Razgovor s mons. Milanom Simčićem, podtajnikom Kongregacije za nauk vjere

Mons. Milan Simčić rođen je u Klani 1926., a teološki studij završio je u Rimu. Ondje je i zaređen za svećenika 1950. Nakon studija na Papinskoj akademiji za diplomatsku službu, 1960. počinje raditi u Kongregaciji za nauk vjere. Bilo je to u vrijeme kada se pripremao Drugi vatikanski sabor. Deset godina kasnije dolazi u Kongregaciju za kler u kojoj je 1986. imenovan podtajnikom. Umirovljen je 1997. Sada nastavlja službu savjetnika u nekim središnjim ustanovama Vatikana. 2000. je slavio svoju Zlatnu misu upravo u rodnome mjestu, Klani.

Možete li našim čitateljima objasniti tko je bio mons. Josip Uhač (1924. – 1998.) ?

Nizu hrvatskih kardinala valja pribrojiti i nadbiskupa Josipa Uhača, koji je preminuo dan prije najave imenovanja za kardinala. Dugi niz godina djelovao je u diplomatskoj službi Svete Stolice, bio je tajnik Kongregacije za evangelizaciju naroda, zamjenik predsjednika vrhovnoga Vijeća Papinskih misijskih djela, savjetnik Papinskog vijeća za laike, član Papinskog vijeća za dušobrižništvo selilaca i putnika te Papinskog vijeća za pastoral zdravstvenih djelatnika. Rođen je 1924. u Brseču u Riječko-senjskoj nadbiskupiji. Za svećenika je zaređen 1949., a 1970., nakon što je izabran je za apostolskog pronuncija u Pakistanu, prima biskupsko posvećenje te biva imenovan naslovnim nadbiskupom Tharrosa. Na dan njegove smrti 18. siječnja 1998., papa Ivan Pavao II. potvrdio je, obraćajući se vjernicima okupljenim na Trgu sv. Petra u prigodi tradicionalnoga „Angelusa“, da je nadbiskup Uhač 21. veljače trebao biti imenovan članom Kardinalskoga zbora. Svećenički vijek proveo je u diplomatskoj službi Svete Stolice. Radio je u Pakistanu, u Africi, Španjolskoj i Njemačkoj, a život je završio u Rimu. Tijekom života služio je Crkvi u Aziji, Africi i Europi, a kasnije se iz Rima bavio misijskim zemljama.

Možemo li danas kazati da je 90-ih godina bilo očitih nagoviještanja rata u bivšoj Jugoslaviji?

Američka obavještajna služba (CIA) već je 1986. bila upozorila (State department) Ministarstvo vanjskih poslova Amerike da će u Jugoslaviji doći do, onoga što su oni nazvali, civilnog rata i da je to neizbježno ako se nešto ne poduzme na vrijeme. Amerika nije uopće mislila na to, a još manje Europa. Europa je bila potpuno daleko od one stvarnosti koja se u njezinom dvorištu odigravala. Snage koje su djelovale najviše bile su Internacionala socijalizma i Internacionala demokršćanska. Nažalost, socijalistička nacionala je bila budnija i spremnija nego li Internacionala demokršćana. Po onoj evanđeoskoj: sinovi tmina su spremniji i oprezniji nego li sinovi svjetla. Oni su se sastali, već je u svibnju 1990. u Madridu. Tamo su pregovarali sa masonerijom kakav stav zauzeti vis a vis nakon pada Berlinskog zida , kakav stav zauzeti prema zemljama koje se oslobađaju od komunizma. I masonerija je mogla birati između Internacionale socijalističke i Internacionale demokršćanske. Izabrali su Internacionalu socijalističku jer se masonerija nije nikako mogla pomiriti sa jednom jakom snagom, silom, kao što je Internacionala demokršćana koja ima ipak kršćanski pogled na politiku, uređenje svijeta itd. Tako da je došlo do sprege svjetske masonerije koja je bila vođena od londonskih loža i francuskih loža, da povjere socijalistima vodstvo u tim zemljama oslobođenim od komunizma. Demokršćanska se nacionala maknula tek u studenom 1990. i tu sam bio svjedok, jer je tadašnji predsjednik Internacionale demokršćanske molio mene da upozorim predsjednika Tuđmana da dođe na zasjedanje Internacionale demokršćana pa da govori svim tim ministrima i predsjednicima republika, da Internacionala prihvati i da se bori za priznanje Hrvatske. Predsjednik Tuđman nije mogao doći tada nego je poslao pismenu poruku moleći da je pročitamo u njegovo ime ili mons. Uhač ili ja.
Mons. Uhač nije smio, jer je bio tajnik Kongregacije. Onda sam ja u ime predsjednika Tuđmana pročitao poruku, imam je još danas, koja je inače objelodanjena u aktima tog sastanka Internacionale demokršćanske, u kojoj je on kratko prikazao situaciju i argumente zbog kojih treba čim prije priznati nezavisnost Hrvatske jer će se na taj način izbiti iz ruku raznim političarima koji su bili za očuvanje Jugoslavije argument da je to jedan civilni rat. To je bilo prihvaćeno i nakon toga je Internacionala demokršćana preuzela obavezu da će se izjasniti za nezavisnost Hrvatske, a ne za očuvanje Jugoslavije. Te su činjenice povijesno dokazane i dokumentirane.

