Razgovor s kardinalom Semerarom o Papinoj molitvi i molitvi za Papu

Gian Guido Vecchi, za list "Corriere della Sera" od srijede 26. veljače, razgovarao je s kardinalom Marcellom Semerarom, prefektom Dikasterija za kauze svetaca. Intervju je objavljen na mrežnim stranicama istoga Dikasterija, čiji cjelovit prijevod donosi IKA.

- Kardinale, kako ste upoznali papu Franju?

Upoznao sam ga tijekom 10. opće skupštine Biskupske sinode, u rujnu 2001. godine… „Tornjevi Blizanci“… Nadbiskup New Yorka morao se vratiti u Sjedinjene Države, a papa Ivan Pavao II. imenovao je nadbiskupa Buenos Airesa zamjenikom generalnog izvjestitelja, a ja sam bio posebni tajnik Skupštine i počeli smo surađivati…

- Bez obzira na sve, čini se da papa Franjo i dalje radi.

Da, i to me zapravo uopće ne čudi. Poslao sam mu mapu s dokumentacijom preko Državnog tajništva, dogovorio sam se s Papom da ću mu ju poslati preko njih, donijeli su mu ju kardinal Parolin i mons. Peña Parra.

-Bila je to mapa i s dekretima za kauze svetaca među kojima i ona Salva D’Acquista? Posljednji je to korak prije beatifikacije?

Upravo tako, važan korak i za jedinstvenost i tipičnost cilja tog mladića koji je ubijen umjesto dvadeset i dvoje nevinih ljudi. Papa Franjo je bio taj koji je u takvim slučajevima uveo novi put za svetost: dar života. Učinio je to citirajući odlomak iz Evanđelja po Ivanu: „Nitko nema veće ljubavi od ove: da tko život svoj položi za svoje prijatelje.“

- Ni Papa se ovih dana ne štedi, unatoč svemu…

Ne želim banalizirati stvari, ali jako mi je stalo do njegove snage duha, koja je neophodna da bi se mogao nositi s ovom situacijom i da reagira bez da padne u depresiju. Kod njega to nije samo psihološka energija koja se može vidjeti kod mnogih ljudi, to je nešto drugačije, nešto još dublje.

- Što?

To je duhovna, nutarnja sila. Na to je mislio u onoj svojoj poznatoj rečenici da se vlada glavom, a ne nogama. Naravno, radi se o mentalnoj bistrini. No, ni u ovom slučaju nije riječ samo o tome. Činjenica je da papa Franjo svoje dane ispunjava dugim trenucima razmišljanja i molitve. To je kao da napunite spremnik gorivom prije dugog putovanja. Svakog se jutra budi prije zore i posvećuje najmanje dva sata osobnoj molitvi.

- Dva sata?

Najmanje. Svakodnevno. To je njegova navika. Sjećate li se kad je slavio misu u kapeli svete Marti u sedam ujutro, sjećate li se ljepote i dubine njegovih propovijedi? Nije bilo ništa zapisano, bila su to spontana razmišljanja, ali ono što je rekao bilo je plod duge molitve koju je izgovorio čim se probudio u svojoj sobi.

- Zašto ste rekli da se ne čudite?

Jer je oduvijek tako, otkad ga znam. Postoje neki aspekti njegova učenja, poput izlazeće Crkve i usmjerenosti na periferije, o njima je uvijek govorio; te središnje teme njegova učenja prepoznao sam razmišljajući o njima unatrag. Ali ta njegova energija, to je prva stvar koju primijetite kada ga upoznate.

- Kako vidite situaciju?

Kada su mi rekli da je potpisao dokumente, rekao sam sebi: barem će netko biti uvjeren da ne umire. To je znak nade. Naravno, ima poteškoća. Dolaze zbog zdravstvenog stanja, godina… U šali bih rekao da će mu sve ovo možda poslužiti kao pouka, da se ubuduće malo smiri i pazi na sebe!

- Što znači krunica koju su molili kardinali na Trgu sv. Petra?

To je trenutak koji izražava blizinu Kurije Svetom Ocu, kako bi ga Marija poduprla i pomogla mu da što prije ozdravi, kako je to i rekao Državni tajnik. Na kraju krunice izmolili smo i drevnu molitvu koja se nekada molila na kraju Večernje.

- Koju to?

„Oremus pro Pontifice nostro Francisco. Dominus conservet eum, et vivificet eum, et beatum faciat eum in terra, et non tradat eum in animam inimicorum eius“. Odnosno u prijevodu molitva glasi: „Molimo za našega Svetog Oca papu Franju. Neka ga Gospodin sačuva, poživi i učini sretnim na zemlji i neka ga ne prepusti u ruke njegovih neprijatelja“.

(kta/IKA)