Razgovor s Michaelom D. O'Brienom

Radnja Vašega romana „Otok svijeta“ događa se na Balkanu. Možete li nam reći što Vas je motiviralo za pisanje jedne ovakve priče?

Ideju za ovaj roman dobio sam 1995. godine dok sam pisao jedan drugi, pod nazivom „Posljednja vremena“. U jednom trenutku u mojoj mašti pojavio se lik brata Jakova, franjevca koji je preživio ratne strahote u posljednjem ratu u BiH. Nekoliko godina kasnije četiri puta sam dolazio na područje Balkana. Sve veći broj Hrvata iz Bosne i Hercegovine te iz Hrvatske pričao mi je svoja osobna iskustva kako iz II. svjetskog rata tako i iz posljednjeg rata. Tada sam polako počeo shvaćati veličinu katastrofe koja se događala na tim prostorima – mnogo strašnija i mnogo značajnija nego što smo mi na Zapadu to shvaćali i uočavali. Situacija je bila mnogo više od geo-političke krize, mnogo više od strahote genocida! Vidio sam da je to duhovna kriza koja će imati posljedice za cijeli svijet. Dok sam se molio, shvatio sam da moram ispričati ovu priču ljudima izvan područja bivše Jugoslavije da bi sve ovo mogli dublje razumjeti. Čitatelji će onda moći shvatiti da vaše patnje predstavljaju duhovni boj koji će se nastaviti do kraja vremena. Osim toga, vaša priča nas upozorava što se može dogoditi cijelom svijetu ako se ne obratimo.

Vaš roman „Posljednja vremena“ završava pomalo neobično i čitatelji mogu steći dojam da će uskoro moći čitati i nastavak te priče. Planirate li pisanje nastavka tog romana?

Još uvijek ne osjećam poticaj Duha Svetoga za pisanje nastavka. Pokatkada pomislim na to, ali to je sve. Namjerno sam na onakav način završio ovaj roman jer nisam želio učiniti ono što većina apokaliptičkih pisaca čini. Želio sam izbjeći mogućnost da budem pisac koji pokušava predvidjeti budućnost jer to nije kršćanski pristup Apokalipsi. Zbog toga sam i završio taj roman dijelovima iz 10. i 11. poglavlja knjige Otkrivenja koji govore o dva svjedoka koji će svjedočiti protiv Antikrista. Želio sam potaknuti čitatelje na razmišljanje, a ne ponuditi im lagane odgovore. Iznad svega želio sam ih potaknuti na čitanje Svetog pisma, istinskog izvora mudrosti za ova vremena.

Možete li nam reći kako nastaje jedno Vaše djelo?

Pišem intuitivno i izbjegavam mehaničku konstrukciju. Radije nastojim surađivati s milošću Božjom. Kako se priča počinje graditi u mojoj mašti, tako odmah zapisujem na papir. Kasnije ju onda pažljivo uređujem. Pisanje je težak posao koji zahtijeva strogu disciplinu. Ne mogu samo imati umijeće ili samo inspiraciju. Mora postojati oboje. Molitva i sakramentalni život poboljšavaju taj proces. Mnogo vremena posvećujem molitvi dok radim na nekoj knjizi. Svaki dan molim Duha Svetoga da mi podari inspiraciju za taj dan. Tako dok sam pisao roman „Otok svijeta“ molio sam se bl. Alojziju Stepincu, a i mnogi Hrvati su molili za mene.

Gdje nalazite inspiraciju za pisanje?

Inspiracija mi gotovo uvijek dođe dok se molim i dok razgovaram s Bogom, iako često u tom trenutku uopće ne mislim na pisanje. To se najčešće događa nakon blagovanja Euharistije. Mislim da je to tako jer u tim trenutcima moj um je utišan, a moje srce i duša su otvoreni te mogu primiti milosne darove.

Možete li nam reći koliko Vaša osobna vjera utječe na vaš rad?

Meni osobno vjera je temelj svemu. Ona je više od intelektualnog prihvaćanja doktrine. Uz to prihvaćanje doktrine, Isus zahtijeva od nas promjenu naše cjelokupne osobnosti, uključujući srce, um, dušu, duhovni život i kreativne darove.

