Razgovor s fra Antunom Badurinom
U povodu 20. obljetnice prelaska Ocu fra dr. Srećka Badurine, šibenskog biskupa.
Krk, sub, 17. ruj. 2016.
Dana, 17. rujna na blagdan Svetih rana sv. Franje navršila je 20. obljetnica prelaska Ocu fra dr. Srećka Badurine, šibenskog biskupa. Mons. Mile Bogović, tada profesor na riječkoj bogosloviji, a danas umirovljeni gospićko-senjski biskup, u mjesečniku riječke nadbiskupije Bakarska zvona u spomen preminulom biskup Srećku među ostalim napisao je: “Žao nam je što je svijeća Srećka Badurine ugašena, možda upravo onda kada je najjače plamtjela. Ali treba reći da je oproštaj s njime bilo istinsko slavlje. Možda je Svevišnji radi toga htio da se ta svijeća naglo ugasi kako bismo lakše uočili koliko je ona bila korisna i potrebna, da u dušama današnjeg čovjeka ostane što trajnije u sjećanju taj svijetli lik čovjeka, rodoljuba i vjernika koji je te vrednote među nama svjedočio bez poze i usiljenosti, nego u jednostavnosti i spontanosti. A da to ni za njega, u ovom i ovakvom svijetu, nije bilo tako lako, pokazuje način na koji je prešao prag vječnosti.“ Svijetli lik biskupa Srećka ostao je zasigurno u srcima mnogih vjernika širom šibenske biskupije, a i puno šire, kao i njegovih poštovatelja i nakon 20. godina. Tim povodom zamolili smo za razgovor brata biskupa Srećka, fra Antuna Badurinu, poglavara samostana franjevaca - trećoredaca u Krku. Razgovor s fra Antunom vodio je gosp. Marijan Udina.
Biskup Srećko je bio prvijenac i prva obiteljska radost mladog para Pavla i Sokole koji su ga unaprijed darovali Bogu, naravno, ako to on sam bude htio. Ako je istina da se buduća osoba i njezine temeljne vrjednote oblikuju u najnježnijim godinama života, možete nam opisati obiteljsko ozračje i zavičaj u kojem je Biskup odrastao i koje ga je odredilo?
Mislim da obiteljsko i zavičajno ozračje u kojem je rođen i odrastao biskup Srećko, u jednom zabitnom otočkom mjestu Lunu na Pagu, najbolje opisuje benediktinsko geslo: moli i radi. To je bila velika društvena opatija. S jedne strane svakodnevni težački rad na škrtoj zemlji, ćudljivom moru, u pastirskoj brizi za mala ovčja stada, a s druge strane, odnosno usporedo molitveni život, počev od dnevne obiteljske molitve uvečer kada se svi skupe u kuću (molila se krunica, litanije, pripadne molitve i Očenaši za razne nakane) do svečanih nedjeljnih i blagdanskih bogoslužja u kojima su sudjelovali svi mještani s rijetkom iznimkom. Tada se nije radilo nego molilo, pjevalo, zvonilo na sva zvona, igralo na balote, a u zimi na karte (to su tada bili jedini sportovi za odrasle). Bili su to vedri dani pravoga odmora i odaha od tjednog umora, baš kako je dragi Bog zamislio. Zapravo čitav društveni život odvijao se oko crkve i u ritmu blagdana. Drugih mogućnosti i nije bilo. Zato je taj nekadašnji Lun bio poznat po duhovnim zvanjima (17 svećenika, pretežno redovnika franjevaca trećoredaca, i 30-tak redovnica, pretežno članica Družbe sv. Križa), a danas je poznat po prastarim maslinama.
Što je za Vašu obitelj predstavljao biskup Srećko?
Oko njegove osobe sve je bilo nekako posebnije i življe – tako sam ja to doživljavao – jer je odisao ozbiljnošću, duhovnošću, inteligencijom, brigom i interesom za svakoga. Poštivali su ga roditelji i mi mlađa braća i sestre. Što se nas tiče, njemu nije trebalo nikakvo crkveno promaknuće da uživa u obitelji osobit i povlašten status. Ali kad je već imenovan i biskupom, zahvatilo nas je stanovito strahopoštovanje i radost, ali i duboko suosjećanje s njegovom tjeskobom zbog odgovorne službe. Kad je preminuo, poznati zadarski svećenik i pisac don Žarko Brzić rekao mi je, izražavajući suosjećanje: Budi ponosan na svoga brata! Bio sam i bit ću, a tako se osjeća čitava naša obitelj: ponosna i zahvalna na najodličnijem članu naše obiteljske i zavičajne sredine. Za nas, jednostavne ljude, to je bilo i ostalo čudo: naš sin i brat, pa biskup. U mojem doživljaju to je asociralo psalmistovo iskustvo: „Podiže iz prašine uboga, iz gliba vadi siromaha da ga posadi s prvacima, s prvacima svoga naroda.“ (113, 7-8). Šteta što to nisu doživjeli otac, jedan brat i jedna sestra.
