Razgovor s mons. Miljenkom Aničićem

Mons. Aničiću, toliko smo puta čuli pojam «caritas» i znamo da mu je etimološko značenje «ljubav», ali što on u konkretnom životu znači?

Onaj tko čuje tu riječ, prvenstveno će pomisliti na crkvenu organizaciju za pomoć. Sama riječ, kako ste rekli, znači «ljubav», ali se tom riječju ne izražava toliko emocionalni vid ljubavi, nego bi se točnije moglo prevesti kao «ljubav na djelu» ili «djelotvorna ljubav». Ako se vratimo u prošlost, na početke Crkve, bila je to jedna vrsta, skoro bismo mogli reći obiteljske solidarnosti i djelotvorne ljubavi kršćana jednih za druge, a onda se ta ljubav širila i na druge ljude.

Institucionalizirani oblik kršćanske ljubavi jest «Caritas». Vi ste od njegovog osnutka ravnatelj «Caritasa Banjolučke biskupije», a bili ste i prvi ravnatelj Caritasa Biskupske konferencije Bosne i Hercegovine (1994.-1998.). Možete li nam nešto kazati o ovim početcima, s čime ste se sve susretali?

Vrijeme kada su počeli stasati Caritas Banjolučke biskupije i Caritas Biskupske konferencije Bosne i Hercegovine bilo je teško ratno vrijeme. Što u takvim okolnostima nastaje, ostavlja na ljudima koji u tome rade dublji trag, jače priraste za srce. Osjetili smo posebni izazov, na koji smo nastojali odgovoriti, vjerojatno ne uvijek na najbolji mogući način. Ali, čovjeku ponekad tek poslije dođe do svijesti punina značenja i izazova određenog trenutka i događanja. Ni ja sam, ni mnogi moji suradnici nismo imali iskustva s takvim vremenima i teškoćama, kakve smo susretali, kao što su npr. fizička ugroženost, kojoj smo bili izloženi, nedostatak osnovne infrastrukture, izoliranost određenog područja, komplikacije s vojnim i civilnim vlastima, kako s domaćim, tako i s onim stranim, itd.

U početku smo djelovali u okviru i uz pomoć Hrvatskog Caritasa. Odluka biskupa BiH da osnuju krovnu organizaciju pod nazivom Caritas Biskupske konferencije Bosne i Hercegovine uslijedila je nakon uspostave Biskupske konferencije BiH i imala je svoje opravdanje u činjenici da se radi o drugoj državi, da su problemi u toj državi drugačiji i traže drugačiji pristup. Za nastanak i razvoj Caritasa BK BiH imali smo jasnu i dosljednu potporu Međunarodnog Caritasa (Caritas internationalis) u Rimu, kao i mnogih nacionalnih Caritasa. Treba imati na umu da je Caritas internationalis, prvenstveno radi organiziranja pomoći ljudima u BiH, osnovao u Zagrebu poseban ured, preko kojeg je djelovala većina nacionalnih Caritasa zapadnoeuropskih zemalja i SAD, kao i iz drugih područja svijeta. Tako nešto Caritas internationalis ne radi često.

Bilo je to vrijeme ratnih strahota, ali i vrijeme velike ljubavi na djelu mnogih koji su nam priskakali u pomoć. Tada smo mogli osjetiti, kako je veličanstveno biti katolik, pripadnik jedne velike Katoličke Crkve, koja je iz bliza i iz daleka, predvođena velikim papom Ivanom Pavlom II., suosjećala s našim nevoljama i nastojala pomoći i to ne samo katolicima. Bilo je pomoći i drugih, nekatoličkih i necrkvenih organizacija, ali je najveći dio pomoći, kako u ratu, tako i nakon rata došao od nacionalnih, biskupijskih i župnih Caritasa te raznih drugih katoličkih organizacija i grupa vjernika.

Postoji anegdota koja kaže kako su se slušatelji u Banjaluci tijekom rata uključivali u neku radio-emisiju u kojoj se govorilo o jednoj instituciji u BiH koja se trudila pomagati ljudima. Kao komentar na organizaciju iste jedan je slušatelj rekao: «Ništa ne izmišljajte, nego otiđite u Caritas i vidite kako to oni rade». U čemu je tajna funkcionalnosti institucije kojoj ste na čelu?

