Razgovor s paterom Božidarom Nagyom

Od mnogih znamenitosti u Rimu Hrvati se mogu pohvaliti da su i oni pridonijeli da Vječni grad obogate još jednim znamenitim zdanjem i kulturno-vjerskim svjedočanstvom. To potvrđuje i Dom hrvatskih hodočasnika «Blaženi Ivan Merz» koji se nalazi u istočnom dijelu Rima, u ulici Via del Grano.

Oče Božidare, Dom hrvatskih hodočasnika „Baženi Ivan Merz“ u Rimu postoji već 22 godine a vi ste mu utemeljitelj i ravnatelj. Možete li nam reći kako je došlo do njegova osnivanja?

Bilo je to još u godinama 1982.-1988. kad sam bio u službi na Radio Vatikanu. Gotovo svakodnevno sam se susretao s problemom zbrinjavanja naših hodočasnika. Prije nego što sam došao na Radio Vatikan, svake sam godine, barem jedanput vodio mlade Rim i uvijek sam se suočavao s problemom kako naći što jeftiniji smještaj za našu omladinu. Trebalo je kucati na vrata talijanskih župa, škola jer naš čovjek, pogotovo mladi, nije mogao platiti hotelski smještaj. I kad sam došao na službu u Rim moji su se prijatelji, znanci i mnogi drugi počeli vrlo često obraćati na mene s molbom da im pomognem u posredovanju i pronalaženju kakvog jeftinijeg smještaja. I onda vam u jednom trenutku pukne film i postanete svjesni da to stvarno više ne može tako; ne možemo se neprestano ponižavati i kod Rimljana tražiti malo betonskog ili kamenog poda gdje bismo mogli prenoćiti u vrećama za spavanje. Nismo prosjački narod da si ne bismo mogli načiniti jedno prikladno prihvatilište za naše hodočasnike. I koncem 1985. došla mi je ideja da kad drugi narodi imaju svoj hodočasnički dom i svoje kuće, pa zašto to ne bismo mogli imati i mi. Osobito jer imamo dugu višestoljetnu tradiciju postojanja hrvatskog gostinjca u Rimu koji je primao hodočasnike i to u ono vrijeme kad se dolazilo pješice u Rim i kad nije bilo takvih suvremenih prijevoznih sredstava kao danas. S ovom sam idejom upoznao i neke svoje bliske prijatelje, svećenike, redovnike i redovnice koji su tada živjeli u Rimu. Prvo samo osobno o svemu obavijestio Svetoga Oca Ivana Pavla II. Bilo je to u jednoj privatnoj audijenciji 14. prosinca 1985 koju sam omogućio za jednu skupinu mladih iz Zadra. Papa je, čuvši za ideju odmah udijelio svoj blagoslov za budući pothvat. Desetak dana kasnije, na sam Božić imao s njime susret nakon prijenosa blagoslova Urbi et Orbi. Kad sam mu ponovo spomenuo tu ideju Sveti Otac je rekao: „To je dobra ideja, to je dobra inicijativa!“ I potom je slijedilo najvažnije, početkom siječnja 1986. dobio sam iz Vatikanskog Državnog tajništva dopis u kojem stoji kako Sveti Otac hvali ideju Doma hrvatskih hodočasnika, ohrabruje one koji na tome rade i podjeljuje svoj blagoslov; uz pismo je bio priložen novčani ček, tj. Papin novčani dar za budući hrvatski hodočasnički Dom u Rimu. Taj dar upisan je u knjigu dobrotvora pod br. 1. I s tim blagoslovom i tom materijalnom pomoći Svetog Oca krenuli smo u ostvarenje ideje. Osnovali smo 7. siječnja 1986. Inicijativni odbor u koji je ušlo nekoliko hrvatskih redovnika, svećenika i laika. A na osnivanju bio je nazočan i biskup Franjo Komarica koji je dan prije bio posvećen u Rimu za biskupa. Drugi važan trenutak u ostvarenju Doma hrvatskih hodočasnika bio je zavjet što ga je Odbor učinio 10. svibnja 1986. tada još slugi Božjem Ivanu Merzu: ukoliko nam pomogne svojim nebeskim zagovorom za ostvarenje ove ideje Dom će po njemu dobiti ime. Tako je i bilo. Tijekom pet godina skupljali smo priloge za Dom kod naših hrvatskih iseljenika po cijelom svijetu. Velikodušno su se odazvali Hrvati Amerike, Kanade, Australije, Novog Zelanda i Europe. Posljednja rata bila je otplaćena 10. svibnja 1991. točno na taj isti dan kad je zavjet bl. Ivanu Merzu bio načinjen, a to je bio njegov smrtni, danas njegov liturgijski blagdan nakon beatifikacije. Bio je to jasan pokazatelj da je blaženi Ivan Merz pomogao i stoga Dom od tada nosi ime po njemu.

Jesu li i naši biskupi podržali vašu ideju?