Zašto je socijalistička internacionala željela sačuvati plurinacionalne države: Rusiju, Čehoslovačku i Jugoslaviju?

Mislim da je to bilo 8. ili 9. srpnja 1990. kada je Internacionala držala sastanak i odlučila da će sačuvati te plurinacionalne države iz ovih razloga. Prvo, lakše je vladati jednom zemljom s jednim centrom nego sa zemljom koja ima više centara kao što je Jugoslavija. Drugo, treba izbiti iz ruku katoličkim i demokršćanskim snagama meritung da su oni najviše dali opoziciju komunizmu nego obrnuti stvari i reći da su socijalisti svrgnuli komunizam. Treće, mi moramo dati mogućnost zapadnoj ekonomiji da dobije nova tržišta i da se može tako rasteretiti i prebaciti industrije na istok i na taj način ćemo riješiti pitanje nezaposlenosti.
To su bili razlozi i mi smo to slučajno doznali preko jednog socijalističkog delegata na tom zasjedanju koji je bio iz baltičkih zemalja i nije htio prihvatiti da ostanu u Rusiji. Onda su se oni potužili i preko talijanskih delegata smo doznali da su neki delegati Talijani bili pošteni i nisu htjeli prihvatiti tako jednostranu odluku Socijalističke internacionale te da su to dali do znanja Svetoj Stolici. Mons. Uhač i ja radili smo na tome i napravili neke relacije predočavajući ih Svetoj Stolici tako da je ona znala „što se valja iza brda“.

Vi ste lobirali za Hrvatsku pri službenicima Svete Stolice, a mons. Uhač u njemačkim diplomatskim krugovima. Podsjetimo, u Njemačkoj je bio nuncij. A odlučujuću ulogu u svemu imao je papa Ivan Pavao II.

Mogu reći kao sigurno da je papa Ivan Pavao II. napravio veliku revoluciju u tradiciji vatikanske diplomacije gdje je stajalo pravilo da Sveta Stolica ne prizna državu dok traje rat i dok ta država nije priznata od susjednih država. To su bili uvjeti za priznanje novih država. Ivan Pavao II je napravio revoluciju. Priznao je Hrvatsku dok je trajao rat i dok je druge države nisu priznale nego su je i osporavale. Na taj način dao je do znanja Kohlu da neće ostati sam jer je Kohl bio spreman, ali je postojao ogroman pritisak Francuske i Engleske da Njemačka ne prizna Hrvatsku i da na neki način spasi Jugoslaviju. Kohl je doznao od mons. Uhača da Papa planira priznati Hrvatsku makar ostao sam, to treba zapamtiti zauvijek, Papa je bio spreman ostati sam, izoliran u čitavom svijetu, ali priznati Hrvatsku! Kada je to doznao, Kohl se odlučio napraviti korak priznanja Hrvatske, te je na taj način povukao sve sa sobom. To su činjenice koje uz zahvalnost, posebno mons. Uhaču, moramo pamtiti.

Koja je koncepcija masonerije i je li ona i danas prisutna u Hrvatskoj?

Borba masonerije protiv kršćanstva, pogotovo protiv katolicizma, je već stara borba koja traje od iluminizma, skoro tristo godina. Masonerija se pretvorila u jedan jaki pokret i lobi koji je uspio zarobiti neke intelektualne krugove u zemljama Europe, pogotovo u Engleskoj, Francuskoj, Portugalu itd. Koncepcija masonerije je takva da ona ne može trpjeti bilo koju ideologiju ili stranku koja ima otvorenost prema vjeri i Bogu. U tom pogledu naravno da je Katolička crkva najveći trn u oku u masoneriji i ta borba traje. Napose, što se tiče naših prilika, masonerija se je ojačala već u Srbiji dok je bila Kraljevina Srbija sama, a onda ona je prešla u Kraljevsku Jugoslaviju i bila je jaka, tako da je ona dominirala sa svim vladama koje su bile u Beogradu od 1918. pa sve do propasti prve Jugoslavije. Nakon dolaska komunista na vlast masonerija se pritajila. Imala je svoje ljude i unutar komunističke partije i sada, ona je ponovno dignula glavu, ona danas ima dobar dio intelektualne i ekonomske klase u Hrvatskoj koja je u njezinim rukama. Ja ne ću navoditi imena, ali zna se točno tko su ljudi koji vode tu masonsku politiku. Ono što mene zaista zabrinjava je sljepoća mnogih hrvatskih intelektualaca koji ne vide i ne će da vide tu opasnost! Masonerija je još uvijek prisutna i s time moramo računati i moramo biti budni na evanđeoski način da spriječimo da ona zarobi i našu novonastalu Hrvatsku.

