Razgovor s mons. Ivanom Miklenićem, glavnim urednikom Glasa Koncila

Za svećenika Zagrebačke nadbiskupije zaređen je 1980. i te je godine počeo raditi u uredništvu GK, a nakon ređenja i službeno je zaposlen. Imenovan je 2000. kanonikom Prvostolnog kaptola zagrebačkog, a od 2001. i arhiđakonom Zagorskog arhiđakonata; odnedavno je i kapelan Njegove Svetosti s naslovom monsinjora. Član je više crkvenih tijela, a uz mnogobrojne članke, intervjue, reportaže i komentare objavio je knjige: Vjera, objava i čovjek i Isus za čovjeka. Jedan je od urednika knjige Devet stoljeća zagrebačke nadbiskupije te urednik knjige Stjepan Kranjčić, život i djelo i Sveti Marko Križevčanin u prilozima Glasa Koncila. Bio je u odboru za doček pape Ivana Pavla II. Zapravo, urednik Miklenić od samih je početaka nazočan u svim važnim događanjima Crkve u Hrvata.

Poštovani mons. Mikleniću, možete li nam iz svoga iskustva reći kolikose politička demokratizacija društva odrazila na medije u Hrvatskoj i BiH? Koliko ima prostora crkvenim medijima, odnosno koliko su svjetovni mediji unijeli nereda u medijski prostor prateći crkvene događaje?

Demokratizacija društva odrazila se u velikoj mjeri na sve medije te više nema toliko tabu tema kao što ih je bilo u prijašnjem društvenom sustavu. Demokratizacija se također odrazila i na crkvene medije koji mogu otvoreno s vjerskog ili crkvenog stajališta progovarati o svim bitnim pitanjima suvremenoga čovjeka i suvremenoga društva. Društveni mediji su u prvom valu demokratizacije davali veliki prostor crkvenim i vjerskim temama, često na nekompetentan način, a u sadašnje doba sve je više slučaj da svatko onaj koji želi znati što se u Crkvi stvarno dogodilo ili što Crkva stvarno kaže ili kakav stav ima, to više ne može saznati iz društvenih medija. Zato u sadašnjem trenutku opet raste važnost crkvenih medija.

Koliko su kontrolirani, cenzurirani mediji, odnosno, pokazuje li se realno društveno stanje u javnim medijima? Koliko vlasnici medija, odnosno urednici, kontroliraju medijski prostor?

Mediji nikada nisu posve slobodni. U naše doba mediji su se oslobodili izravnog utjecaja državne politike te mogu slobodno i kritički progovarati o potezima državnih vlasti, no to ne znači da i danas nemaju gospodare kojima moraju služiti. Mediji su danas vrlo slični samoposluzi s najrazličitijim artiklima od delicija do otrova. Vlasnicima je često najvažnija zarada, a urednici se uglavnom biraju tako da zadovoljavaju i potražnju za raznolikim sadržajima i ideološko-političke opcije suvremenih moćnika koji se kriju od javnosti. Naivno je danas medije shvaćati kao proizvod u službi potrošača - pa očekivati da će objektivno izvještavati, časno obrazovati ili odgajati za vrijednosti - jer su oni ponajprije sredstvo zarade ili promidžbe u službi moćnika. Stoga je na suvremenim medijskim potrošačima iznimno velika odgovornost pri odlučivanju i biranju što će čitati, slušati ili gledati.

Koji su danas etički normativi u novinarstvu, koja je etička paradigma, je li ona nova ili je konstanta ispod koje se ne smije ići u novinarstvu?

Prava etička načela su univerzalna, nepromjenjiva, trajna i obvezujuća u svakoj profesiji pa tako i u novinarstvu. Gaženje etičkih načela uvijek je povezano s neprofesionalnim i nečasnim djelovanjem kojega u suvremenom novinarstvu danas ima, nažalost, previše. Umjesto prepoznatljive etičke paradigme u suvremenim hrvatskim medijima mora se govoriti o nastojanju da se etičke i druge vrijednosti razaraju. Nisu slučajno mediji u Hrvatskoj izgubili vjerodostojnost u očima imalo kritičkog i izgrađenog „potrošača“. Od mnogih jednostavnih ljudi čuo sam da se današnjim medijima, osobito televizijama na nacionalnoj razini, ne može vjerovati jednako kao nekada kad je i službeno vladalo jednoumlje. Osobno mogu posvjedočiti da mediji u Hrvatskoj vrlo često konstruiraju, izmišljaju i podmeću stavove i događanja da bi ih onda mogli kritizirati i napadati. Kad se pojedine medije na to pismeno upozori traženjem ispravke netočnosti, oni to ignoriraju. Novinari, umjesto da budu prenositelji informacija i komentatori, često postaju kreatori događanja, stvarajući pri tom intrige, sukobe i afere.