Da, bila je jedna emisija u kojoj su se predstavnici jedne humanitarne organizacije u Banjaluci žalili, kako je nemoguće raditi u tadašnjim okolnostima. Tada je jedan slušatelj reagirao riječima koje ste naveli.

O nekoj posebnoj tajni rada našeg Caritasa ne mogu govoriti, jer tajne nema. Bolje rečeno: tajna je u nastojanju da se odgovori na zahtjeve Evanđelja i potrebe čovjeka u nevolji. Od početka do danas smo otvoreni za ljude različitih nacionalnosti i uvjerenja. Cilj nam je bio pomoći čovjeku u potrebi, ali i doprinijeti popuštanju napetosti. Takav način rada je vrlo brzo bio prepoznat i vrednovan. Vladala je paradoksalna situacija: katolici su protjerivani, a katolički Caritas je mogao djelovati. Uz kratke prekide cijelo smo vrijeme rata mogli preko Zagreba dovoziti pomoć i dijeliti je po banjalučkoj regiji te u nekoliko župa Vrhbosanske nadbiskupije koje su nam iz Banjaluke bile dostupne. Imali smo za taj svoj rad i pratnju vojne policije. Još jedna zgoda može ilustrirati, kako se na Caritas gledalo: Za vrijeme rata bila je u Banjaluci jedna pobuna u vojsci. Između ostalog bio je obustavljen i rad humanitarnih organizacija. Naš biskup je tada nazvao vodećeg oficira i pitao za mogućnost da Caritas razvozi svoju pomoć. Odgovor je bio: «Oče, Caritas može voziti. Mi znamo da Caritas pomaže svima». To «svima» ne treba shvatiti u smislu da smo mogli stvarno pomoći svim nevoljnicima, jer to količinski ne bi bilo moguće. Ali smo bili otvoreni za pripadnike svih nacionalnosti i vjera. S tim u vezi moram spomenuti da su Međunarodni Crveni križ i UNHCR još 1992. godine određene količine pomoći htjeli podijeliti preko Caritasa za Hrvate, preko Merhameta za Bošnjake i preko Dobrotvora i Kola srpskih sestara za Srbe. Tada sam rekao, a toga smo se držali i kasnije, da se Caritas ne da stjerati u nekakav nacionalni tor, nego da pomažemo i pomagat ćemo ljudima raznih nacionalnosti.

Kod mnogih ljudi Caritas je tijekom rata prepoznat kao ustanova koja dijeli humanitarnu pomoć. Kakva je situacija danas? Kako ljudi gledaju na Caritas?

Moram reći da kod velikog broja ljudi i danas prevladava taj aspekt: Caritas je ustanova koja dijeli pomoć. Netko to odnekuda šalje i to je normalno da nam stalno netko nešto šalje. Kad pošiljke jednom ipak prestanu, onda je reakcija: Nema više Caritasa!

A Caritas mora postojati, jer je on sastavni dio vjerničkog života. Bez njega nema vjere ni Crkve. Caritas se ne sastoji u tome da nam netko stalno nešto šalje, a mi dijelimo i trošimo, nego je to ujedno i nastojanje da u svojoj sredini vidimo što možemo mi jedni za druge učiniti i što možemo mi učiniti za ljude u nevolji blizu i daleko. Staro kršćansko pravilo glasi: Svaka se zajednica mora skrbiti za svoje siromahe! Pomoć smo primali, imamo obvezu i drugima je pružati. Na razne načine možemo jedni drugima pomagati. Pitanje je samo da li smo toga dovoljno svjesni i da li smo spremni tako postupati. Kod nas ovdje mora doći do zaokreta u načinu razmišljanja i postupanju. Taj proces ide vrlo sporo i mučno, a mi ga nastojimo poticati kroz naš projekt župnih caritasa.

Naš Caritas i danas dijeli pomoć. S nekim programima smo završili. Neke vrste pomoći smo morali reducirati. Zato smo se okrenuli drugim grupama i drugim vrstama pomoći. Najnoviji takav projekt jest na Dom za starije osobe. Kako je pomoć iz inozemstva općenito jako opala, moramo gledati, gdje u svojoj sredini možemo kod onih koji imaju, dobiti pomoć za one kojima je ona nužna. Razumije se da se u tom smislu okrećemo i državnim tijelima i tražimo potporu za svoj rad. U zapadnim zemljama država pomaže organizacije, a među njima i Caritas, u njihovu karitativnom radu, jer je to i za državu bolje i jeftinije. Trenutno imamo određena sredstva od Vlade RS za neke manje projekte.

