Razgovor s o. Antom Gavrićem

Već stoljećima dominikanski red povezuje se sa širenjem pobožnosti molitve krunice. Možete li nam reći nešto više o tome?

Krunica je domikancima vrlo draga jer se tijekom stoljeća uspostavio poseban odnos između krunice i Reda sv. Dominika. Ona je za nas dominikance "naša sveta baština". Krunica je osvojila Europu prije pet stotina godina. Dominikanski je red predvodio njezinu popularizaciju, tako da se otkriće Krunice pripisivalo sv. Dominiku. Prva slika Krunice nalazi se u dominikanskoj crkvi Svetog Andrije u Kölnu. U 15. stoljeću bretonski dominikanac na glasu svetosti Alain de la Roche, „otac današnje krunice“, unio je krunicu među narod. Širio je pobožnost Psaltira Bl. Dj. Marije, osnivajući posvuda bratovštine sv. Krunice.
Dominikanac, papa Pio V. pripisao je molitvi krunice pobjedu kod Lepanta, u prvu nedjelju listopada 1571. godine, kojom je zaustavljeno napredovanje Turaka u Europi. Postoji duga ikonografska tradicija koja prikazuje kako Gospa daje krunicu sv. Dominiku. Nakon bitke kod Lepanta dominikanci se sve više posvećuju širenju pobožnosti krunice. Nadbiskup Josip Stadler htio je dovesti dominikance u svoju nadbiskupiju te im je povjerio pučke misije, u kojima su osnivali i oživljavali bratovštine sv. Krunice. S povratkom u Zagreb, početkom 20. stoljeća dominikanci su planirali graditi novu crkvu i nazvati je „Hrvatsko narodno svetište Kraljice svete Krunice“, kako bi to svetište postalo centar za širenje pobožnosti krunice u našem narodu. Drugi svjetski rat spriječio je taj plan. No, dominikanci danas nastoje da se župna crkva Kraljice sv. Krunice u Zagrebu proglasi svetištem sv. Krunice i da se tako ostvari apostolski projekt zamišljen od samog dolaska dominikanaca u Zagreb, te ujedno nastavljaju njegovati i širiti pobožnost krunice.

Jedan od vidljivih znakova te povezanosti jest krunica koju svaki dominikanac nosi za pasom habita. Kada se i zašto započelo s tom praksom?

To je pitanje za onaj kviz „Tko želi biti milijunaš?“! Teško je to sa sigurnošću reći. Možda u vrijeme nagloga širenja pobožnosti krunice, u čemu su se dominikanci najviše isticali. No, sigurno je da Knjiga konstitucija i naredbi braće Reda propovjednika (br. 50) precizira da je krunica sastavni dio dominikanskoga habita. Kod oblačenja dominikanski novak prima, uz habit, i veliku dominikansku krunicu sa svim otajstvima. Krunica je škola molitve (govorna i kontemplativna molitva), metoda propovijedanja, sredstvo ozdravljenja, bratovština vjere. Moleći krunicu promišljamo Krista kroz Marijine oči. S tom krunicom braća se i pokapaju! Poseban je to znak povezanosti s Djevicom Marijom, Kraljicom sv. Krunice i Kraljicom Reda propovjednika. To izriče i završetak poznate Molbenice Kraljici sv. Krunice, koja se moli javno u svim dominikanskim crkvama na blagdan Kraljice sv. Krunice ili u prvu nedjelju listopada: „Blagoslovljena Marijina krunico, čvrsti lanče, koji nas povezuješ s Bogom, i sjedinjuješ s anđelima, tvrđavo spasenja, sigurna luko u općem brodolomu, nećemo te nikada ostaviti. Bit ćeš nam utjeha u smrtnoj borbi, tebi posljednji cjelov umirućeg života. A posljednja riječ naših usana bit će tvoje slatko ime, Kraljice svete Krunice, draga naša Majko, utočište grešnika, najveća utjeho žalosnih.“

Koliku i kakvu ulogu danas ima molitva krunice u životu jednog dominikanca, ali i cijeloga Dominikanskoga reda?

