Razgovor s p. Antunom Cvekom

Pomagati “najmanjima od najmanjih” oduvijek je bila zadaća svakoga kršćanina a posebno redovnika. Međutim, danas se sve češće mogu čuti prigovori kako su svećenici i redovnici zaboravili na karitativni dio svog poslanja. Ipak, životna priča p. Antuna Cveka, isusovca koji se u cijelosti posvetio radu s starima i napuštenima pokazuje nam kako karitativna dimenzija kršćanskog života ipak nije zaboravljena.

Na početku, možete li nam ispričati kako je došlo do toga da se posvetite upravo radu s starima, napuštenima i nemoćnima?

Počelo je još prve godine na fakultetu kada smo kao studenti potrebitima nosili božićne darove od nadbiskupskog Caritasa godine 1969. Bio je to prvi susret s jednim do sada nepoznatim svijetom bijede i nevolje. Naime, radilo se o jednoj osamljenoj bolesnoj starici koja je živjela u potkrovlju kuće koja je bila određena za rušenje. Taj prvi susret bio je početak mojeg karitativnog djelovanja, a 2008. godine upravo u predbožićno vrijeme navršilo se četrdeset godina mog socijalnog apostolata.

Udrugu “Kap dobrote” osnovali ste 1990. godine. Recite nam nešto o začetcima rada udruge.

Da, 1990. osnovana je udruga “Kap dobrote”. Gledajući i doživljavajući velike potrebe osamljenih i nemoćnih nužno je zahtijevalo jedan skupni organizirani rad kako bi se moglo udovoljiti potrebama velikog broja nemoćnih osoba. Naime, ovaj organizirani rad započeo je još 1977. godine s radom na terenu, a u ono vrijeme nismo se mogli registrirati. To smo učinili 1990. Ciljevi ove udruge su: pomoći svim nemoćnim, osamljenim osobama kako i koliko im se može pomoći tamo gdje se one nalaze. To su najviše osobe koje žive u svojim privatnim stanovima (obično popodrumima ili napuštenim starim ruševnim kućama), ali posjećuje bolesnike u domovima i stacionarima.

Koliko je ova udruga prepoznata od vjernika i koliko se oni dragovoljno uključuju u njezin humanitarni rad?

Što se tiče vjernika i njihovog sudjelovanja u humanitarnom radu udruge, uglavnom sve se radi volonterski. Oko stotinu je članova. Dakle, prema ovom broju volontera može se zaključiti i veličina rada i ljubavi prema svima koji su ovisni o tuđoj pomoći, a ima i drugih koji sudjeluju sa svojim raznim prinosima i raznim donacijama što se posebno osjeća prilikom blagdana uoči Božića i Uskrsa.

Iz ove udruge nastala je i zaklada “Biskup Josip Lang”. Možete li nam reći nešto o tome?

Zaklada “Biskup Josip Lang” jest sestra starije udruge “Kapi dobrote”, što znači da su neopisivo velike potrebe skrbi onih koji se nalaze u teškoj životnoj situaciji i koji su potpuno ovisni o tuđoj pomoći, a koje udruga “Kap dobrote” ne može sama riješiti. Upravo radi toga je i osnovana spomenuta zaklada. Ona ima isti cilj, a to je pomoći starim i nemoćnim osobama, ali ne toliko na terenu, nego skrbiti o nemoćnima u jednom mirnom domu obiteljskog tipa. Uglavnom su to stare i nemoćne, a često i potpuno napuštene osobe bez ikoga svoga, kojima se ne može pomoći na terenu, nego im je potrebna cjelodnevna skrb.

Što govore Vaša iskustva o tome koliko mladi ljudi imaju osjećaja za najpotrebitije?

Sigurno da se u svakom čovjeku nalazi nešto dobro, a posebno u mladima. Samo to dobro treba otkrivati i aktivirati. To što aktivnost mladih nije još veća, govori nam o nedovoljnom odgoju za ovakav humanitarni rad i slaboj osjetljivosti prema nemoćnim osobama. Ovaj odgoj treba započeti od najranijeg djetinjstva, kroz osnovnu školu, srednju, fakultet, a posebno razvijati na vjeronauku, gdje se usvajaju temelji jednog solidarnog kršćanskog života. Dakle, koliko ćemo ulagati u njihov karitativni odgoj, tolika će biti kvaliteta njihovog kršćanskog i karitativnog života.

U svojoj knjizi “Dnevnik otpisanih” opisujete iskustva “s terena”. Što reći o situaciji i uvjetima u kojima ti ljudi žive i koliko je takvih osoba?