Gdje je u Hrvatskoj novinarstvo u odnosu na novinarstvo koje je s dugom tradicijom u demokratskim europskim zemljama?

Novinarstvo u suvremenoj Hrvatskoj, po mojoj procjeni, spada među najtamnije segmente hrvatskoga društva u kojem vlada smišljeni kaos jer to određenim snagama i moćnim centrima odgovara. Premda se većinsko hrvatsko stanovništvo nikako ne može svrstati ni na ljevicu ni na krajnju desnicu, u medijima većinom, osobito na najvažnijim mjestima, dominiraju ljevičari, nekadašnji partijski društveno-politički djelatnici, pa se s pravom govori o svojevrsnom teroru manjine nad većinom. U Hrvatskoj, u kojoj je pluralno društvo sastavljeno od umjerene, centrične većine, a ljevičari i krajnji desničari su manjine, potpuno nedostaje medijska ravnoteža. Zapadna stabilna demokratska društva razlikuju se od hrvatskoga upravo po tome što imaju medije koji uravnoteženo i primjereno održavaju interese većine, lijevih i desnih. Stoga je, prema mom mišljenju, hrvatskom društvu nužno potrebna nova nacionalna televizijska mreža koja bi zastupala i promicala stvarne hrvatske nacionalne interese, hrvatsku kulturu i univerzalne vrijednosti - jer televizija je danas najutjecajniji medij, a još će to dugo i ostati.

Koliko crkveni mediji zadovoljavaju potrebe vjernika, zapravo pristupaju li kritički svim temama?

Crkveni mediji nikada ne glume da su nezavisni već su glas Crkve te svatko koga zanima istina o crkvenim stavovima i pogledima kao i crkvenim događanjima treba za njima posegnuti. Za vjernike kao članove Crkve bitno je da budu u zajedništvu vjere s apostolskim nasljednicima te su za vjernike crkveni mediji najbolje sredstvo po kojem spoznaju, produbljuju i utvrđuju suvremeni Crkveni nauk. Tu službu vjernicima svi crkveni mediji u Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini izvršavaju uzorno - pa su u tom smislu stvarno potrebni svim vjernicima. No, crkveni mediji pružaju još i više: pružaju istinita svjedočanstva življene vjere, iskustva bogatstava duhovnoga života, informacijama povezuju Crkvu hrvatskoga jezika. Također pomažu vjernicima i u razumijevanja svoga vjerničkoga poziva u crkvenoj i društvenoj zajednici; nude odgovore na brojna aktualna pitanja te pomažu u njegovanju kršćanskog, humanog i nacionalnoga identiteta i kulture... Smatram da su sadašnji crkveni mediji glede potreba vjernika pravi rudnici zlata koje, nažalost, za mnoge ostaje zakopano.

Kako Crkva shvaća medije, odnosno kako ih svećenici prihvaćaju?

Službena hijerarhijska Crkva načelno shvaća vrlo ozbiljno ulogu i služenje crkvenih medija te ih zato i osniva, pokreće i drži. Kažem - načelno, jer je to zapisano u svim relevantnim crkvenim dokumentima. U praksi ima, nažalost, članova hijerarhije koji nisu svjesni moći i snage služenja crkvenih medija pa su prema njima često indiferentni. Dobra riječ crkvenih medija posredstvom radiovalova može biti ono dobro sjeme koje pada na plodno tlo i donosi obilat rod. Pisana riječ još je snažnija, trajnija te ima izglede biti još korisnija - pod jedinim uvjetom - da bude čitana. Ima, nažalost, pastoralnih djelatnika koji još uvijek nisu došli do svijesti da su Crkveni mediji njihovi prvi i najvažniji saveznici koji mogu u ime Crkve prenijeti članovima njihove zajednice sadržaje koje im oni sami nikako ne mogu pružiti, a ti su sadržaji uvijek dragocjena dopuna njihovih navjestiteljskih i katehetskih nastojanja.

Koliki je interes za novinarski rad i koliko se suradnika godišnje javi na stranicama konkretno u Glasu Koncila?