Na jednom mjestu ste zapisali:“ Srećko je vjernik koji se je dao od Boga odgajati za njegove potrebe.“
Ta misao je provjerljiva u životima Božjih odabranika. Zapravo sve nas djecu Božju Otac nebeski odgaja, svakoga na svojstven način, ali neke među nama uočljivije. Na pamet mi je došla razmatrajući jednom Srećkov razvoj od mladih dana: probijanje kroz osjetljivosti i iskušenja svoje naravi, raspoloživost za vršenje odgovornih službi u zajednici, unatoč unutarnjem otporu: poglavarske, ravnateljske (u školi), profesorske, duhovničke… davanje prednosti svakome, težnju za kontemplativnim, štoviše mističkim ozračjem i povlačenjem u društvenu pozadinu. Sve je to sličilo na neku dalekosežnu Božju inkubaciju, na život u ovojnici, nekako postrance da bi odjednom došao u središte crkvenog i društvenog života, ne po svojoj želji i ambiciji nego po Božjoj Providnosti. Što zaključiti nego da smo doživjeli Boga na djelu. Na neočekivani način. Jednom je predamnom iznosio obrazloženje svom povlačenju iz Rijeke na Glavotok, samostan na otoku Krku, u osami. Bio je spreman poraditi na tome da ta kuća postane oazom molitve i duhovnih vježbi. Bez sumnje, on bi u tome uspio i zamisao je više nego hvalevrijedna. Ali meni je sličila na bijeg, pa sam mu to i rekao. Otprilike: Ti to ne bi smio učiniti jer unatoč profesuri, duhovnim vježbama i rado slušanim propovijedima još duguješ najširoj crkvenoj i društvenoj javnosti ono što ti je Bog dao: zrela razmišljanja, bistre uvide, povijesne sinteze, iskustvo vjere…Najlakše je pobjeći u zavjetrinu. Nisam tada imao pojma da zapravo on bježi od biskupske kandidature. Mislio sam tek da bi trebao biti još prisutniji i zapaženiji u javnosti, možda kao stalni kolumnist i komentator događaja, kao pisac (za to zbilja nije mario) koji izlaže svoje poglede i stavove, čak i pod cijenu polemike. On je doista znao o svemu razmišljati sustavno i meritorno. Pokazalo se da sam imao pravo i baš mi je drago da sam jednom i ja pogodio Božju zamisao o nekome.
Što je značilo za fra Srećka biti trećoredac?
On je došao u trećoredce kao dvanaestogodišnjak (poput Isusa u Hram) i usadio se u tu sredinu „kao glava kupusa u vrtu,“ kako se izrazio u zanimljivom razgovoru s neprežaljenim, rano preminulim istraživačem i teologom fra Markom Mišerdom, prigodom imenovanja biskupom (v. knjigu „Prema novoj zrelosti“). Tu je bio prihvaćen sa simpatijom, razvijao se, poprimio duh upravo te zajednice, duh neke povijesno izvorne malenosti, skromnosti, ne natjecanja s drugima, rekao bi duh neke skladne pomirenosti sa svojim trećo-razrednim mjestom u crkveno-društvenom spektru. Znao je ponekad uspoređivati duh i tradiciju (arhitekturu čak) drugih zajednica koji su imali puno širi, ambiciozniji format, tradiciju i crkvenu zaslužnost. Vjerojatno bi se u takvim sredinama (franjevcima Prvoga reda, dominikancima, isusovcima) razvio brže u značajniju i poznatiju osobu koja se ne skriva(Šibenčanima je pri dolasku bio pravi anonimac), ali on je poprimio i zavolio taj trećoredski duh neisticanja i suradnje. Uostalom imao je kao dječak upisnicu za zadarske franjevce, ali kako ga oni nisu pozvali, Providnost ga je odvela u trećorece, gdje je imao rođaka bogoslova.
Sedamnaest dana prije smrti povjerio je sestri koludrici u Pagu svoju životnu ritmiku u znaku šestih godina.
