Razgovor s fra Lovrom Gavranom

Od Vašeg izbora za provincijala prošlo je skoro pola godine. Jeste li taj izbor očekivali, što je on za Vas značio, te koje ste aktivnosti i planove predviđene službom koju ste dobili već ispunili, a koje planirate u skorijoj budućnosti?

Služba provincijalnog ministra, tj. poslužitelja braće u provinciji, jest dužnost koju netko od braće mora obavljati u ime i na korist zajednice. Hvala Bogu, kod nas su sve službe prolaznog karaktera, a to je dobro kako za nositelja službe, tako i za zajednicu – kako bi više ljudi moglo dati svoj doprinos razvoju zajednice, te kako se pojedinac ne bi preopteretio niti umislio da se bez njega ne može.
Našim čitateljima je poznato da se provincijal bira na demokratski način na provincijskom kapitulu, tako da se nikad ne može unaprijed znati tko će biti izabran. A kad se izabere, dužan je vršiti službu u skladu sa crkvenim zakonom, te s Pravilom i Konstitucijama Reda.
Što se naš Provincije tiče, u srpnju smo izvršili personalne promjene. Braća su dobila nova zaduženja i već rade na novim radnim mjestima. Krajem kolovoza smo u Podmilačju slavili 800-obljetnicu utemeljenja Franjevačkog reda. To je bilo živo svjedočanstvo bratstva i sestrinstva svih redovničkih zajednica s područja BiH i Hrvatske, nadahnutih Franjinim duhom. Slijede redovni poslovi kojih nikad ne manjka.

Što mislite o stanju Katoličke Crkve u BiH, s posebnim osvrtom na Franjevačku provinciju Bosnu Srebrenu?

Kako Crkva u cjelini, tako i naša Provincija, živi svoj život, koji je obilježen usponima i padovima, ali je uvijek u hodu. Mi taj hod gledamo kao rast i sazrijevanje. Nikad nismo dovoljno dorasli datom trenutku. Uvijek potreba iziskuje traženje rješenja, pa ga i crkvena hijerarhija s jedne strane, a i uprava provincije s druge, nastoje pronaći i pronađeno na što prikladniji način primijeniti. Ne možemo raći da to ide uvijek lako, glatko i uspješno, ali ide. I, hvala Bogu, zadovoljni smo – jer Bog zaista svojom milošću prati i dobrohotno blagoslivlje naš rad. Naš trud nikad nije uzalud, ukoliko se prepustimo Božjem vodstvu, jer Bogu ništa nije nemoguće, a On zna čak i zlo okrenuti u dobro.

Koliko je star red franjevaca, skoro pa toliko su oni prisutni u BiH. Ta ljubav između franjevaca i puka u Bosni jačala je s godinama, pa se zato naš narod osjeća jako vezanim za franjevce. Otkud ovaj red da tako rano u svom nastajanju dođe upravo na naše tlo?

Išli su franjevci još u vrijeme sv. Franje još i dalje od Bosne: čak u Španjolsku i Maroko, u Sv. Zemlju i Egipat. Vrlo rano su doprijeli čak i do Mongolije i Kine, pa uopće nije čudo da su se dobro snašli i u Bosni i Hercegovini.
Možemo slobodno reći da su franjevci omiljeni u narodu upravo zato što su služili narodu, žrtvovali se za narod, a nisu gospodarili njime. Razumije se da su uvijek imali i velik autoritet u narodu, ali očinski autoritet ili autoritet starijeg i iskusnijeg brata, a ne vlast žandara ili silu feudalca. Zato im je narod uzvraćao i uzvraća poštovanjem i ljubavlju.

Kako i je li se zadaća franjevaca u BiH mijenjala kroz stoljeća njihova prisustva na ovom tlu?

Srž je uvijek ista: živjeti, naviještati i svjedočiti Evanđelje Gospodina našega Isusa Krista. Vanjska forma, način i sredstva ovise o okolnostima mjesta i vremena. Samo po sebi je razumljivo da se nitko prije 800 godina nije mogao služiti ni radijem, ni televizijom, pa ni tiskom – jer ništa od toga nije postojalo u ono vrijeme. Ali se i onda kao i danas živjelo i naviještalo isto Evanđelje, isti raspeti i uskrsli Krist, Gospodar i Spasitelj cijeloga svijeta.
Isto tako vanjska forma našega djelovanja razlikuje se u ratu i miru, u blagostanju i siromaštvu, u kontaktu s vjernikom i nevjernikom, sa svecem i zločincem. Svima u svako vrijeme valja navijestiti isto Evanđelje, ali svakome na njemu svojstven i prikladan način. Nije važna košulja, nego osoba. Nije važna ljuštura, nego jezgra.

Znamo da su franjevci čuvari prošlosti naše domovine i da upravo u franjevačkim samostanima ima dokumenata od velike važnosti za prošlost BiH. Kako to da se toliko blago nalazi upravo u vašim rukama, kako je uspjelo odoljeti civilnoj vlasti čak i u doba nimalo povoljnima po Crkvu?