O situaciji i uvjetima u kojima danas žive ljudi koji su ovisni o tuđoj pomoći i koliki je njihov broj, zaista je teško od-govoriti. Veliki je postotak ljudi koji često žive i umiru, a da se za njih i ne zna. S vremena na vrijeme u dnevnom tisku objavljuju se strašne sudbine takvih osoba. Uvjeti u kojima oni žive u većini slučaja su takvi da tu volonterska pomoć ni izdaleka ne može pomoći i zato je nužno i hitno formirati jedan tzv. “profesionalni tim” na terenu koji bi se sastojao od: socijalne radnice, medicinske sestre, njegovateljice, domaćice i kućnog majstora. Takav tim na terenu uglavnom bi obuhvatio sve potrebe nemoćnih osoba na terenu. I zaklada provodi jednu akciju posjeta bolesnika koji se nalaze u stacionaru, čiji je broj oko 160. To je jedan kolektivni posjet bolesnicima svake druge nedjelje u mjesecu u kojoj sudjeluje oko desetak volontera. Radi se samo o onima koji su evidentirani, ali ima još mnogo onih za koje ne znamo, jer uvijek se javljaju novi.

Prema Vašem mišljenju, što najviše nedostaje tim ljudima?

Najveće trpljenje starijih osoba je osamljenost i napuštenost i što su jednostavno zaboravljeni često puta od svojih najbližih. Prisutnost čovjeka, njegova pažnja i ljubav više su od materijalne zapuštenosti i nebrige. Ta potreba za čovjekom i njegovom prisutnošću osjeća se jednako u domovima u kojima su oni tjelesno zbrinuti, ali i kod onih koji nisu zbrinuti, a pored toga nalaze se i u materijalnim potrebama. Za vrijeme posjeta u domovima uvijek se čuje: “Nemojte nas ostaviti, zaboraviti, mi smo siromasi, mi nemamo nikoga...”

Koliko današnje društvo ima sluha za stare, napuštene i nemoćne osobe?

Današnje društvo se potpuno oglušilo za ove potrebe ugroženih i nema razumijevanja, što zbog egoizma, samodostatnosti, samoostvarenja pojedinaca i sl. Danas postoje domovi za starije i nemoćne, stacionari i razne druge socijalne ustanove. Sve je to lijepo, dobro, korisno i nužno potrebno; potrebno, ali nije dovoljno. Još uvijek postoji jedan postotak nezbrinutih osoba na terenu, kako je to već spomenuto, jer nismo još do sada, uz sve molbe, mogli dobiti sredstva za osnivanje profesionalnog tima za pomoć na terenu.

Budući da ste susreli dosta različitih životnih priča što je najčešći razlog takvog života u neljudskim uvjetima?

Prije svega moramo znati da na ovaj svijet ne dolaze svi ljudi jednaki po svojim fizičkim i psihičkim sposobnostima i da će neki od njih čitav život biti ovisni o tuđoj pomoći. Tijekom života njima će se još mnogi priključiti koji će izgubiti radnu sposobnost; a na koncu svi ćemo ostariti i konačno biti više-manje ovisni o tuđoj pomoći. Radi se o jednom velikom broju za koje se traži humanost i ljubav te preuzmanje brige za njih i da se donesu humaniji zakoni o brizi prema takvim ljudima. Međutim, događa se nešto sasvim drugo i suprotno. U današnjem društvu ima sve manje humanosti poradi ljudskog egoizma i pohlepe, koji priječe da se i tim ljudima osigura život koji je dostojan čovjeka. Eto, zato imamo i danas osobe koje žive u neljudskim uvjetima. Ima slučajeva da vlastita djeca zaboravljaju roditelje pa ih daju u dom kako bi se oslobodili brige, jer nemaju dovoljno ljubavi da bi se žrtvovali i onda jednostavno zaborave i ne posjećuju ih, a što je za roditelje veliki udarac. Ima također osoba čija se djeca nalaze u inozemstvu, pa svoje stare roditelje ostavljaju same. Teško je reći koliko i kako ini izvršavaju svoju dužnost prema roditeljima. Ima onih koji se trude koliko mogu, ali i onih koji zanemaruju svoju dužnost. No događa se i da djeca ostaju živjeti sa svojim starim roditeljima, no zbog osobnog siromaštva ne mogu im pomoći.

Nedavno ste primili nagradu “Ponos Hrvatske”, a odavno već nosite nadimak “Dobri duh Zagreba”. Što vam znači ta Nagrada?

Nagrade i priznanja su nešto lijepo. To znači još jedan novi poticaj nastaviti i dalje koliko to snage dopuštaju ne posustati. Treba, dakle, opravdati priznanje i povjerenje.

Može li se dodjeljivanje te nagrade shvatiti kao znak da je društvo prepoznalo važnost i potrebu pomaganja napuštenih i zaboravljenih?

Mislim da je tako. Da se i na taj način potakne na pomoć svakog građanina ovog društva, a posebno kršćanina vjernika kojemu je posebna dužnost činiti djela ljubavi, a da i same društvene strukture promiču pravednije zakone za ostvarenje boljeg i pravednijeg svijet u kojemu bi svima bio osiguran život dostojan čovjeka.

Na kraju, što biste poručili ljudima današnjice?

Svim ljudima današnjeg vremena poručio bih da ne gledaju samo na svoje probitke, nego i oko sebe na one koji su potrebni njihove pomoći, da se oslobode egoizma i pohlepe, te probude u sebi osjećaj ljubavi prema bratu čovjeku, jer ljubav će ih osloboditi.

 Razgovarala: Bojana Đukić
Katolički tjednik