Taj podatak sam napisao u Predgovoru knjižice njegovih duhovnih vježbi našim svećenicima u Australiji „U Krista zagledan“ tek kao zanimljiv naputak za biografe da lakše zapamte njegove životne etape. Nema neko dublje ili simbolično značenje - ne razumijem se u numerologiju - kao što to imaju razni biblijski brojevi. Zanimljiva podudarnost i ništa više.
Nije bilo lako nagovoriti čovjeka koji je cijeloga života osjećao poziv da živi u povučenosti monaškog života da prihvati biskupsku službu!
Da, nije bilo nipošto lako. Mons. Montalvo, beogradski pronuncij, imao je dosta posla s nagovaranjem i pridobivanjem – Srećko je u nekoliko navrata odlazio u Beograd na novu rundu nadigravanja – i u tome je bio neobično uporan, pa i diplomatski lukav te je uspio „preveslati“ naivnoga i crkveno lojalnoga Srećka, nagovorivši ga da njegove argumente neprihvaćanja službe pošalje u Rim na prosudbu. Pa eto, po općem osjećanju i priznanju ljudi, dobro da je uspio u naumu. Dobili smo za biskupa pravu osobu u pravo vrijeme. Meni ga je doista bilo žao, ali njegova žrtva pokazala se dobitkom za sve. Da je prihvatio službu provincijala, štoviše generala Reda, možda bi sve bilo drugačije. A možda i ne bi jer očito je, nakon svega, da ga je Bog trebao i izabrao upravo za tu službu, za to vrijeme i mjesto.
Često je naglas znao zapitati:“Zašto sam ja biskup?“
Suprotno od doživljaja javnosti i špekulacija medija koji su u njemu vidjeli nasljednika kardinala Kuharića u Zagrebu, on je smatrao da se treba povući i dati ostavku jer se ne može nositi s poteškoćama. Srećko je sebe doživljavao kao neodgovarajuću osobu za vršenje biskupske službe, kako ju je on vidio. Problemi u kojima se našao od samoga početka (naslijeđeni nesporazumi s klerom, osporavanja, preteške ratne okolnosti, ekumenske muke…) nadilazile su – smatrao je – njegove mogućnosti. Zbog najave povlačenja, koja je stigla do Rima, došao je u Šibenik i kardinal Gantin, predstojnik Kongregacije za kler, da ga podrži i ohrabri. Uza sve to, on je uvijek iskazivao najveći stupanj odgovornosti prema svojoj službi i bojao se da na bilo koji način povrijedi ili zasjeni svetost i dostojanstvo biskupstva. Znao se pitati: kako to drugi s nekim mirom, opuštenošću i samouvjerenošću nose visoke crkvene službe, a on ne može. U čemu je „kvaka“? Često je pronalazio razlog u prirodi vlastite obitelji čiji dometi nisu nadilazili okvire siromašnog sela, pomalo izoliranog i zanemarenog. Zapravo su njegovi obziri, bojazni i strogi sud o sebi bili u potpunoj suprotnosti s njegovim odvažnim, lucidnim i svestranim plodnim djelovanjem. Misterij osobe!
Zašto je odabrao za biskupsko geslo„On je mir naš!“ ?
To je njegov svojevrsni Credo. U nemirima biskupskoga poslanja i službe jedino Krist jamči unutarnji mir i osposobljava za mirotvorstvo svoje vrste koje se upravo nametalo kao potreba i izazov vremena kome smo išli u susret. On je doduše postao biskupom prije pada Berlinskoga zida, pa se geslo doima i proročkim. Mislim da je izbor dozreo u proučavanju franjevačke tj. Franjine duhovnosti. Bio je, naime u vijeću za za stvaranje novih Konstitucija Reda, proučavao je novo Pravilo koje je odobrio 1982. papa Ivan Pavao II., preveo ga na hrvatski, pisao komentar o njemu. Od tuda je došao i Franjin znak Tau u grbu. U nastupnom govoru u Šibeniku sam je rastumačio svoj izbor. Oboje, geslo i Tau, imaju duboko biblijsko i programatsko utemeljenje. Nedostojni grješnik potpuno se oslanja na Krista.
Možemo život biskupa Srećka usporediti sa životom redovnika-monaha koji su odlazili iz svijeta u osamu i ondje sve vrijeme dana i godine tako rasporedili da njihov život bude neprestana hvala Bogu?
