Razgovor s mons. Winfriedom Pilzom

Od 1996. pa do 2008. «Kindermissionswerk» Njemačke dao je financijsku potporu za 69 raznih projekata koji isključivo skrbe o djeci. O njihovoj misiji u Bosni i Hercegovini govorio je mon. Pilz.

Vi ste nacionalni ravnatelj najaktivnijeg Papinskog misijskog Djela svetog djetinjstva u svijetu. Koje je mjesto ovog Papinskog misijskog Dijela u životu Katoličke crkve u današnje vrijeme ne samo u Njemačkoj nego i diljem svijeta?

Ideja je nastala prije 160 godina gdje su upravo djeca protagonisti ove čitave akcije. To su djeca koja pomažu djecu, djeca koja aktiviraju i vode ovu akciju i s time doprinose da se misijska ideja razvije ne samo kod nas nego uopće u svijetu. Dakle ona ima jednu ideju solidarnosti koja povezuje sve ujedno i sve one koji su baštinici jedne vjere i jedne nade.

Mons. Pilz što Vas je ponukalo da se odlučite za dolazak u Bosnu i Hercegovinu?

Ideja da dođem u Bosnu bila je jedna spontana. Ovoga ljeta bio je don Tomo Knežević kod nas u Aachenu i mi smo uzeli kalendar u ruke i onda smo odredili dan naš dolazaka ovdje k vama. S onim što sam vidio i doživio to su bili stvarno veliki i snažni utisci koje smo dobili i ne moguće ih je sve sada nabrojiti.

Poznata nam je Vaša briga za djecu kršćanskih manjina u Pakistanu, Kini, kao i Vaša skrb za djecu ulice u Brazilu. Postoji li sličnost između njihove i naše situacije u Bosni?

Što se tiče kršćanskih manjina u današnjem svijetu, valja si posvijestiti da su kršćani uvijek bili u manjini a upravo to nije ništa negativno, to je zapravo njihova jakost jer upravo odatle dolazi jedna velika aktivnost od ovih kršćanskih manjina koje smo nabrojili.
Situacija kršćana u nabrojenim zemljama, u Kini je drugačija nego situacija kršćana u Pakistanu ili situacija kršćana u jednoj katoličkoj zemlji kao što je Brazil. Mi smo zahvalni što smo mogli doći ovdje i da smo se mogli vlastiti očima informirati i vidjeti situaciju katolika u Bosni koja ima sličnosti sa gore navedenim ali također i svojih specifičnosti.

Sigurno ste informirani o patnjama koje su minulog rata, ali i nakon njega doživjela djeca u Bosni i Hercegovini. Koliko su djeca Njemačke, koja su poznata po svojoj solidarnosti s vršnjacima diljem svijeta, bila upoznata s patnjama djece Bosne i Hercegovine za vrijeme i nakon minuloga rata?

Ono što bih rekao o tome jest da u Njemačkoj javnosti veoma malo zna. Zbog toga je naš dolazak ovdje dobro došao i mi smo zahvalni za ovaj poziv i za ovaj dolazak gdje smo mogli diferencirano upoznati situaciju iz prve ruke. Ja se bojim da djeca u Njemačkoj ne znaju u kakvoj situaciji žive njihovi vršnjaci u Bosni. U susretima ovdje u školama s djecom i s prijateljima i našim partnerima s kojima smo razgovarali, mi smo osjetili da je ovu tragičnu situaciju koja se dogodila s ratom u Bosni moguće isto tako nadići i da postoji nada u te nove generacije ovdje u Bosni na izgradnju jedne zajedničke budućnost u miru. Djeca su djeca svugdje na svijetu i to je naša nada.

Od svih projekata kojima ste dali financijsku potporu koji su Vam najviše bili na srcu?

Ono što smo mogli vidjeli kod sestara u «Egiptu» i franjevaca koji se brinu za djecu zaostalu u razvoju posebno nas se dojmilo. Upravo u radu s djecom koja sama ne mogu ništa očituje se prava ljubav. Tu se ne radi o onim koji su sami sposobni raditi, trčati, biti aktivni nego radi se o onima koji su navezani za našu pomoć i koji bez naše pomoći ne mogu ništa učiniti. Zbog toga je ovaj i slični projekti su dobro došli.