To ponajprije određuju naše Konstitucije, koje govore o važnosti Gospine krunice u životu brata dominikanca. Ona je „put za razmišljanje Kristovih otajstava i škola za oblikovanje evanđeoskog života“, smatra se oblikom propovijedanja koji odgovara Dominikanskom redu. Konstitucije stavljaju braći na srce „u Redu tradicionalnu pobožnost prema Djevici Bogorodici, Kraljici apostola, koja je uzor razmišljanja o Kristovim riječima i poučljivosti u vlastitom poslanju“ (br. 67). Konstitucije također određuju da braća trebaju svaki dan izmoliti jedan dio krunice, zajednički ili privatno. Taj oblik molitve vodi k razmatranju otajstva spasenja, u kojem je Djevica Marija usko združena s djelom svoga Sina. Također svakog tjedna braća zajednički mole jedan dio krunice za „pokojnu braću, sestre, ukućane i dobrotvore“. Braća ne samo da mole krunicu, nego o njoj trebaju gorljivo propovijedati, jer je „posebna oznaka Reda“, da postane sve življa. Konstitucije pozivaju braću da brižno promiču i njeguju bratovštine svete Krunice (br. 129 i 153). U sklopu velikoga dominikanskog Jubileja 800. obljetnice potvrde Reda propovjednika, godina 2008. bila je „Godina Krunice“ na razini cijeloga Dominikanskog reda. Uz to, ovih dana (11. listopada) među nove svece uvršten je i veliki apostol Krunice, katalonski dominikanac Francisco Coll y Guitart. Značenje i važnost krunice u dominikanskom životu snažno izriče papa Pio XI, koji u pismu 7. ožujka 1934. tadašnjem Učitelju Reda tvrdi: „Može se ispravno reći da je Marijina Krunica počelo i temelj na kojem počiva sam Red sv. Dominika, radi usavršavanja života svojih članova i postizanja spasenja drugih.“ I papa Pavao VI., dok u apostolskoj pobudnici o marijanskom štovanju (Marialis cultus) govori o krunici, podsjeća da je sinovima sv. Dominika po tradiciji povjereno čuvanje i širenje te spasonosne pobožnosti.

Među dominikanskim redom rodile su se različite kruničarske zajednice.Možete li nam reći nešto više o tome?

Dominikanci su vrlo rano počeli okupljati molitelje krunice u bratovštine. Prvu bratovštinu krunice osnovao je njemački dominikanac Jakov Sprenger 8. rujna 1475. u dominikanskoj crkvi u Kölnu. Njemu se pripisuje podjela na radosna, žalosna i slavna otajstva, što je oblikovalo pobožnost cijelih naraštaja. Godine 1486. Michael iz Lillea obranio je Bratovštinu Krunice u vrijeme javne rasprave na sveučilištu u Kölnu. Red propovjednika je to prihvatio kao koncept nasljedovanja u duhu i osnovu za pravu pobožnost krunice. Papa Pio V. odredio je da bratovštine sv. Krunice smije osnivati samo Učitelj dominikanskog reda ili oni kojima on to povjeri. Godine 1630. dominikanac Timotej Ricci uvodi zajednicu „Vječnoga ružarija“, uvjerivši braću dominikanskog samostana u Bolonji da se svaki sat u godini povjeri pojedinom redovniku kako bi se u svijetu neprestano molila krunica. Papa Aleksandar VII. potvrdio je tu udrugu 1656. I danas je „Vječni ružarij“ zajednica osoba koje prihvaćaju jednom na godinu u određeni mjesec, dan i sat, bilo danju bilo noću, provesti u molitvi krunice presvetog ružarija i svojih osobnih molitava određenu uru. Anđeo Marija Miškov, u svome djelu Rukovdnik braće i sestara Prijsvetoga Ružarja Bl. Div. Marije (Split, 1884.) piše: »Bratovština je Presvetog Ružarja neprispodobiva, ona je besmrtna i uvijek će bujno cvasti; ona ti je poput zemaljskoga Raja, u kojemu Isus i Marija, kao drugi Adam i Eva, sudjeluju spasenju svijeta, a slavno Ružarje, to ti je kao stablo života koje krijepi našu mlohavost i iz kojega crpimo snagu vječnoga života. Ružarje je Stablo znanja dobra i zla, ono je bogoslovna knjižnica, napokon je sadržaj najznačajnijih Gospodnjih djela.«

Je li članstvo u kruničarskoj zajednici rezervirano samo za dominikance?

Članstvo u kruničarskoj zajednici ostvaruje se upisom pojedine osobe. Mogu se upisati svi, ali samo žive osobe. Tako se u zajednicu Vječnog ružarija ulazi upisom u Registar bratovštine pri čemu novi član dobiva godišnji dan svoje molitve, a sat biva svake godine različit. U zajednicu «Žive krunice» ulazi se, također, upisom u Registar kruničara, pri čemu 20 osoba preuzima obavezu da će svaki dan izmoliti jednu deseticu krunice – već prema dogovoru. Članovi Bratovštine Krunice tvore jedinstvo nebrojenih stotina tisuća vjernika širom svijeta, koji uz vlastite nakane uključuju nakane i potrebe svih članova i tako jedni mole za druge. Svaki član uključuje u molitvu i preminule članove bratovštine; tako i on zna da će i sam biti uključen u molitvu stotina tisuća vjernika za života i poslije svoje smrti. To je potaklo sv. Arškog župnika te je rekao: „Imadne li netko sreće biti članom Bratovštine Krunice, imat će u svakom kutku svijeta braće i sestara koji mole za njega.“ Članovi Batovštine Krunice obvezuju se izmoliti svakoga tjedna cijelu krunicu (sva otajstva), ali to ne obvezuje pod grijeh. Ipak, nije dovoljno samo obećati pa niti izmoliti određene molitve. Krunicu treba moliti, živjeti i propovijedati. Članstvo podrazumijeva odluku po vjeri dosljedno kršćanski živjeti i to dokazivati čovjekoljubljem i bogoljubljem.
Upis u kruničarsku zajednicu Vječnog ružarija i osnivanje Vijenca dvadeset osoba Žive krunice, obavlja provincijski promicatelj krunice o. Josip Ljudevit Jeđud OP, Dominikanski samostan Kraljice sv. Krunice, Kontakova 1 – 10000 Zagreb (hdp@dominikanci.hr ; www.dominikanci.hr).