Možemo sigurno usporediti njegove težnje i želje s tim drevnim monasima. Jednom je bratu i meni povjerio svoju želju i razmišljanje da uđe u monaški red, u jedno zahtjevnije i uređenije redovničko ozračje. Možda su to bili već, ne mogu naravno tvrditi, refleksi proroka Jone – bijeg od uznemirujućih slutnji. Ali monašku crtu, on je svakako imao. Ona je značila obogaćenje njegove biskupske osobnosti i ujedno izazivala nostalgiju za samostanskim spokojem. Moleći Časoslov, uočio sam takve težnje u velikih benediktinaca evangelizatora koji su iz samostana izvučeni na vodeće službe, to su sv. Bonifacije, biskup i mučenik, organizator njemačke crkvene pokrajine i sv. Grgur Veliki, papa. Oba čeznu za samostanskim mirom i sabranošću usred životnog kreševa, ali svjesni su da moraju izdržati do kraja u povjerenom služenju. Sv. Bonifacije istraživao je čak crkvenu povijest ne bi li našao primjer odreknuća i povlačenja s biskupstva za vlastito pokriće, ali nije našao. Na tom tragu se može razumjeti i Srećka.
Biskup Srećko je svojim životom formulirao jedan životni stav svakome shvatljiv i za svakoga poželjan : na koji način biti pravi čovjek, rodoljub , vjernik bez potrebe da se dođe u dilemu davanja prednosti jednom od tih stavova. Kako je to uspio?
Tu skladnu sintezu bića mnogi su zapazili. Dr Jure Radić je, govoreći na pokopu kao izaslanik predsjednika dr. Franje Tuđmana, tu skladnost opisao ovako: „Velik čovjek, ponizni fratar, razboriti biskup“. Dr. Marijan Jurčević, dominikanac, Srećkov kolega s riječke teologije, ustvrdio je da Srećko predstavlja jasni uzorak „modernog sveca“. Ali ne slažu s svi s tom ocjenom. Jedan šibenski svećenik me upitao jednom: onaj tvoj brat, da li je on Hrvat?Odgovorio sam otprilike: Kakvo pitanje za pametnoga čovjeka, kakav si ti. Šteta što nemamo pedeset takvih Hrvata na položajima. Društvena i crkvena klima bila bi drugačija. Jedan pak ugledni redovnik je biskupa, u jednom društvu, dosta grubo kritizirao zbog ekumenskih nastojanja. Mene je bilo stid slušati taj manjak poštovanja i ograničenost pogleda. A biskup se nije branio ni jednom riječju. Prignuo je ponizno glavu, da ne kažem pomalo umorno i rezignirano, i otrpio „bruškinanje“. Možda bi se i ti svećenici složili danas s vašom tvrdnjom. Ali nisam vam odgovorio na upit: kako je Srećko uspio biti istodobno čovjek, rodoljub i vjernik, bez potrebe da bilo što od toga dokazuje nekome. Nacionalni i kršćanski identitet stekao je rođenjem kao dar i u njemu je prirodno rastao i odgojem i obrazovanjem sve stavljao na svoje mjesto. A kao čovjek je sazrijevao u ljudskosti i spoznaji da su osobe na prvom mjestu. Shvaćao je izraz svetog pape Ivana Pavla II, da je„čovjek put Crkve“. Napokon sinteza o kojoj pitate je sam Isus Krist. Tko ga slijedi i sam će napredovati. Zar Isus nije istodobno najčovječniji čovjek, savršeni vjernik i rodoljub. Bio je Židov i danas je, a to nije trebao dokazivati niti to ikome smeta. A tko je od Židova više proslavio svoju naciju od njega? Učinio ju je vječnom. A tko je uvjerljivije, dramatičnije, emotivnije predstavio čitavom svijetu Hrvatsku i njenu tragičnu sudbinu od Srećka na Sinodi u Rimu, 6. prosinca 1991.?
Možete nam opisati okolnosti kako je došlo do tog govora.
To je govor koji spada u klasične, antologijske govore, po mome shvaćanju, na tragu naših humanista s kraja XV. i XVI. stoljeća, na koje se biskup i poziva u nastupu.
Govor čine osobitim ponajprije dramatične ratne okolnosti iz kojih je biskup došao. On je inače bio članom pripravne sinodalne komisije, ali posljednjoj sjednici u Rimu nije mogao prisustvovati jer se odvijala baš u ratnom tjednu od 16. do 23. rujna 1991. kada je Šibenik bio napadan s kopna, mora i zraka u namjeri da se osvoji. Tad je bila pogođena i kupola katedrale. Grad je obranjen, ali granatiranje nije prestajalo i zato je biskup mislio da ne bi trebao ići na Sinodu i ostaviti povjerenu pastvu u strahu, panici, neizvjesnosti. Njegovo prisustvo značilo je za građane veliko ohrabrenje. Ipak, nagovoren, je otišao, ali sa zakašnjenjem. Kad je nakon sjednice 4. prosinca došao pozdraviti papu Ivana Pavla II., on ga je prepoznao i rekao mu: devi parlare - trebaš govoriti. Biskup veli daje čitavp noć smišljao govor (na izvrsnom talijanskom jeziku, kako je rekao lektor) i govorio je.