Samostani nisu preživjeli i sačuvani zato što su imali neki privilegij. Da i ne spominjemo tursko doba i svjetske ratove, treba uzeti u obzir da su samo u zadnjem ratu od naših 19 samostana dva potpuno sravnjena sa zemljom, pet ih je devastirano i temeljito opljačkano, a sedam ih je preživjelo značajna oštećenja. Zbog tolikih razaranja samostana ne treba se čuditi da su najstariji sačuvani samostani kao građevine stari svega 150 godina, kao stari ramski samostan, sada pretvoren u muzej, te samostani u Livnu i Gučoj Gori, koji su ovih dana obilježili 150-tu obljetnicu postojanja.
Tko imalo poznaje povijest Bosne zna da u povijesti Franjevačke provincije Bosne Srebrene nijedan rat, nijedna vojska i nijedna vlast nije prošla ovom zemljom, a da nije ostavila tragove svoga zuluma baš na samostanima. Samostani koji su preživjeli, opstali su zahvaljujući Bogu i svjedočenju franjevaca sve do mučeništva.
S druge strane očituje se nešto što se ne da tek tako jednostavno razjasniti, a to nešto jest pitanje: koja je to snaga ili vjera ili mudrost ili bosnoljublje ili upornost bosanskih franjevaca, s kojom se uvijek vraćaju na one davno zakopane temelje, nad kojima se pustošilo, pljačkalo, palilo i ubijalo, da bi se baš tu opet započinjalo? Zanimljiva je upornost laste i bosanskog fratra: vraćati se u ono gnijezdo iz kojega ponekad prisilno ode, ali se opet vrati baš tu. I kada ga nađe razrušenog, ponovno gradi novo, na istom onom mjestu gdje je prije bilo. I vjeruje ili osjeća da je tu moguće ponovno očekivati mlade!

Zašto su franjevački samostani toliko važni Hrvatima katolicima u BiH?

Da nije bilo samostana, a prije svega da nije bilo žive vjere i krajnje požrtvovnosti franjevaca, u mnogim našim krajevima ne bi ni bilo ni katolika ni Hrvata. Ako ih uopće ima – to dovoljno kazuje zašto su ove ustanove i ovi ljudi za nas važni. Dakle, važni su prije svega za naš opstanak, za život, a tek onda i za povijest, kulturu i ostalo.

Koje su, prema Vašem mišljenju, osnovne odlike svećenika franjevca?

Svećenik franjevac je prije svega kao i svaki drugi svećenik, i ni po čemu se ne razlikuje od dijecezanskih svećenika, što se tiče svećeničkog reda i službe. Jedina je razlika u tome što je franjevac još i redovnik, tj. što živi u franjevačkoj zajednici, po pravilu sv. Franje Asiškog.
Za običnog vjernika, koji ne zna o čemu se radi, ovo i nije neko objašnjenje. Ali konkretno to znači ovo: Budući da franjevac živi u redovničkoj zajednici, zajednica mu pomaže i pokriva mnoge njegove osobne potrebe, pa i nedostatke, kako materijalne, tako i duhovne, kojih ima svaki čovjek. Uvijek zajednica može više od pojedinca i uvijek je vjerodostojnija od pojedinca. Zato su redovničke zajednice blagoslov za svoje članove, ali i za Crkvu kao cjelinu, jer je i cijela Crkva zajednica Kristovih učenika.

Ne čini li Vam se da se ponekad u franjevačkim krugovima odviše ističe ovo «franjevački», pa se stječe dojam da je odrednica «crkveni» nebitna?

Čudno pitanje onima koji su stoljećima čuvali Crkvu i crkvenost na ovim prostorima. Tko zna što znači riječ franjevac i franjevački, nikad neće steći taj dojam. Jer franjevac ne može postati netko tko nije katolik, član Katoličke Crkve. Na bit franjevačkog identiteta spada sve ono što baštinimo od svetog Franje i Isusova Evanđelja.
To da franjevci nisu dovoljno „crkveni”, konstrukcija je bolesnih težnji onih ljudi koji ovakvim stavovima žele ostvariti vlastiti sebični profit. Pa zar treba dovesti u sumnju „crkvenost” bosanskih franjevaca koji su na ovim prostorima stoljećima za Evanđelje i Crkvu svjedočili, a kad je trebalo i krv prolijevali, i tu baštinu predali ovoj generaciji? Takve nasilu stvorene konstrukcije proizlaze iz straha od svega onoga što ima franjevačku karizmu, a ne iz brige za Crkvu.
Nitko nema prava frontalno postaviti ova dva pojma: „franjevački” i „crkveni”, jer obadva pripadaju franjevcima. Zar naš vjernički puk u nekim krajevima za sve svećenike ne kaže „pratar”? Baš zato što vjernici nisu opterećeni ovakvim razlikama. Franjevačka karizma u Crkvi jest bogastvo a ne teret. Samo duhovnim slijepcima trebaju franjevci dokazivati svoju crkvenost.

Koliko je teško bilo biti franjevac nakon Drugog svjetskog rata i u vrijeme komunizma?