Početkom 1993. postali ste biskupski vikar za prognanike i izbjeglice. Znano nam je da se većina protjeranih Hrvata nije vratila. Što je tomu glavni razlog i mogu li oni koji se danas možda žele vratiti računati na Caritasovu pomoć?

Da su postojali bolji uvjeti za povratak, broj povratnika bi sigurno bio značajno veći. Međutim, da li bi se u takvim okolnostima vratila većina prognanika, nije mi moguće reći. Vrijeme provedeno u izbjeglištvu je predugo trajalo. Nakon rata postojale su brojne administrativne zapreke, posebno spor povrat imovine, nedostatak osnovne sigurnosti za povratnike te nedostatak bilo kakve pomoći sa strane vlasti za popravak oštećene imovine. Međunarodna zajednica nije tada učinila, što je trebala učiniti. Bio sam u uredu UNHCR-a u Zagrebu. Rekli su mi da su oni nadležni za povratak Srba u Hrvatsku. Bio sam u uredu UNHCR-a u Banjaluci. Također su rekli da su nadležni za povratak Srba u Hrvatsku. Na pitanje, tko je nadležan za povratak drugih na njihova ognjišta nije bilo odgovora. Neke potencijalne povratnike Hrvate UNHCR i neke druge organizacije nisu htjele ni saslušati. Rečeno im je da je za njih nadležan Caritas. U ime Caritasa, Merhameta i nekih drugih organizacija uputili smo zajedničku žalbu na rad ureda UNHCR-a u Banjaluci visokom predstavniku Petritschu. On je našu žalbu vratio tom uredu. Krug se zatvorio, a ništa se nije promijenilo. U skladu s takvim stavom nije bilo ni financijske pomoći za popravak oštećene imovine Hrvata sa strane međunarodnih organizacija. Ako danas o tome govorite aktualnim diplomatskim predstavnicima zapadnih zemalja, oni će vam reći da kod Hrvata nije bilo volje za povratkom. Sigurno je da se jedan broj Hrvata ne bi vratio ni da su bili idealni uvjeti. To je tako i kod druga dva naroda. Ali je isto tako istina, da su u vrijeme kada je postojao daleko veći interes za povratak predstavnici međunarodne zajednice učinili katastrofalne propuste. Po mom dubokom uvjerenju ti propusti nisu bili slučajni. Uz to treba svakako kao važan faktor spomenuti nedostatak podrške procesu povratka sa strane političkih predstavnika Hrvata i hrvatskih političara. Njih ta tema jednostavno nije zanimala i tu niste mogli ništa pokrenuti. Dakle, radi se o jednom cijelom nizu politički i vremenski dobro usuglašenih – dakle, ne slučajnih - pogrešaka i propusta, tako da situacija s povratkom, realno govoreći, nije ni mogla biti drugačija.

Pojedinačnih slučajeva povratka imamo i danas i mislim da će to na takav način još vrlo dugo ići. Caritas je pomogao u obnovi preko 2300 kuća i stanova. Prije pet godina smo s tim programom završili. Nemamo sredstava za nastavak tog programa. Određenu pomoć u obnovi sada daju vlasti BiH, entiteta RS te Hrvatska vlada. Mi pružamo još uvijek pomoć u namještaju, kućnoj njezi za starije osobe i hrani, bar za prvo vrijeme nakon povratka.

Ima li Caritas odgovor na globalnu recesijsku krizu? Koje su Vaše sugestije?

Dobro je poznato da se u temeljima ove financijske krize nalazi kriza morala. Neobuzdana gramzivost ne može drugo ni proizvesti. Odlučujući svjetski igrači na financijskom polju poigrali su se sa sudbinama bezbroj ljudi i cijelih naroda. Bit će važno da države i cijela međunarodna zajednica postave jasne pravne okvire za djelovanje na tom području.

Međutim, smatram da je još važnije posvijestiti si važnost moralnih vrijednosti, koje svaki pojedinac mora u sebi imati, kako bi sam i u odnosima s drugima mogao ispravno funkcionirati. Ako nije ispravna ta nutarnja orijentacija, koju zovemo savjest, onda neće puno koristiti ni najrigorozniji zakoni. Duh neoliberalizma pokazao je sada svoju razornu moć na području financija i ekonomije. Bojim se da nam tek slijede novi šokovi zbog destruktivne moći tog duha i na području politike, međunarodnih odnosa, odgoja i dr. U mnogim ljudima je duše ubijena. Ubilo se Boga u njima. Što očekivati od čovjeka, koji je u svojoj nutrini prazan? Imali smo priliku to vidjeti početkom devedesetih, a i kasnije, na ovim našim prostorima.