Kakva je sudbina zatekla demokršćanske stranke u Europi nakon rata?

Odmah nakon rata u zapadnim zemljama nastale su dosta jake demokršćanske snage jer je nakon propasti fašizma i nacizma trebalo ispuniti prazninu i dati neku čvrstu podlogu novonastalim demokracijama i slobodi u tim zemljama. Tri velika čovjeka koje će buduće generacije morati uvijek spominjati, jer ideja o ujedinjenoj Europi je nastala u njihovim glavama, bila su tri kršćana: Robert Schuman, Konrad Adenauer i Alcide de Gasperi, Talijan koji je imao Austro-ugarsku formaciju, i Kohl, Nijemac, te Schuman koji je bio Francuz, odnosno Belgijanac, zamislili su Europu i bili su vođe demokršćanskih stranaka. Te stranke našle su se na jednom praznom prostoru odmah nakon rata, ali odmah iza toga su se počele pojavljivati neke nove snage, odnosno stare snage, kao što je bila liberalna stranka, socijalisti, neofašisti i naravno komunisti, a demokršćani su bili jedini ustuk protiv tih snaga jer su imali veliku podršku u narodu, zbog čega su bili većinske snage. Protiv njih počela je borba komunizma i neofašizma, ali isto tako liberali, republikanci i male stranke nisu bile previše sklone demokršćanskim strankama zbog prisustva masonerija, posebno u liberalima i republikancima i u ovim manjim strankama koje su bile antifašističke i antikomunističke, ali su isto tako i antikršćanske. To je onda rovarilo godinama, a istovremeno je počeo proces sekularizacije, dakle sve više su se mase udaljavale od političke koncepcije kršćanstva, i prihvaćale druge koncepcije koje su se konačno nametnule u mnogim državama kao što je Francuska, Engleska, a pomalo i u Holandiji, Belgiji pa i samoj Italiji. Tako je početkom devedesetih došlo do velike krize svih demokršćanskih stranaka u Europi, i iza toga stoji ta masonsko-komunističko-fašističko i općenito liberalna koncepcija da društvo ne smije imati ništa sa kršćanstvom. Vjera i kršćanstvo su privatne stvari, to ne smije biti prisutno u javnom životu, zato im se ne smije dati prostora.

Mons. Simčiću, kako danas iz Vaše perspektive izgleda Hrvatska, ali i njena budućnost?

Povremeno dolazim u Hrvatsku. U zadnje vrijeme skoro svaki mjesec dolazim u Rijeku pomoći svoju biskupiju i pratiti situaciju, bilo kroz medije, bilo u razgovorima s raznim ljudima, svećenicima, laicima i biskupima, tako da pomalo stvaram jednu, koliko je moguće, objektivnu sliku o Hrvatskoj. Ne bih želio biti pesimista, jer po naravi nisam, ali moram biti realista: čini mi se da je Hrvatska promašila bezbroj prilika da se izgradi kao jedna zaista demokratska država. Ono što me najviše zabrinjava je da su još uglavnom na vodećim mjestima oni koje zovemo tim terminom, tek toliko da se razumijemo, „komunjare“. Oni su još prisutni u velikom broju i na važnim mjestima u hrvatskom životu. I dok u Hrvatskoj ne dođe do jedne barem kakve-takve ilustracije, mi ćemo poći uvijek sve gore i gore. To govorim i kao demokrata i kao vjernik, katolik, kao svećenik jer ta garnitura ljudi koji su još mentalno robovi komunizma, marksizma i jugoslavenstva, se ne će promijeniti. Oni će se klonirati kao što vidimo da to rade. Oni se kloniraju i stavljaju svoje istomišljenike, svoje ljude, pogotovo u medije i u vodeća mjesta bilo u politici, bilo u ekonomiji, bilo u diplomaciji itd.
Prema tome, ja vidim realistički, vidim dosta negativno, realistički govoreći u nadi da će doći prije ili poslije do te ilustracije, barem kakve-takve, ako ne drugo, onda da shvatimo da dok slavimo jednog kriminalca kao što je Tito i još neke druge jer su tobože bili veliki državnici, ne će biti sređeno stanje slobode za Hrvatsku. U to sam duboko uvjeren, to me boli i zbog toga trpim!

Katolički tjednik