Novinarstvo je zanat koji, kao i svaki drugi, ima svoje zakonitosti koje treba poštivati pa ne treba govoriti o katoličkom novinarstvu. Je li nešto katoličko ili nije mora se vidjeti iz sadržaja i duha teksta, a ne iz načina obrade koja mora biti zanatska ili profesionalna. Među mladim ljudima, osobito studentima teologije i novinarstva, postoji velik interes za suradnju s crkvenim glasilima, no problem je što nema dovoljno radnih mjesta za te ljude. Glas Koncila ima praksu da kao vanjske suradnike prihvaća sve koji žele surađivati, no traži da se uklope u postojeći koncept novina. Budući da Glas Koncila kao tjednik ima relativno malu redakciju, novine mogu na 40 stranica izlaziti zahvaljujući doprinosima veoma brojnih suradnika. Godišnje se u Glasu Koncila svojim tekstom javi više od 900 ljudi sa svih strana Domovine i Bosne i Hercegovine.

Jesu li crkveni mediji međusobno konkurencija ili se nadopunjavaju i za svakoga ostavljaju prostor posebnog djelovanja?

Naši crkveni mediji po koncepcijama su toliko različiti da se ne može govoriti da su međusobno konkurencija. Smatram da ne bi smjelo biti ni jedne katoličke obitelji koja ne bi uzimala i čitala barem jedan crkveni list. Naime, čitanje svakog crkvenoga lista osnažuje crkvenost, jača vjeru i potiče solidarnost i ljubav prema slabijima i ugroženima - te nužno djeluje oplemenjujuće. No, danas je problem što sve više vjernika prestaje čitati crkveni tisak već se zadovoljava onim što dobije na televiziji, a to nažalost nije dovoljno, a često nije ni vjerodostojno ako nije u okviru vjerskih emisija.

Na koji su način crkveni mediji u službi onog pastoralnog djelovanja koje razvija politički angažman vjernika?

Vjernici, dakle svi članovi Crkve, ujedno su građani sa svim svojim građanskim pravima i obvezama te su pozvani u društveni život unijeti upravo svoj specifični doprinos. Ljubav prema bližnjemu temeljna je Božja zapovijed koja uključuje odgovornost za dobro ljudi koji nas okružuju, ali i za dobro čitavoga mjesta, pokrajine, naroda, domovine. Ako je politika po definiciji skrb za zajedničko dobro određene društvene ili nacionalne zajednice, onda je jasno da su baš kršćanski vjernici pozvani biti u prvim redovima u zauzimanju za opće dobro. Crkveni mediji - jer pastoralni djelatnici zapravo nemaju puno prilike o tome govoriti ili educirati vjernike - s vjerničkog i crkvenog stajališta ulaze u sudbinski važne društvene teme, upozoravaju na eventualne propuste, stranputice ili promašaje ili potiču bolja rješenja - uvijek imajući na pameti opće dobro. Crkveni mediji donose i dragocjena upozorenja i iskustva glede društvenih pitanja i od Svetoga Oca i iz života Crkvi u drugim državama. Pomni čitatelji mogu se obrazovati u svim tim pitanjima pa čak i političkoj kulturi.

Glas Koncila je jedan od rušitelja komunističkog sustava, tako ga smatraju i ozbiljniji analitičari. Koliko je on danas korektor društveno-političkog sustava?

Glas Koncila u svojim tekstovima polazeći od vjerskog pogleda na stvarnost i s ciljem promicanja općega dobra hrvatskoga naroda i svih građana koji žive u Hrvatskoj progovara često o vrlo važnim aktualnim društvenim pitanjima te nudi specifičan pogled s kojim se često lako poistovjećuje većina koja nije vezana stranačkom stegom. U tom smislu „glas“ Glasa Koncila često je daleko važniji nego li je to itko od političara ili od medija spreman priznati.

Mogu li danas katolički novinari postaviti normative hrvatskoga novinarstva?

Činjenica je da se u suvremenom novinarstvu u Hrvatskoj događa sumrak novinarske profesije, da se ne poštuju činjenice, da se pribjegava preslobodnim interpretacijama događaja ili stavova koji nemaju više vezu sa stvarnošću... Crkveni mediji ne slijede taj trend u suvremenom novinarstvu, već njeguju serioznost, profesionalnost, istinitost i vjerodostojnost - pa se može reći da u ovoj profesionalnoj krizi zapravo čuvaju dostojanstvo novinarske profesije u Hrvatskoj.

Razgovarala: Brankica Lukačević
Katolički tjednik