Kada ste odlučili baviti se religioznim temama?

Negdje sredinom svojih dvadesetih godina donio sam tu odluku. Mnogo godina svjetovni izdavači su odbijali moje tekstove uz objašnjenje da čitatelji nisu zainteresirani za katoličku tematiku. Svidjelo im se kako pišem i rekli su da će mi objaviti radove uz uvjet da iz njih izbacim svaki trag svoje vjere i kršćanstva. Odbio sam i skoro 20 godina nitko mi nije želio objaviti niti jedno djelo. Trebalo je proći nešto vremena dok nisam shvatio da su mi tada rekli ogromnu laž kako svijet više nije zainteresiran za vjeru. Nastavio sam slikati i pisati o katoličkim temama, iako se činilo beznadežno. Borio sam se pokušavajući zadržati pouzdanje da će mi Božja providnost otvoriti vrata. Doista, malo po malo, Gospodin mi ih je otvorio. Iza mene je mnogo teških godina, a na neki način još uvijek je teško preživjeti radeći ovaj posao. Ali, Bog uvijek providi. Ako zadržimo pouzdanje u Njega i pustimo da nas On vodi, On će uvijek providjeti sve što nam je potrebno za izvršenje našega poslanja.

Zašto ste odabrali tu tematiku?

Zašto se osoba zaljubi? (smijeh)

Što nastojite ostvariti svojim djelima?

U dubini moje duše je želja da ispričam priču koja će potaknuti srca i otvoriti oči drugima da shvate ljepotu egzistencije i vječne vrijednosti svakog ljudskog života. Nadam se da će čitatelji uvidjeti koliko su dragocjeni u očima Gospodnjim, čak i sa svojim slabostima, ranama i grijesima. Nadam se da će na neki način biti izliječeni od strašne i demonske laži našega vremena koja kaže da je Bog odsutan te da naše patnje nemaju smisla. Molim se da moj rad bude instrument nade za druge da shvate vrijednost svojih života.

Čini se kako su knjige s katoličkom tematikom nekako „potisnute“ na rub popularnosti. U čemu je problem?

Moramo razumjeti da je ova nepravda dio duhovnog boja našega vremena između dobra i zla. Područje kulture postalo je glavno bojište u ratu za duše. Zbog toga razloga nikada ne smijemo odustati, nikada prestati odgovarati zahtjevima Duha Svetoga. Mnoge duše ovise o našoj vjernosti.

Možete li nam reći, s Vaše točke gledišta, kakva se budućnost nazire za katoličke pisce?

Svijet se ubrzano mijenja i vrijeme postaje sve više anti-kršćansko. Ne možemo predvidjeti hoće li nam naša vjernost milosti Božjoj i darovima koje nam je On darovao jamčiti siguran i udoban život. Ali ako smo vjerni, možemo biti sigurni da ćemo obilovati radošću i veličanstvenom plodnošću za vječnost.

Sva Vaša djela sadrže iskustvo duboke ljudske patnje, ali istovremeno nose i poruku ljubavi i nade. Možete li to malo prokomentirati?

Patnja nas stavlja na kušnju. Sve vrste kušnje prisutne su svuda oko nas, a na nama je da odaberemo. Možemo odabrati ostajanje u tami i očaju ili možemo upraviti svoj pogled u veličanstvene probodene ruke koje nas pokušavaju zagrliti. Ljudi veoma trebaju živog Isusa koji čezne da mu dođemo, da otvorimo svoje srce Njemu. On je Ljubav sama. Ali, ljubav se nikada ne nameće. Ona poziva.

Na koncu, postoji li nešto što biste željeli reći ljudima u BiH?

Volio bih vam zahvaliti za vašu hrabrost. Zahvaljujem vam se i za veličinu i ljepotu vaše duše jer, nakon što ste prošli kroz mnoge i strašne patnje, nastojite u veoma složenim i teškim okolnostima izgraditi društvo bazirano na demokratskim i kršćanskim načelima. Iznad svega toga, zahvaljujem vam što nas učite da je moguće oprostiti.

 

Razgovarala: Bojana Đukić
Objavio: Katolički tjednik