Govorio je ne s distancom ili teorizirajući, nego kao „izravni svjedok tragedije koja je pogodila naš narod i Crkvu“. Nizao je činjenice i podatke o razmjerima ratnih šteta, najprije iz vlastite biskupije, zatim se osvrnuo na susjedne nadbiskupije zadarsku i splitsku, pa općenito na stanje čitave Hrvatske. Govorio je pred odabranim svjetskim forumom s tužnim ponosom, ne moljakajući niti kriveći bilo koga, nego svjedočeći općoj Crkvi o teškom, agonijskom stanju jednog izranjenog i životno ugroženog dijela njenog vlastitog tijela. U osobnom tonu izlaganja, posvjedočio je i svoju bespomoćnost: „Pomislim da bi Gospodin mogao poslati druge koji imaju sposobnosti za te nesigurne prilike i tako zlosretna vremena“. Odzvanjao je snažno njegov „misereor nad ovim našim ljudima, ali i nad samim sobom“.
Napokon govor čini klasičnim snažna povijesna reminiscencija i usporedba sa spomenutim humanistima, a to su sve njegovi predšasnici biskupi: Bernard Zane, splitski nadbiskup, Šimun Kožičić, modruški biskup i Juraj Divinić, Šibenčanin, ninski biskup koji su u svoje vrijeme bili svjedoci razaranja svojih biskupija, ubijanja i bijega stanovništva pred turskim osvajačima i pisali pisma papama, držali govore pred njima, ali nisu dočekali niti neku djelotvornu pomoć niti „zoru oslobođenja“. Srećko se, kao poznavatelj povijesti, s njima uvelike poistovjetio, ali je ipak dočekao izlaz iz bezizlazja prije svoje smrti.
Govor je snažno odjeknuo, ostavio dojam i novinari su ga tražili, ali izvornik nisu mogli dobili nego osnovni koncept. Biskup je, naime u govoru obilovao izvodima i proširenjima koja su ostala u zapisniku Sinode. Taj osnovni koncept objavili su kod nas Glas Koncila i Slobodna Dalmacija.
Prisutnost među vjernicima u ratu ranjenoj šibenskoj biskupiji bila je neprestana. Nije odlazio u skloništa. Poruke ohrabrenja, ustrajnosti, neklonuća, pouzdanja u snagu Kristova križa. Otkud je crpio svu tu snagu?
Po mome uvidu na prvom mjestu je nepatvoreno i duboko pouzdanje u Boga. Kao što znamo, iskreno predanje u Božje ruke, svaki dan i u svemu, velika je snaga i nadahnuće. „Vjera spaja našu slabost s Božjom snagom“ . Na drugom mjestu je snažan osjećaj dužnosti i pastirske brige za povjereno stado. U tome su ga nadahnjivali primjeri. Cijenio je osobito velikog Šibenčanina Jurja Divinića (1440-1530), ninskoga biskupa (napisao je predgovor njegovoj knjizi „Pismo papi Aleksandru VI.“) „zato što je trajno ostao sa svojim narodom a da ni do kraja života nije vidio da se približava zora oslobođenja“. Pisano je to prije Oluje.Divinić nije htio ni u Rim na Sinodu da ne bi bio odvojen od povjerenih ljudi (Srećka su ipak nagovorili). u najgorim stradanjima Šibenika, biskup je suradnike nagovarao da se maknu iz grada da ih zaštiti, a sam je ostao kao dobri duh grada koji se prvi pojavljivao na ulicama nakon granatiranja da vidi, tješi i bude svjedok pred domaćom i svjetskom javnošću. Bilo je tu i drugih primjera i uzora (biskup Mahnić, kardinal Stepinac. šibenski prethodnici: Mileta, Banić, Arnerić).
Pravoslavni mitropolit Jovan u brzojavu sućuti piše: „Uveravao me biskup Badurina u mogućnost izmirenja Srba i Hrvata govoreći da i ono što nam kao ljudima izgleda nemoguće, Bogu je moguće.“ Što je bio ekumenizam za Biskupa?