Odbor je odmah obavijestio i hrvatske biskupe. Oni su se s time suglasili pa je u jesen 1987. Franjo kardinal Kuharić preko „Glasa Koncila“ u ime hrvatskih biskupa preporučio taj pothvat i poziva buduće dobrotvore da se uključe svojim darovima da se ideja ostvari. Želim posebno istaknuti ulogu splitsko-makarskog nadbiskupa Frane Franića koji je od početka bio podržavatelj te ideje i koji je najviše pridonio da su je hrvatski biskupi prihvatili. Osim toga nadbiskup Franić je bio jedini koji je u svojoj nadbiskupiji uputio svim župama preporuku da se prikupljaju darovi za Dom. Moramo imati međutim u vidu da je u Hrvatskoj bio još komunistički režim te da je bilo pokušaja od tadašnje komunističke vlasti da osujeti i onemogući ostvarenje ove ideje ali nisu u tome uspjeli. U znak zahvalnosti nadbiskupu Franiću prošle smo godine postavili njegovu bistu u dvorištu koja svakog hodočasnika podsjeća na njegovu dobrotvornost i potporu.

Tko su bili članovi Inicijativnog odbora?

Za predsjednika smo izabrali ispovjednika u bazilici sv. Petra franjevca konventualca oca Zvonimira Zlodija. Član je još bio i mons. Fabijan Veraja koji je tada bio na službi u Kongregaciji za proglašenja svetaca, zatim otac Pavao Melada, franjevac, poglavarica sestara Kćeri milosrđa sestra Marija Goretti. I u njihovoj generalnoj kući imali smo taj prvi utemeljiteljski sastanak Inicijativnog odbora. Potom je tu bila s. Celina Sarić zatim gospođa Tereza Tocilj, učiteljica kao predstavnik hrvatskih laika. Naknadno je član odbora postao i dominikanac otac Stjepan Krasić. Naravno, svatko od nas je radio koliko je mogao i animacijom i preporukama za prikupljanje priloga i Bogu hvala, ova stvar je dovedena do kraja.

Posljednjih godina ste i preuredili taj Dom. Na koji način?

Dom je sastavljen od tri zgrade. To je veliki kompleks i ima veliko dvorište, lijepi vrt s drvećem. Dom je kupljen 1987., to je bila Marijina godina koju je proglasio papa Ivan Pavao II. tako da smo za potpisivanje ugovora o kupnji Doma namjerno izabrali 16. srpnja 1987. kada se slavi blagdan Gospe Karmelske. (To je ujedno i dan koji je Gospa u Lurdu izabrala za svoje posljednje ukazanje čime je potvrdila vrijednost ovoga blagdana). Taj je dan dakle bogat Gospinom prisutnošću i željeli smo da Gospa bdije nad našim Domom i od tada je Gospa Karmelska zaštitnica Doma.
Dom smo kupili od talijanskih časnih sestara kojima je služila kao škola. Mi smo ga postupno prilagođavali za potrebe hodočasnika. U posljednje tri godine Dom smo uredili na način i u skladu sa standardima za takve ustanove. Naravno, bili smo prisiljeni podići kredit pa ga sada postupno otplaćujemo. Dom je za ove 22 godine uz Gospinu zaštitu lijepo poživio i uvijek je u usponu i ide naprijed. Koliko je potreban hrvatskom narodu najbolje pokazuju brojke. Prema uvidu u statistike kroz Dom je prošlo oko 40.000 hrvatskih hodočasnika. Mnogi vodiči koji dovode skupine u Rim vele da većina tih hodočasnika ne bi Rima nikad ni vidjeli niti u njega hodočastili da nije bilo ovoga našeg Doma. Uređen je tako da uz pristupačnu cijenu hodočasnik dobije smještaj, hranu a tu je i hrvatska riječ i osjećaj da niste u stranom svijetu nego u vlastitoj kući. Dom je zajednička kuća svih Hrvata koji dođu učvrstiti svoju vjeru na izvorima kršćanstva jer je u prvom redu zbog toga načinjen. U funkciji je učvršćenja svete katoličke vjere hrvatskoga naroda.

Koji je smještajni kapacitet Doma?

Dom može primiti dva autobusa hodočasnika, tj. ima 100 ležajeva. S tim da je 50 ležajeva uređeno i usklađeno prema suvremenim smještajnim standardima, a drugih 50 je prikladno više za mlade koji se zadovoljavaju nešto skromnijim smještajem. Premda je Dom u osnovnim stvarima uređen, no ima toga još mnogo što treba dotjerati i srediti. Imamo u planu i to urediti, ali nemamo još financijskih sredstava za to. Stoga i ovom prigodom upućujem poziv za dobrotvore za pripomoć dovršenja uređenja našega Doma. Hodočasnici koji dođu mogu vidjeti zanimljiv natpis na ulazu u svaku uređenu sobu: „Namještaj je darovala ta i ta župa, ili ta i ta obitelj...“ Sličnu akciju imamo za uređenju kuhinje. To daje mogućnost darovateljima da ovjekovječe svoje ime u Vječnom gradu. Mogu spomenuti i detalj iz Varaždina. Uprava lista „Varaždinske vijesti“ kupila je stolice za blagovaonicu. Nedavno je općina Netretić i župa Završje darovala veliki ormar za posuđe u blagovaonici. I tako zajedničkim silama radimo na tome da bi naš čovjek u budućnosti imao što bolji i ljepši smještaj.

