Razgovor s p. Zdravkom Kneževićem, DI

Voditelj ste Studentskog katoličkog centra u Zagrebu, poznatog pod nazivom SKAC „Palma“. Kako biste opisali što je zapravo SKAC?

Studentski katolički centar osnovao je p. Luka Rađa 2001. i iznikao je iz vjeronauka u Palmotićevoj koji se već 40 godina održava. Osim studentskog vjeronauka p. Rađa osnovao je i timove koji će raditi s mladima, pokrenuo web stranicu, dopisivanja s mladima gdje je odgovarao na sva moguća pitanja koja su mu postavljali... Za sve to sam danas zadužen ja. SKAC je katolička udruga studenata i mladih radnika koja svojim radom želi dati potporu mladim ljudima u kršćanskom životu. Želi im dati usmjerenje i zajedno s njima zajednički tražiti odgovore na aktualna pitanja današnjeg trenutka.

Zaduženi ste za rad s mladima. Iz Vašeg osobnog iskustva, koje su pozitivne stvari koje Vam pruža taj rad, ali i eventualni problemi s kojima se susrećete?

Tri godine sam do sada bio vjeroučitelj studenata. Da bih mogao zajednički tražiti s ljudima odgovore na pitanja, moram mnogo razgovarati, proučavati, razmišljati, istraživati i moliti. Druženje s mladima, podjela njihovih problema, nastojanje pomoći im. To je ono lijepo u ovoj vrsti pastorala. S druge strane, poteškoće koje se pokatkada javljaju su uglavnom tehničke prirode.

U sklopu aktivnosti SKAC-a održavaju se i ignacijanske duhovne vježbe u svakodnevnom životu. Kako su mladi prihvatili tu ideju i koliko je njihovo zanimanje za sudjelovanje u nečemu takvome?

Bilo je mnogo onih studenata koji su na studentskom vjeronauku saznali da postoje duhovne vježbe u svakodnevnom životu i raspitivali su se što bi to moglo biti i mogu li se i oni prijaviti. Vidjevši njihovu ozbiljnost, objasnio sam im o čemu se radi. Do sada sam tri generacije pratio na tim duhovnim vježbama i rezultati su izvanredni. I ne samo to, ti mladi i nakon duhovnih vježbi ostaju još više uključeni u svakidašnji život Crkve.

Preuzeli ste i dopisivanja s mladima na stranicama SKAC-a. Možete li nam reći koliko iz pitanja koja mladi postavljaju doista izvire njihova iskrena potraga za odgovorima i Bogom, a koliko su pitanja tek iz znatiželje i zabave?

Uglavnom se jasno vidi da se radi o nedoumici koja nije samo ono tek da bi se nešto pitalo. Ima slučajeva gdje netko stvarno traži Boga i već ga pomalo hvata nestrpljivost, a Bog se i dalje ne objavljuje. Takvih pitanja ima mnogo. To vidiš da nisu samo pitanja onako, bez veze, nego da pitanje proizlazi stvarno iz jednog osobnog traženja. Također ima dramatičnih pitanja s područja braka, zajedničkog života u braku, a tu su i liturgijska pitanja, mladenačka pitanja, pitanje čistoće, itd... Uvijek u odgovorima sam jasan i ne odstupam od moralnog učenja Katoličke crkve, ali također posebno pazim da ne povrijedim i ne sasiječem mlade svojim odgovorima, nego im nastojim argumentirati i objasniti.

Jedan od projekata SKAC-a su i kamp Modrave. Kako biste opisali rad s mladima u ovom kampu?

S vremenom rad s mladima u kampu Modrave dobio je svoj prepoznatljivi oblik, svoju fizionomiju, svoju prepoznatljivost. Svaka skupina provede tjedan dana na Modravama i to je jedan tjedan gdje ne samo da su mladi ljudi zajedno u igri, u molitvi, u svjedočenju vjere, nego je tu i jedno iskustvo prirode, drugačije jedno iskustvo te iskustvo upoznavanja drugih mladih ljudi, isto tako katolika kao što su i oni, praktične vjernike. Nerijetko se tu mogu čuti velika, iskrena svjedočanstva vjere. Tu se susreću ljudi iz mnogih krajeva, upoznaju jedni druge i saznaju da nisu sami. Tu nastanu prijateljstva, dopisivanja, a imamo i susrete sudionika kampa nakon završetka kampiranja i na taj način nastojimo i nakon Modrava raditi s njima. Tako smo jesenas imali susrete u Ogulinu, sredinom listopada. To je jedan život gdje ništa nije prepušteno slučaju, stihiji, nekakvom neredu, nego je cijeli dan ispunjen i pomno isplaniran. Animatori su također zaduženi i zaslužni za mnogo toga što se odvija u kampu. Moram iskreno priznati, teško mi je reći što sudionici kampa istinski u duši doživljavaju. Ipak, ono što izvana vidim, povratna informacija je izrazito pozitivna. Pogotovo kada je u pitanju posljednji tjedan u kolovozu, kada se održavaju duhovne vježbe za mlade. Također se vidi zadovoljstvo s voditeljem duhovnih vježbi jer razlaže stvari i teme na mladima jasan, temeljit, shvatljiv i blizak način. Stoga smatram kako svatko tko hoće može za ovih nekoliko dana naći odgovore na svoja pitanja i traženja, naučiti moliti, produbiti svoju molitvu i to je za ovih 4-5 dana odličan rezultat. Ipak, ono što zasigurno znam jeste da velika većina sudionika kampa, bilo u redovitom programu, bilo u posljednjem tjednu koji su pohađali duhovne vježbe, jedva čekaju da se dogodine ponovno vrate u ovaj kamp. To mi svakodnevno mladi potvrđuju s mnoštvom svjedočanstava koja mi šalju ili pričaju.

