Razgovor s gosp. Eliom Tauberom

Gospodine Tauber, sutra je Dan sjećanja na holokaust, kako će biti obilježen taj dan i koliko znači obilježavanje tog dana bh. Židovima ali i ostalim narodima?

Bosna i Hercegovina trći put ove godine zvanično obilježava taj dan, radimo to u suradnji: Jevrejska zajednica u BiH i Institut za istraživanje zločina protiv čovječnosti Univerziteta u Sarajevu koje nam obezbjeđuje naučni kadar koji drži predavanje ili ima promocije knjiga koje su vezane za temu. Ove godine nam iz Pariza dolazi profesor na političkim naukama u Parizu Phillipe Boukara, držat će predavanje o holokaustu i o ljudima koji su pomagali Židovima u Drugom svjetskom ratu. Program je predviđen tako da imamo predavanje i prezentacije o pojedinim oblastima vezanim uz holokaust, ovoga puta program je posvećen holokaustu u BiH najvećim dijelom. Poslijepodne imamo emisiju „Sjećanje na holokaust“ čiji sam ja autor i ići će na BHT 1, a navečer imamo izložbu radova „Kada su komšije bili ljudi“, posvećeno ljudima koji su spašavali židove tijekom Drugog svjetskog rata. Dan ranije će biti upriličena izložba u Goraždu s istom temom prvi put.

Kakvu poruku moramo pročitati za budućnost kroz obilježavanja Dana sjećanja na holokaust?
 

Ako ljudi uzmu u obzir što im se dešavalo u prošlom ratu, vrlo lako mogu povući paralelu s holokaustom. Obilježavanje ovakvog jednog dana u svakom slučaju spriječava da se takve i slične stvari dešavaju i ponavljaju u budućnosti. Da smo mi obilježavali takvo nešto poslije Drugog svjetskog rata možda se ovi strašni događaji iz skorije prošlosti ne bi desili, ljudi bi možda shvatili koliko istinskog zla u svemu tome ima. Učili smo o partizanima i borbi a nismo učili zaista o žrtvama, baratali smo o nekim brojkama koje naravno nisu pouzdane, nismo bili svjesni da se ovdje u to vrijeme odvijao genocid na teritoriji bivše Jugoslavije. Da smo to znali vjerovatno bismo se drugačije ponašali u ovom posljednjem ratu.

U kakvom je položaju židovska zajednica u BiH?

Naša zajednica jako dobro održava odnose s ostalim vjerskim kao i nacionalnim zajednicama te u tom smislu ne postoje neki drastični problemi. Imamo dobre odnose u svakom pogledu s vjerskim zajednicama i nacionalnim kulturnim društvima. Naše društvo „La Benevolencija“ radi na projektu koje smo mi inicirali u suradnji s BH telekomom, a to je digitalizacija kulturne baštine nacionalnih društava. To je vrlo značajno jer se moraju sačuvati časopisi i knjige koje datiraju od 19. stoljeća a u tako su lošem stanju da se moraju nekako očuvati.

Kako se izjašnjavate o činjenici da živimo u državi u kojoj član predsjedništva ne može biti Židov i vaš stav o Daytonskom sporazumu?
 

Taj stav koji se pojavio uvjetovan Daytonskim sporazumom je problem i riješit će se vjerovatno donošenjem novog Ustava koji će se u skorijoj budućnosti morati realizirati. Kada je donošen taj sporazum vratio je BiH dvije stotine godina unazad: radilo se tu očito o svakojakim pritiscima. Definitivno je učinjena jedna povijesna greška i nepravda, tako da ne možemo govoriti da smo mi kao Židovi ovdje jedini kojima su uskraćena prava, ta prava su uskraćena svima onima koji nisu konstitutivni narod ovdje. Pod ovim nedemokratskim uvjetima sigurno je da BiH nikada ne može ući u Europsku zajednicu.

Kako biste općenito ocijenili političku klimu u našoj zemlji?

Mi smo vrlo mala zajednica i bez obzira na sve naše izuzetno pozitivne stavove o BiH, želimo samo da se već jednom riješi ta situacija, da se uspostave odnosi između ta tri konstitutivna naroda da se mogu razumjeti. Razumijevanje je ključ svega, što nama očito nedostaje a i strah učini svoje. Kada spojite strah, nerazumijevanje i određene liderske pozicije pojedinih političkih vođa ispred konstiutivnih naroda dolazimo do situacije u kojoj se BiH nalazi. Bez obzira na neke njegove neprirodne stavove možda je Milorad Dodik u pravu kada je rekao da mi sami moramo riješiti tu situaciju a ne gledati u Visokog predstavnika. Mi smo ti koji moramo i jedini koji možemo riješiti situaciju u kojoj se nalazimo. U suradnji s UNDP-om radim na jednom projektu koji u cilju ima izmiriti i povezati ljude kroz period od deset godina. Pričamo o ugroženosti a ne shvaćamo da je svugdje netko ugrožen, svugdje postoji manjina, trebamo težiti uspostavljanju razumijevanja a ne traženju zamjerki.