Jedan od načina moljenja krunice povezan s Vašim Redom jest tzv. „Živa krunica“. Što je to?

Zajednicu „Žive krunice“ osnovala je Paulina Marija Jaricot (1799-1862) u Lyonu 1826. godine, s istaknutom misionarskom dimenzijom. Deset godina ranije doživjela je obraćenje, a 1822. osnovala je u Lyonu Papinsko djelo za širenje vjere, koje ujedinjuje molitvu za misije s malim dobrotvornim prilogom »kao doprinosom u širenju evanđelja«. Paulina je iskusila ogromnu snagu molitve krunice protiv sila zla. Godine 1832. papa Grgur XVI. potvrdio je udruženje „Žive krunice“. Papa Pio IX. 17. kolovoza 1877. godine predao je Dominikanskom redu upravu i promicanje kruničarskih zajednica „Žive krunice“ i „Vječnog ružarija“.
Zajednica „Žive krunice“ je društvo molitelja, koji se okupljaju u „Vijenac“ (sada) od dvadeset osoba i među sobom dijele dvadeset otajstava Gospine krunice. Obvezuju se da će svakog dana razmatrajući svoje otajstvo krunice izmoliti određenu deseticu. Na taj način jedan Vijenac izmoli svakog dana četiri dijela Gospine krunice: radosna, svjetlosna, žalosna i slavna otajstva.

Osobno, što za Vas znači ova pobožnost?

Krunicu smo redovito molili u obitelji, svaku večer. Krunica mi je draga molitva, koju mogu moliti svuda: u samostanu ili na putu, na šetnji ili u zrakoplovu, zajedno sa subraćom, s vjernicima ili sam. Krunica je škola kontemplacije i propovijedanja. S Marijom, koja nas vodi, krećemo na nutarnje putovanje u Isusovu domovinu, proživljavamo njegovo djetinjstvo, njegovo propovijedanje, njegovu smrt i njegovo uskrsnuće. Krunica postupno uvodi u otajstvo Isusa Krista. Radosna, svjetlosna, žalosna i slavna otajstva krunice osvjetljuju otajstva našega života kako bi Božji život prešao u nas a naš život u Boga, s našim brigama, našim patnjama, našim planovima i našim radostima. U molitvi krunice najradije uključujem druge u raznim potrebama jer znam da mnogi mole i za mene. Osjetio sam snagu molitve krunice, posebice za svećenička i redovnička zvanja. I sada, kao provincijal, braću potičem da molitvom krunice izmolimo nova zvanja po zagovoru Kraljice Reda propovjednika. Snagu molitve osjetio sam i kad sam, prije nekoliko godina, u desetak dana dvaput bio operiran te mjesec dana proveo u bolnici. Teške bolove, posebice nakon druge operacije, uz molitvu prikazao sam na nakanu da se, iz župe gdje sam prije toga propovijedao, barem netko odluči za svećenički poziv. I bi tako. Jedan mladić se javio, ali njegovoj želji usprotivili su se roditelji. No s vremenom je, uz molitvu, i ta prepreka nestala. Taj mladić je postao svećenik, ali nikada mu nisam rekao o nakani svoje molitve u bolnici.

Zašto je toliko važna molitva krunice u svakodnevnom životu vjernika?

Krunica je molitva onih koji su pronašli skriveno blago, to je molitva svetaca, molitva mira i obitelji. „Krunica je oružje“, govorio je Padre Pio. Po molitvi krunice dolazi blagoslov u naše obitelji, naše redovničke zajednice, naše župe i biskupije. Molite krunicu, propovijedajte krunicu, živite krunicu! A papa Ivan Pavao II. u spomenutom apostolskom pismu Krunica Djevice Marije (br. 17) o svetoj krunici ističe: “Povijest krunice pokazuje da su se toj molitvi posebno utjecali dominikanci u teškim vremenima za Crkvu zbog širenja krivovjerja. Danas smo pred novim izazovima. Zašto ponovno ne uzeti krunicu u ruke s istom vjerom naših predaka? Krunica čuva svu svoju moć i ostaje nezaobilazno pomoćno sredstvo u pastoralu svakoga dobrog navjestitelja.“

Razgovarala: Bojana Đukić
Katolički tjednik