I u našoj Domovini sve više zaživljava želja najmlađih, koji su naša budućnost, da preko Djela svetog djetinjstva pomognu svoje vršnjake diljem svijeta. Tko su, temeljem Vašeg bogatog iskustva, nositelji cjelokupne animacije kako u Katoličkoj crkvi tako i u civilnom društvu?

Riječ misija i misije je nekako u pozadinu stupila ali je isto tako važno napomenuti da je misija poziv svi kršćana jer smo svi kao kršćani pozvani navijestiti Radosnu vijest. Što se tiče misijske aktivnosti u Njemačkoj mogu reći da djeca i tamo doživljavaju univerzalnost ove crkve i da poznaju i da su otvoreni svim događanjima u Katoličkoj crkvi. Isto tako u ovom kontekstu važno je napomenuti da djeca u Bosni ne osjećaju se samima, ostavljenima nego da su i oni dio ove Katoličke sveopće crkve i da ima i onih koji se o njima staraju i da i oni imaju svoje prijatelje. Mi smo ostavili u raznim institucijama koje smo posjetili jedan mali plakar u koji su upravo djeca napravila a gdje je u sredini zemlja koju okružuju djeca koja jedni drugima pružaju ruku. To znači da su djeca ovoga svijeta prijatelji jedni drugima.
Ono što me ovdje ugodno iznenadilo je da su i ova djeca ovdje u Bosni i kao nemaju mnogo da su spremna ono malo što imaju s drugima dijeliti. Oni prinosi koji se skupljaju u Njemačkoj sastoje se od malih neznatnih prinosa. Na primjer ono što me posebno raduje i inspirira jesu primjeri kao onaj u afričkom Beninu gdje su djeca skupila gotovo 150 Eura za djecu koja su stradala od cunamija. Također, djeca iz Libanona su mi povjerili 57 Eura da ih darujem za djecu iz Madagaskara. To je onaj mali novčić s kojim je Isus usporedio Kraljevstvo Božje.

Obišli ste veliki dio naše Domovine i susreli ste kako djecu tako i odrasle. Susreli ste naše biskupe, bili ste u župama, školama i vrtićima. Koji su Vaši dojmovi nakon obilaska projekata koje ste financijski pomogli, što ćete posebno ponijeti iz Bosne?

Da se našalim kazat ću: na jednom su mi mjestu dali domaću bosansku šljivovicu – to ću sigurno ponijeti. No, ipak mi je puno važnije ono što sam doživio: lijepi krajolici koje smo proputovali na našem putu, susret s novim malim zajednicama, crkve oko koje se skupljaju kršćani. Isto tako ponijet ću u Njemačku svjedočanstvo ove djece jer naša pomoć nije jednosmjerna ulica, nego mi učimo i od drugih i ovo je iskustvo koje smo ovdje napravili. Mi smo ga dokumentirali s mnogo fotografija koje ćemo sa sobom ponijeti i koje ćemo djeci pokazati da i oni mogu vidjeti gdje i komu su pomogli.

Na koncu, kako gledate na projekt Katoličkih škola za Europu koje ste i sami pomagali?

To je bila genijalna ideja od biskupa Sudara jer upravo današnjoj Europi treba gledati ono što nas ujedinjuje jer to je znak našeg opstanka i naše budućnosti. Za takve inicijative treba pogoditi pravo vrijeme, kairos, a to se upravo dogodilo sa školama za Europu, sa školama mira. S moje strane želim biskupu Sudaru i svima onim koji rade na školama za Europu da ovih sedam instituta za odgoj i naobrazbu i dalje mogu živjeti i da se i dalje mogu razvijati za dobro ovoga naroda i svih naroda ovdje u Bosni.

Na kraju smo uz iskrene riječi zahvale našim dragim gostima zaželeljeli sretan put. Posebne riječi hvale ponijeli su za najmlađe diljem Njemačke koji ne zaboravljaju svoje siromašne vršnjake diljem svijeta i u Bosni i Hercegovini, a posebno najaktivnijima u poznatoj Bogojavljenskoj akciji Njemačke ''Pjevači Betlehemske zvijezde'' ( ''Starnsingeri'')

Razgovarao: Tomo Knežević
Objavio: Katolički tjednik