Za biskupa Srećka ekumenizam nije bio politika, što su mu neki prišivali, već prirodni kršćanski stav. Biti kršćanin i ekumenski djelovati je jedno te isto, rekao bi veliki katolički promicatelj i vođa dr. Josip Turčinović. Uostalom biskup je u Šibeniku zatekao i naslijedio
određene ekumenske kontakte, a osim toga bio je i član Ekumenskog vijeća HBK. Jedinstvo kršćana je Kristova želja i organizirano poslanje Crkve nakon Drugog vatikanskog sabora. Što drugo reći? On se pokazao kao otvoreni i prikladni sugovornik koji je stekao povjerenje i druge strane. Zato je bio tražen i od inozemnih posrednika. Blagoslivljao je Srbe kao narod, štitio pravoslavne vjernike koje su napustili njihovi pastiri, brinuo se za njihove ljude i zgrade, ali i kritizirao njihovu politiku oružanog sukoba, osvajanje hrvatskih teritorija, rušenje…
Spremam knjigu o Srećkovu ekumenizmu, čime bi bio nekako zaokružen njegov pisani opus.
Želio sam da se tiska ove godine o dvadesetogodišnjici smrti, ali gvardijanska služba, a još mnogo više bolest su poremetili planove.
Biskup Bogović primjećuje:“Nama koji smo s njime sudjelovali na vrućim ekumenskim i međureligijskim razgovorima u vrijeme Domovinskog rata, bio je svojim uravnoteženim prosudbama visoka norma koju mi ni s mnogo truda nismo dosezali. Nikada se nije dao izazvati, niti je druge svojim riječima izazivao. Cijenili su ga i "oni drugi" i onda kada su se i u stavovima i u riječima razilazili.“ Sve to mu je davalo snagu da nikada ne prekine ekumenski dijalog ni u najtežim trenucima?
Slažem se posve s biskupom Bogovićem i s vašom zaključnom tvrdnjom. Biskup Mile je duže živio i surađivao sa Srećkom, nego ja koji sam ga upoznao pravo tek u fratrima (rodio sam se kad je on bio u novicijatu), a živio pod istim krovom s njim oko pet godina: kao dječak tri (on mi je bio magister), a kao svećenik dvije. Dakle, želio sam reći da ga biskup Bogović izvrsno poznaje i visoko cijeni. U listu „Vila Velebita“ (srpanj-rujan, 2000.) uvrstio ga je u svoje uzore: „Mnogo sam također naučio od pokojnog biskupa Srećka Badurine“.
Iako sam u vlastitoj biskupiji u velikoj nevolji, kada god je mogao pomagao je i braći biskupima i vjernicima u Bosni i Hercegovini.
Biskup je dobro poznavao povijest svoga naroda za razliku od nekih hrvatskih političara i mnogih plitkih ili zaslijepljenih novinara. Zato on katolike i sunarodnjake u BiH nije držao
dalekima. Bili su mu na srcu i u središtu interesa. Isto stanovništvo, najčešće i rodbinski vezano, je s obje strane granice: i u Posavini, i uzduž jadranske obale ( i njegova biskupija je graničila s banjalučkom biskupijom) i u zapadnoj (i srednjoj) Bosni. Znao je on dobro i predtursku Bosnu, kao pretežito hrvatsku pokrajinu i kraljevstvo i posljedice dugotrajnog turskog osvajanja (Turska Hrvatska) i vladanja. Poštovao je ulogu Crkve, posebice franjevaca u čuvanju identiteta Ostatka i podsjećanju na negdašnju cjelinu. Odazivao se na svaki poziv iz Bosne: u par navrata ređenje mladih franjevaca u Livnu i Kočerinu npr., na kardinalskom svečanom nastupu mons. Puljića 1994. predstavljao je u Sarajevu HBK (ne znam da li je i propovijedao?) i ostavio bilješku u Kronici: „12 prosinca – Vratio se iz Sarajeva. Bilo svečano u sarajevskoj katedrali, tužno u gradu opkoljenu, u strahu i oskudici. Neposredni doživljaj toga stanja – premda kratak – govori više od svih vijesti. Bože, smiluj se! (Službeni Vjesnik metropolije). Pratio je rado časopis Bosna franciscana i sve što se u BiH događa. U njegovu kalendaru ostali su zabilježeni nastupi u Banjaluci i Travniku (za Barbarićevo), ali smrt je prekinula planove. Njegova briga za spas evanđeoske svijesti i vrjednota u cjelini našega naroda, s obje strane međe, zrcali se u propovijedima od 9. i 10. siječnja 1993. kada je čitav katolički svijet, prema želji pape Ivana Pavla II. molio za mir u BiH i Hrvatskoj.