Kakav je međureligijski dijalog u BiH? Postoji li on u praksi?

Međureligijski dijalog postoji na najvišem nivou ali se slabo provodi u masi. Nemamo intenzivne odnose između religijskih zajednica osim nekada nekih posjeta, seminara i dešavanja ali sve na bazi simbolike. Taj odnos je potpuna slika ovoga što je nastalo poslije ovog rata, kada su se nacije razdijelila a s time i religije, s tim da je tolerancija među religijama izraženija nego među nacijama. Mi znamo da su ovdje ljudi imali suživot nekada a ne toleranciju na što nam se danas suživot sveo. Ako nekoga moram tolerirati znači da ga moram trpiti što nije zdrav odnos. I opet se vraćamo na razumijevanje, kada imamo razumijevanja za naše susjede ne trpimo ih nego živimo s njima u suživotu

Koliko je židovskih zajednica u BiH, i koliko Židova ima izvan Sarajeva u BiH?

U BiH se nalazi šest Židovskih zajednica i to u: Goraždu, Mostaru, Zenici, Doboju, Banjoj Luci i Tuzli gdje se nalazi druga po veličini zajednica poslije Sarajeva. U BiH ima oko 1000 do 1100 Židova

Bilježi li Vaša općina iseljavanje ili je taj negativni trend Vas zaobišao?

Trend iseljavanja je nas zaobišao. Iseljavanja smo imali u proteklom ratu ali se veliki broj vratio, mislim da prema podatcima izraženima u postotcima Židovi su se vratili najviše. U zadnje vrijeme otprilike u zadnjih petnaestak godina nemamo informaciju da se bilo tko odselio, što je pozitivan podatak.

Imate li kontakt sa svojom maticom Izraelom i u kojoj mjeri?

Židovska zajednica nije nikada bila ambasada države Izrael. S obzirom da se korijeni Židova nalaze dolje, normalno je da imamo izgrađen odnos. Mi nismo dijaspora Izraela jer su Židovi protjerani iz zemlje prije otprilike dvije tisuće godina tako da ne možemo biti dijaspora zemlje koje nema. Sada je stvorena nova država ali nije stvoren taj odnos u kojem su Židovi u biti Izraelci koji žive van Izraela. Mi smo dijaspora nekih dugih zemalja iz kojih smo došli u BiH, raznih zemalja Europe (Njemačke, Španjolske, Portugala, Poljske itd.). Mi smo Židovi i pripadnici države BiH. Svi kontakti koje trebamo održavati to i činimo, a ambasador Izraela kada dođe u BiH odsijeda kod nas, a kulturološko potpomaganje je izraženo a uskoro bosanskohercegovački građani će moći i bez vize u Izrael.

Napisali ste knjigu „Ilustrovani leksikon judaizma - istorija,religija i običaji“, pretpostavljamo oko čega je tema ali možete li nam vi iz prve ruke reči koji su običaji opisani i kakav je odaziv našlo to djelo u bh. javnosti?

Na svojevrstan nagovor prof. Ivana Cvitkovića i čitanjem razne vjerske literature došao sam na ideju da napišem ovu knjigu u nadi da ću potpunije objasniti neke stvari. U mnogim knjigama kada se piše o judaizmu nedostaju neke stvari. Također, mnoge knjige su posvećene povijesti i religiji a jako malo o običajima, stoga sam i to dodao u tu knjigu. Pošto mi u BiH imamo neke različite običaje od drugih židova to sam i naglasio u knjizi. Ovaj leksikon je u službi nadograđivanja znanja židova o svojoj vjeri ali i svim onim koje zanima odlična prilika da nauče nešto o vjeri. Kako to inače biva, u sljedećem izdanju nadopuniti ću neke dijelove koje sam trebao u prvom ali nisam imao vrijeme.

Pisali ste i spominjali pomaganja susjeda susjedima bez obzira na vjeru tijekom prošlosti. Imamo li još uvijek u sebi taj ljudski poriv kojim su se naši preci krasili ili mislite da su to vrijeme i događaji uništili te bismo sada okrenuli glavu?

Mišljenja sam da je u urbanim sredinama moguće ponovno izgraditi taj odnos koji na žalost jeste izgubljen pogotovo u nekim gradovima i sredinama što će negdje biti jako teško. U Sarajevu je to prirodnije jer ljudi ovdje su navikli na mješovite brakove, druženja poslije posla, rad u istim uredima. Sarajevo je bilo oduvijek pojam multietničnosti što je i ostalo, premda ne kažem da se i ovdje ne mora raditi na tim odnosima, itekako mora ali možda malo manje. Ljudi su gurnuti u ratu da se bore jedni protiv drugih i jednostavno nije mi jasno kao humanisti kako nakon toliko godina još uvijek ne možemo reči: „u redu i mi smo vas i vi ste nas, hajdemo sada nastaviti živjeti“.
 

Objavio: Katolički tjednik