Rekao sam da nijedna vlast na ovim prostorima nije poštedjela ni franjevce. Koga iskreno zanima koliko je snažno i čisto bilo svjedočenje bosanskih franjevaca i u Drugom svjetskom ratu i u vrijeme komunizma, neka pogleda u martirologij i izbroji tolike franjevce mučenike, ubijene i zatvarane. Ponekad me strah ove službe pri pomisli koliku su vjeru imali i provincijali i moja braća franjevci, kad su i u ratovima i u teškim vremenima progona vjere i Crkve ostajali sa svojim pukom u Bosni i svjedočili vjeru do kraja, bez alternative.
Sretni smo i ponosni što nas ni rat ni komunizam nisu slomili i što nam je i u tako bezbožnim vremenima Bog omogućio ne samo preživljavanje, nego u mnogo čemu i učvršćenje vjere. Božje je djelo to što je vjera najviše jačala i preporađala se upravo u najtežim vremenima.

Kako franjevci danas skoro 800 godina nakon dolaska komuniciraju i žive s narodom kojem su bili oslonac i prvi temelj vjere kroz tolika stoljeća?

Tko samo prođe kroz naše povratničke župe, može i sam zapaziti da svećenik franjevac i danas ima istu ulogu kao i u proteklim stoljećima. Kod nas su prvi povratnici bili upravo svećenici. Narod se vratio samo onamo kamo se vratio svećenik. Ako neki kraj napreduje i razvija se, to uglavno znači da su se svećenici tu nešto bolje snašli nego drugdje. Dakle, naši odnosi su više-manje isti kao i prije. To ipak ne znači da smo se u svakom slučaju dobro snašli i da uvijek uspijevamo ono što želimo. Želje su uvijek veće od mogućnosti, ali uz Božju pomoć i suradnju vjernika, ide se naprijed.

Možemo li reći da je karizma sv. Franje i danas živa u Franjevačkom redu?

Sveti Franjo je nedostižan svetac. To znači dvoje: prvo, da ne možemo u potpunosti ostvariti Franjine ideale; drugo, da će nas njegov ideal uvijek fascinirati i privlačiti, te da će uvijek biti ljudi koji će nastojati živjeti poput Franje. Da Franjina karizma više nije živa, ni njegova reda ne bi više bilo. Ali da se može i da bi trebalo više i bolje, to je činjenica.

Koliko se Franjin duh može provoditi u uvjetima modernog svijeta?

Svijet nikada nije bio usuglašen sa Franinim duhom. Franjin ideal se uvijek isticao kao grad na gori, kao nebo iznad baruštine, kao svjetiljka na svijećnjaku. Moderni svijet je upravo pogodan da istakne kontrast Franjina ideala u odnosu na ideal prosječne mase današnjeg svijeta. Ako možda naš redovnički život danas više ne privlači svijet, to znači da mi nismo pogodili Franjinu žicu. Znači da ne živimo vjerno Franjin ideal. Znači da smo se previše suobličili svijetu. Čim se netko od nas barem malo udalji od mase i približi svetom Franji, odmah to ljudi prepoznaju, pa kod takovog redovnika ili kod takve zajednice traže svjetlo vjere i osmišljenje svoga života.

Ovosvjetski trendovi ne zaobilaze ni crkvene krugove. Jesu li opravdane opaske da je pojam «siromašni fratar» danas postao oksimoron?

Tko želi iskreno potražiti odgovore na pitanje o služenju franjevaca materijalnim dobrima u današnjem svijetu, treba se vratiti franjevačkim izvorima, tj. Evanđelju i Pravilu sv. Franje, te baštini iz prošlosti. „Ne nosite sa sobom ni torbe, ni štapa, ni dviju haljina...“, to je Isusov zahtjev iz Evanđelja, koji se tiče svih Isusovih učenika i pred kojim nitko od nas nije privilegiran, ne samo franjevci nego ni drugi svjedoci Evanđelja.
Franjevačka zajednica služi se materijalnim sredstvima i svim pomagalima koja su u određenom vremenu neophodna za plodonosnije djelovanje u širenju Evanđelja, te u školovanju i odgoju novih zvanja. I baštinjena bliža ili daljnja prošlost govori da franjevci nisu gomilali bogastvo i ovozemaljsko blago, nego su se služili materijalnim dobrima kako bi bili i misionari, i prosvjetitelji, i liječnici, i graditelji, i umjetnici. Svim tim materijalnim dobrima željeli su duhovno i kulturno obogatiti puk s kojim su živjeli. Zar to ne svjedoče tolike knjižnice i druga duhovna i kulturna dobra u našim samostanima, a to je danas najvrijednija duhovna baština Bosne.
A nenavezanost franjevaca na materijalna dobra jasno se očituje i u tome što se nitko od rodbine i prijatelja ne može materijano okoristiti ostavštinom bilo kojeg fratra poslije njegove smrti, osim samostanskih knjižnica, muzeja i drugih institucija duha i duhovnosti.

Katolički tjednik