Biskup Srećko bio je predsjednik povjerenstva „JustitiaetPax“ HBK u vremenima kada se trebalo razlagati drugima izvan domovine što se u Hrvatskoj događa. Ta zadaća nije bila laka!
Mogu samo potvrditi tu činjenicu da je on bio prvi predsjednik toga vijeća BKJ (jesen 1989.) i HBK (do 1993.), da ga je oformio i organizirao rad, da je uspostavio vezu s Papinskim vijećem Iustitiaetpax i s europskim komisijama. Tko bude jednom analizirao šest priopćenja komisije kojima je on udahnuo dušu i oblik, morat će pažljivo voditi računa o dramatičnom kontekstu vremena: raspadu Jugoslavije, proglašenju hrvatske države, ratnim okolnostima. Siguran sam da će takav pronaći zadivljujuću osjetljivost i usklađeno povezivanje duha pravednosti i težnje za mirom, što nije bilo lako. Lako je biti pristran.
Naslov iz Šibenskog lista nakon pogreba bio je „Nadvisio je vrijeme i prostor“, a kard. Bozanić, ondašnji krčki biskup na oproštaju je rekao:“Do sada smo u Vama nalazili proroka , a odsada ćemo imati , vjerujemo, zagovornika kod Boga“. Koliko smo danas svjesni da imamo zagovornika kod Boga ?
Koliko smo svjesni da imamo zagovornika kod Boga? Ne znam! Trebalo bi provesti istraživanje. Dolazio sam u Šibenik 18 godina na njegov umrli dan 17. rujna i na predstavljanja njegovih knjiga. Uvijek su mi se javljali ljudi koji su imali nešto lijepo o njemu reći, neki susret, doživljaj, anegdotu. Njihove pojedinačne izraze poštovanja i sjećanja niti sam zapisivao niti mogao pamtiti, pa sam savjetovao da zapišu. To je učinio jedino don Slavko Mikelin. Ima mnogo ljudi kojima je Srećko dio njihovog boljeg životnog iskustva i oni će ga nositi do smrti kao dio sebe. Ima ih, posebno mlađih, koji su za njega tek čuli i onih koji nisu. Vrijeme čini svoje. „Ne pamti ga više ni mjesto njegovo“ – kaže psalmist. Ipak njegov grob sam uvijek zaticao okićen, rasvijetljen i s ponekim moliteljem kraj njega. Uvjeren sam da je on izvrsni predstavnik vremena, prostora i naraštaja u kojem je živio i da bi bilo korisno podržavati sjećanje na njega i njegovo djelo, na vrijednosti koje je živio i zbog kojih je trpio. Neki mu se i mole kao zagovorniku.
Biskup Srećko osluškivao je znakove vremena i na njih pokušavao odgovoriti. Što bi nam danas On poručio?
Da je on imao dara za uočavanje znakova vremena to je očito. On je vrijeme mirisao, predviđao, čemu su se čudili npr. vjernici u Sinju na Veliku Gospu 1990., slušajući njegovu propovijed o crnim oblacima koja je završila vapajem Gospi: „Gospe Sinjska! Spasi danas ovaj svoj narod! Spasi danas od straha i ugroženosti našu hrvatsku domovinu! Pokaži da ti to ostvaruješ bez ikakva nasilja, bez ikakva oružja, bez ponižavanja bilo koga, bez imalo opterećenja ičijih prava i ičijeg ljudskog dostojanstva!“ Slušatelji su bili zbunjeni, ali znamo što je ubrzo slijedilo. Takvih primjera predviđanja, pronicanja bilo je više. Nekada sam razlikovao misaone ljude na one koji imaju karizmu razumijevanja i uživljavanja u prošlost i one koji imaju karizmu pronicanja sadašnjosti odnosno življene stvarnosti. On je posjedovao u velikoj mjeri oba dara i zato je odražavao u govoru i stavovima tako širok i uravnotežen pogled na ljude i pojave.
