je jedna zdrava konkurencija dobrodošla. Samo u plemenitom natjecanju i znanstvenici a i profesori mogu bolje napredovati.

Veleposlanstvo RH pri Svetoj Stolici uključeno je u rad diplomatskog kluba veleposlanika zemalja Europske unije pri Svetoj Stolici. Kakav je položaj Crkve u zemljama Europske Unije?

Položaj Crkve u zemljama Europske Unije varira od zemlje do zemlje. U načelu je svugdje na istim temeljima: Crkva je autonomna i razdvojena od civilne vlasti. Tako da je Europska Unija u praksi jedan prirodni okvir u kojem Katolička crkva ima svoje djelovanje. Europska Unija, srećom, danas uključuje one bivše zemlje tzv. male Europe od koje je krenuo nastanak ove Unije i sve ostale koje su se postupno uključivale u Uniju. Ako se ograničimo na ovom crkvenom aspektu onda je sigurno presudnu ulogu u tome odigralo naučavanje tijekom dugogodišnjeg pontifikata Ivana Pavla II. koji se nije umarao da kaže zapadnoj Europi kako dolazi s onog prostora koji se smatrao istokom u zapadnu Europu. On je stalno naglašavao, što je očito urodilo plodom, kako Europa mora disati na oba plućna krila. To je osobito važno jer Europa nije nikada bila neprisutna i u tim istočnim zemljama. Hrvatska ne treba govoriti kako će ući u Europu jer mi već jesmo tamo, drugo pitanje je da sutra postanemo članica Europske Unije, ali u Europi već jesmo.

Na Papinskom lateranskom sveučilištu u Rimu, u prosincu 2008. organiziran je dvodnevni međunarodni znanstveni skup: „Crkva u Hrvatskoj i Drugi vatikanski koncil – Sudjelovanje, doprinosi, prijem“. Na njemu je, između ostaloga, predstavljena Vaša knjiga „Upoznao sam dvojicu Papa“. Ona je „pripovijest o osjećajima i razmišljanjima na tragu Ivana Pavla II. i Benedikta XVI.“ u kojoj su sakupljeni eseji osobnih viđenja i doživljaja povijesnog vremena zadnjih mjeseci života Ivana Pavla II, njegove smrti, te izbora Benedikta XVI. Smijemo li Vas zamoliti da usporedite dvojicu papa: Ivana Pavla II. i Benedikta XVI.?

To obično i ljudi privatno pitaju, međutim to je jako teško usporediti. I jedan i drugi su veliki Pape. Jedan je bio djelatan četvrt stoljeća, a drugi pontifikat je u tijeku tako da je onda i pogled na ovaj drugi pontifikat relativniji u odnosu na onaj koji je završen.

Kakva su Vaša iskustva s njima?

Moja osobna iskustva su različita. Papu Ivana Pavla II. sreo sam isključivo kao papu i nisam ga poznavao u ranijem životu. Sreo sam ga dva puta i prije nego što sam postao veleposlanik, a treći put sam imao čast biti u njegovoj nazočnosti prigodom njegova drugog pohoda Hrvatskoj, kada sam na molbu nadbiskupa Jurića ja bio tumač u splitskoj katedrali i u Dioklecijanovoj palači. Što se tiče drugog Pape upoznao sam ga prije izbora a i sada kao papu te sam neke dojmove opisao čak i u ovoj knjizi.

Po čemu su slični, a po čemu se razlikuju?

Razni ljudi pišu o tome. Možda, ali sa velikom šansom da se pogriješi, ovo je samo jedna misao od toliko njih koje bi se mogle razviti detaljnije. Slični po tome da se i jedan i drugi u potpunosti predaju Crkvi i čovječanstvu. Razlika je možda u tome da je Ivan Pavao II. kao svoju župu vidio cijeli svijet. Možda u tom segmentu je Benedikt XVI. drugačiji jer on smatra svojom „župom“ ono što mu je doista i povjereno a to je Rimokatolička crkva.

Papa Benedikt XVI je Vas nazvao „subratom“. Po čemu i kojom zgodom?

To datira od susreta kada sam došao u Rim. Razgovarao sam s kardinalom Ratzingerom o raznim temama, a između ostaloga i o tome da smo obojica bili izabrani za redovite inozemne članove Francuske akademije znanosti i umjetnosti. Običaj je da se članovi te institucije tituliraju subraćom. Kardinal je tako i kazao: «Vi ste moj subrat». Kada je postao Papa i kada smo prvi put kao diplomatski zbor pri Svetoj Stolici, primljeni da mu čestitamo na izboru, po jednom ustaljenom i strogom protokolu, šef protokola Svete Stolice najavljuje jednog po jednog veleposlanika bez imena već po državama, kada je došao red na mene šef protokola reče: «Veleposlanik Hrvatske». Papa ga je na neki način prekinuo rekavši na francuskom: „Pa mi se poznajemo, kako ste moj dragi subrate?“ To je čulo nekoliko ljudi, među ostalim i talijanski veleposlanik koji je bio time impresioniran te je mnogo puta ponavljao tu anegdotu.

Za kraj možete li nešto kazati o Hrvatima u Rimu? Kako se okupljaju? Susrećete li ih?

One Hrvate koji se okupljaju u Rimu najčešće susrećem u crkvi sv. Jeronima, bez obzira radi li se o svjetovnjacima, laicima ili kleričkim ljudima. Upravo preko ovog Zavoda već 550 godina Hrvati su prisutni u Rimu. Ima nekoliko istaknutih Hrvata koji su bili ili još uvijek jesu Papini suradnici, i ostali su živjeti u Rimu. Od ovih mlađih posebno treba istaknuti nadbiskupa Nikolu Eterovića, glavnog tajnika Sinode biskupa. On je bio i Apostolski nuncij te je vrsni diplomat i sigurno jedan od najjačih kadrova ovdje u Rimu. Ne smijemo naravno zaboraviti ni mons. Rajiča koji je svaki dan sa Svetim Ocem, to je Hrvat iz Kanade i Bosne i Hercegovine.

 

Razgovarao: Mario Udina
Objavio: Katolički tjednik