Vi ste ujedno i postulator za kanonizaciju blaženog Ivana Merza svetim. Kada će se ovaj dom moći zvati Dom hrv. hodočasnika „Sveti Ivan Merz?

Budući da Dom nosi ime po blaženom Ivanu Merzu u njemu se nalazi i sjedište rimske postulature za njegovu kanonizaciju. Postulatura mora imati mjesto za svoje djelovanje ovdje u Rimu a bilo je logično da će to biti ovdje. Sada se puno radi na pripremi kanonizacije. Potrebno je ispuniti dva uvjeta za kanonizaciju. Prvi: da blaženi Ivan zaživi u Božjem narodu kao Božji ugodnik, da mu se ljudi mole, da ga štuju, da posjećuju njegov grob, da čitaju njegove biografije i knjige o njemu. Blaženik i budući svetac mora biti poznat. A drugi je uvjet jedno čudo koje treba izmoliti, tj. čudesno uslišanje po zagovoru Blaženika kojim Bog potvrđuje da je zagovor budućeg sveca snažan i time Bog pokazuje da želi da on bude proglašen svetim. A čudesa neće biti ako ne bude molitve. Evo i to je jedan apel našoj vjerničkoj javnosti da se mole blaženom Ivanu i da se preporučuju u njegov zagovor. Imamo na internetu njegovu vrlo bogatu web stranicu: www. ivanmerz.hr. Osim brojnih informacija ondje je i cijela molitva devetnice te mnoga uslišanja koja su se do sada dogodila. Ima ih preko 600 raznih uslišanja u životnim potrebama i nedaćama u kojima je bl. Ivan Merz posredovao. A to je samo jedan dio. Sigurno ima i onoga što nije prijavljeno, što su ljudi za sebe zadržali. Stvarno se vidi koliko je on moćan u zagovoru. Drago nam je što se poznavanje blaženog Ivana sve više širi u inozemstvu. Evo na primjer na Filipinima, njegovo je poznavanje sve veće; čak imamo i vicepostulaturu ondje. Potom u Francuskoj, gdje smo također ustanovili njegovu vicepostulaturu, Naš blaženik postaje poznat dakle i u svijetu, što je bitno; ali najvažnije je ipak da mi u domovini izmolimo čudo za njegovu kanonizaciju.

Na samom ulazu u Dom hrvatskih hodočasnika nalazi se uokviren posljednji govor predsjednika Tuđmana u Rimu. Možete li nam reći zašto?

To je ne samo zanimljivo, nego i važno znati. Posljednji govor koji je prvi hrvatski predsjednik održao prije svoje smrti bio je u Rimu i to 28. listopada 1999., 40 dana prije svoje smrti prigodom otvaranje hrvatske izložbe u Vatikanu koja je bila posvećena temi „Hrvati, kultura, kršćanstvo, umjetnost“. Tu su se našli naši najdragocjeniji povijesni dokumenti, ne samo s umjetničkog stajališta, nego i povijesni dokumenti. Tako su se Hrvati kroz tri mjeseca u Vatikanskim muzejima mogli predstaviti stranom svijetu. Predsjednik Tuđman pozvan je da otvori izložbu. I premda je bio bolestan došao je u Rim. Posljednji se puta susreo tom prigodom i s Papom Ivanom Pavlom II. Bio je kod njega u audijenciji prije podne, a poslije podne je otvorio tu izložbu. Bio sam prisutan na otvorenju pa sam na svoje uši čuo taj govor koji je podijeljen svim uzvanicima. Bio je to krasan i izvanredan govor. To je bila sinteza cijela ne samo nacionalne nego i kršćanske povijesti. U govoru je predsjednik istaknuo na poseban način što je veza s Rimom, blizina Rima i povezanost hrvatskog naroda s Rimom značila kroz povijest za očuvanje našega i nacionalnog i vjerskog i kulturnog identiteta. Taj govor nažalost nije bio dovoljno vrjednovan u našoj javnosti kako zaslužuje. Mi smo ga ovdje uokvirili tako da ga svaki hodočasnik može pročitati. A tiskali smo ga i na jednom listu papira tako da ga hodočasnici mogu i ponijeti sa sobom. Govor treba nekoliko puta pročitati da bi se shvatila sva dubina tih riječi; to je jedno prekrasno svjedočanstvo što znači i s nacionalne i političke i kulturne i vjerske strane Rim za Hrvate. I taj govor našega prvoga predsjednika smatramo njegovom duhovnom oporukom. Zato smo ga bar ovdje vrjednovali jer želimo da osim ostalih uspomena koje hodočasnik ponese iz Vječnog grada da ponese i prekrasne misli i ideje koje je predsjednik Tuđman izrazio u ovoj svojoj duhovnoj oporuci.

Razgovarao: Marijo Udina
Katolički tjednik