U ovakvim situacijama, kao i inače, Crkva, posebno kroz svoj socijalni nauk, zagovara duh solidarnosti. Globaliziraju se, nažalost, samo financijska tržišta, a onda i njihova kriza. Trebalo bi globalizirati pravednost, solidarnost i ljubav. To je posao, za koji veliki i jaki ne pokazuju poseban interes. Uvjeren sam, ipak, da je to moguće ostvariti, bar početno, i u malim krugovima, gdje zajedno živimo. To je izazov i zadatak posebno za Kristove učenike, a dobra prigoda za takvu praksu su župne zajednice.

Koliko danas bh. društvo treba socijalnu i humanitarnu pomoć?

Bilo bi lijepo, kad bismo mogli reći da se potreba za tom pomoći smanjuje. Međutim, ne samo da imamo i dalje veliki broj ljudi u nevolji, koji zbog objektivnih razloga više ne mogu stati na svoje noge, jer im sve uništeno, jer su nezaposleni ili su u međuvremenu ostarjeli i onemoćali, nego je ova najnovija kriza pokazala koliko su ranjive one grupe za koje smo mislili da nekako mogu same. Najslabiji uvijek prvi i najjače osjete svaki tektonski poremećaj na ekonomskom i socijalnom području. Imamo u Caritasu nagli i vrlo velik porast molbi za hranu, za drva i dr.

Još jedna pojava mi se uvijek iznova vrti po glavi, a to je pojava skrivene bijede. To su oni čiji glas ne čujemo, koje ne vidimo, a koji pate. Kao da su zanijemili pred bijedom ili ravnodušnošću odgovornih. Ili ih je stid, ili im je glas onemoćao ili ih nitko ne sluša, pa su zašutjeli. Kad ih slučajno otkrijete, onda je to šok zbog stanja u kojem dotične osobe žive. Siguran sam da je njihov broj značajan. Dakle, moramo sa žalošću konstatirati, da je karitativna pomoć itekako potrebna velikom broju ljudi o bosanskohercegovačkom društvu.

Možemo li kazati da je pomoć Caritasa i stranih organizacija koje se bave humanitarnim radom, u ratu doprinijela stvaranju mentaliteta «gotovanstva» tj. čekanja da nam netko drugi pomogne i riješi naše probleme?

U ratu nije bilo izbora. Pomoć se morala tražiti i dijeliti, jer je to za mnoge ljude značilo biti ili ne biti. Međutim, to stanje se produžilo dugo nakon rata. Već je započela petnaesta godina od svršetka rata, a stanje se kod nas ne mijenja. Mi znamo da je najveći dio problema uvjetovan neriješenim političkim problemima, ali s tom argumentacijom ne možete vječno nastupati pred mogućim donatorima. I oni su se umorili, a što je još gore, ne shvaćaju više našu situaciju. Teško je i nama sve ovo shvatiti, a onda nam je i nemoguće drugima to uvjerljivo objasniti.

Mentaliteta «gotovanstva» ima i broj takvih osoba nije malen. Taj će se broj i dalje povećavati, ako ovo neriješeno stanje bude i dalje potrajalo. Treba također otvoreno reći da «gotovanstvo» nije prisutno samo na socijalnom području. Ima kod nas toga mentaliteta «gotovanstva» i na političkom i ekonomskom području. Očekujemo da nam drugi srede stvari u našoj kući. Postoji jedno «gotovanstvo» i na razini države. Kad u razvijenim državama karitativne i humanitarne organizacije pokrivaju određene probleme na socijalnom području, onda se država osjeća pozvanom da taj rad podupre. Kod nas državne vlasti se ne osjećaju pozvanima da takav rad podupru, nego ne poduzimaju ništa. Kao da ih rad tih organizacija oslobađa obveze da bilo što same urade, a ne osjećaju se ni obveznima pomoći rad tih organizacija.