Kako Vi osobno doživljavate ovaj projekt na Modravama?

Kada mi je provincijal rekao da ću raditi s mladima, bio sam sretan i nije mi to bilo strano jer sam već bio odgojitelj sjemeništaraca, učenika i studenata. Jako je važno da voliš one s kojima radiš. Oni to osjete. Pogotovo to dolazi do izražaja kada je u pitanju rad s mladima. Sad sam tu s njima i dajem ono što mogu. Nisam nekakav „sladunjavac“, kažem ono što mislim i nastojim biti potpuno iskren s njima te im svakodnevno svjedočiti svoju vjeru. Nemam šta glumiti, ono što nastojim živjeti to im i svjedočim. Mislim da u radu s njima ne treba naglasak stavljati na nekakvo puko prenošenje znanja jer danas oni do znanja i informacija mogu doći vrlo lako i brzo. S druge strane, mladi traže osobno i potpuno iskreno svjedočanstvo vjere. To im je važno i to vrlo lako prepoznaju. Zbog toga svoj rad temeljim upravo na iskrenom svjedočenju svoje vjere i svoga doživljaja Boga. Jer, to je na kraju krajeva smisao uopće čovjekovog života. Sve što im govorim, svjedočim iz vlastitog iskustva jer je za mene život zadobio smisao i puninu tek kad sam se okrenuo Bogu. Kada sam od provincijala Kopreka primao poslanje, bio sam malo preplašen i zbunjeno sam ga pitao: „pa kako će mladi mene prihvatiti?“ Odgovorio mi je kroz smijeh: „Budi bez brige, čim te malo upoznaju itekako će te prihvatiti.“ Tako je i bilo. Zato mi rad s mladima mnogo znači, a pogotovo ovdje u kampu na Modravama.

Nerijetko se čuje komentar kako mladi nakon sakramenta potvrde odlaze iz Crkve. Kako Vi gledate na taj problem?

Kao prvo, mnogo puta je pokrenuto pitanje je li se uopće taj sakramenat dijeli u pravo vrijeme jer su mladi ljudi tada poput mladog vina koje još uvijek vrije. Osim toga, glavno je pitanje koliko mladi u našim župama doista osjećaju da su „doma“, da su prihvaćeni i dobrodošli ili mi tu samo „odradimo“ svoj dio posla i pošaljemo ih kući ili na ulicu. Mladi ljudi su skloni otići tamo gdje im je ljepše, a na žalost, nerijetko je to izvan Crkve jer često puta nemaju iskustvo vjere, ne shvaćaju baš što bi to Misa trebala biti, u potrazi su za prijateljstvom, razumijevanjem. Ipak, na kraju krajeva, čovjek je slobodno biće, a na nama je odgovornost da im pružimo osjećaj da tu pripadaju, da smo tu za njih i da ih razumijemo te da im budemo svjedoci susreta s Bogom.

Na kraju, što je najvažnije u radu s mladima?

Biti tu za njih. A to je možda najteže. Ipak, to je ono najvažnije. Biti tu za njih, u svim njihovim radostima, problemima, nadama, traženjima i lutanjima. Pružiti im osjećaj da imaju gdje doći, da su dobrodošli, da tu mogu biti onakvi kakvi jesu i da bez obzira na sve uvijek imaju nekoga tko će ih barem moći pozorno saslušati i pokušati im pomoći. Biti tu za njih da znaju kako imaju mjesto gdje mogu doći kada god trebaju nekoga barem za razgovor. Nekoga tko će ih pokušati razumjeti i usmjeriti ih, uliti im nadu iskreno svjedočeći Boga svojim životom. Biti tu za njih je možda najteže, ali je svakako i najvažnije i najvrjednije u susretu i radu s mladima.

Razgovarala: Bojana Đukić