Što smo u vezi s tim činili u Caritasu? Nastojali smo podupirati one programe, koji su usmjereni na razvijanje malog poduzetništva i na zapošljavanje ljudi u nekim ekonomskim projektima Caritasa, kako bi ljudi mogli sami zarađivati za svoj život. Ima ljudi koji stvarno žele raditi, ali tu su također i oni koji su zaboravili raditi ili bi i dalje radili, kao nekad u socijalizmu: zaposleni, ali ih rad ne zanima.

Možete li nam na osnovu iskustva kazati je li bh. društvo «duhovno sirotinjsko društvo» koje bi sve uzelo a ništa ne bi dalo?

Ako je riječ o političkim strukturama, onda ne mogu dati iscrpan odgovor. Iskustva su pretežno loša, ali to opet ne znači da su svi političari loši. Ako je riječ o širim slojevima pučanstva, onda se radi o dobrim i lošim ljudima kao i u svakom drugom narodu. Koncem osamdesetih godina, pa do početka rata, doživjeli smo veliku darežljivost ljudi kad se radilo o pomoći drugima. Tako je svojevremeno naša akcija pomoći obiteljima unesrećenih rudara kod Tuzle dala vrlo dobre rezultate. U ratu smo doživjeli i kako se neki ljudi mijenjaju. Vidjeli smo kod nekih nastojanja da prijevarama nagomilaju u svojim kućama razna dobra, dok su drugi ostajali praznih ruku. Čini li nevolja čovjeka bezobzirnim ili su ti ljudi u kriznim situacijama pokazali, što su stvarno po svom karakteru.

Ovdje moram svakako navesti jednu žalosnu pojavu: Imamo uvijek iznova slučajeva da su djeca, često ne baš lošeg imovinskog stanja, potpuno zanemarila svoje roditelje i predala ih na brigu raznim organizacijama, između ostalih i Caritasu. Nekada je bila sramota za dijete da mu se netko drugi brine za roditelja, a danas to izgleda normalna stvar, pa i kod katolika.

Naše akcije pomoći ljudima u potrebi u raznim zemljama, koje smo provodili posljednjih godina, uvijek su davale određene rezultate. Najbolji rezultat dalo je skupljanje pomoći za žrtve katastrofe u jugoistočnoj Aziji. Svakako, da je svaki put bilo moguće učiniti i više. Sami smo godinama primali pomoć. Morala bi već i ta činjenica utjecati da širokogrudnije postupamo prema drugima. Vjerojatno će za to biti potrebno više vremena i poboljšanje stanja kod nas. Ali sam uvjeren da ćemo se vratiti, kako onoj našoj staroj komšinskoj pomoći, tako isto i pomoći ljudima koji su udaljeni od nas.

Što učiniti kako bi kršćanska solidarnost postala dominantna u životu katolika u BiH?

Caritas je u BiH, a svakako i u Banjalučkoj biskupiji, u prošlim godinama učinio jako puno. Nažalost, nismo u dovoljnoj mjeri objašnjavali, o čemu se zapravo radi i kome je ta pomoć namijenjena. Došlo je u mnogim glavama do iskrivljenih pojmova. Potrebno je u pastoralu posvješćivati važnost karitativnog djelovanja u životu Crkve i svakog vjernika. Potrebno je razvijati solidarnost među različitim župama u biskupiji. Potrebno je vjernike učiti prepoznavanju nevoljnika u njihovom okruženju i razlikovanju da među siromašnima ima i još siromašnijih. Potrebno ih je poticati na razmišljanje, što je u župnoj zajednici moguće učiniti za te siromahe. Potrebno je na konkretnim slučajevima oblikovati različite modele djelovanja. Sve je to jednostavno i moguće izvesti. Ako postoji odgovarajući plan, onda će i biskupijski Caritas pomoći u ostvarenju takvih pothvata. Koliko sam vidio, karitativni rad se odvijao negdje na rubu, često bez ikakve veze s pastoralnim radom, a upravo karitativno djelovanje nudi velike mogućnosti u ukupnom pastoralnom djelovanju za angažiranje laika uz vodstvo i potporu svećenika. Nadam se da će i ova Nedjelja Caritasa biti novi poticaj u tom smjeru.

Svima koji su sudjelovali u karitativnom radu, Vama u uredništvu i svima koji su pomagali u širenju karitativnog duha želim zahvaliti i zaželjeti božanskim mirom i radošću ispunjen Božić te obilje Božjeg blagoslova u Novoj godini.

Razgovarao: Josip Vajdner
Katolički tjednik