A što bi nam poručio? Ne mogu govoriti u njegovo ime, ali zamišljam da bi možda mogao reći, s nešto samopouzdanja, sa sv. Pavlom: „Nasljedovatelji moji budite, kao što sam i ja Kristov“ (1Kor 11,1) ili „Ta sami znate kako nas treba nasljedovati. Jer dok bijasmo među vama, nismo živjeli neuredno ničiji kruh nismo badava jeli, nego smo u trudu i naporu noću i danju radili da ne bismo opteretili koga od vas!“ (2 Sol 3, 7-8). Njegovo biće i karakter zrače mnogo toga: istinoljubivost prožetu dobrohotnošću, pravednost prema svima, pa i neprijateljima, poštenje, ustrajno i časno vršenje dužnosti, prijateljsku otvorenost najprije prema onima s kojima živimo i koje susrećemo te iskrenu skromnost:“Učinismo što smo bili dužni učiniti“ (Lk 17,10). I još nešto. Neki francuski mislilac je rekao da je pokora suvremenih kršćana biti inteligentan tj. misliti, učiti, razlikovati i stvari i ljude, ne dati se zavesti, držati se bitnoga…To je naš Srećko – misaono biće, kako se voli izraziti njegov i moj brat o. Ivan – koji sve ispituje, a ono dobro usvaja i vrši.
Netko reče da su sveci oni ljudi po kojima je drugima lakše vjerovati Bogu. Sa biskupom Srećkom drugima je bilo lakše vjerovati Bogu.
Sarajevo, sri, 31. pro. 2025.
Kalendar katoličkih slavlja za medijsko praćenje u Bosni i Hercegovini u 2025. godini
Slavonski Brod, pet, 28. stu. 2025.
Slavonski Brod: Predstavljanje dviju knjiga o sl. B. Josipu Stadleru
Mostar, uto, 25. stu. 2025.
Dan crkvene glazbe Mostarsko-duvanjske biskupije
Mostar, čet, 20. stu. 2025.
Mostar: Humanitarna večer duhovne glazbe fra Marina Karačića
uto, 18. stu. 2025.
Zenica: Okrugli stol „Religijske perspektive brige za zajednički dom“
Mostar, ned, 16. stu. 2025.
Mostar: Praizvedba Palestrinina djela Missa Papae Marcelli u crkvi svetoga Mateja
Mostar, sub, 15. stu. 2025.
Đakonsko ređenje u mostarskoj katedrali
Zagreb, pon, 17. stu. 2025.
Govor mons. Vlade Razuma prilikom imenovanja za pomoćnog biskupa zagrebačkog
Prenosimo u cijelosti govor mons. Vlade Razuma prilikom imenovanja za pomoćnog biskupa zagrebačkog 17. studenoga na u dvorani „Aula Magna“ Hrvatskoga katoličkog sveučilišta u Zagrebu.
Zagreb, pon, 17. stu. 2025.
Govor nadbiskupa Kutleše prigodom imenovanja novih pomoćnih biskupa mons. Marka Kovača i mons. Vlade Razuma
"Uvjeren sam da su ova imenovanja dar Duha Svetoga, plod molitve Crkve i Božjega slušanja potreba njegova naroda. Bog zna bolje od nas gdje i kada nam je potreban novi glas, nova ruka, novo srce."
Zagreb, pon, 17. stu. 2025.
VIDEO Objava imenovanja zagrebačkih pomoćnih biskupa
U sklopu Svećeničkog dana Zagrebačke nadbiskupije na Hrvatskome katoličkom sveučilištu objavljena su imenovanja preč. Marka Kovača i preč. Vlade Razuma pomoćnim biskupima Zagrebačke nadbiskupije
Zagreb, pon, 17. stu. 2025.
Priopćenje Apostolske nuncijature u RH o imenovanju zagrebačkih pomoćnih biskupa
Sveti Otac Lav XIV. imenovao je pomoćnim biskupima Zagrebačke nadbiskupije prečasnog Marka Kovača, biskupskog vikara i kancelara Nadbiskupskog duhovnog stola, i prečasnog Vladu Razuma, rektora Nadbiskupskog bogoslovnog sjemeništa u Zagrebu
Zagreb, pet, 15. kol. 2025.
Mons. Tomo Vukšić: Treba dobro paziti da se u pučku pobožnost ne uvuče sadržaj koji ne bi bio spojiv s kršćanskom vjerom
''Jedna je od najjačih ljudskih želja da se ne umre, da se ne doživi kraj, da umiranje nije prelazak u ništavilo, da poslije ovoga načina života nema ništa drugo. Jednostavno rečeno, normalan čovjek želi živjeti. Zauvijek živjeti.''
Žepče, pet, 11. srp. 2025.
Gimnazija KŠC-a „Don Bosco“ Žepče: 100% uspjeh učenika na državnoj maturi u RH
U kronikama Katoličkog školskog centra „Don Bosco“ u Žepču ostat će zapisana činjenica da su na kraju školske godine 2024./2025. svi učenici Gimnazije koji su polagali državnu maturu u Republici Hrvatskoj to uspješno učinili
Zagreb, pon, 14. tra. 2025.
Intervju kardinala Bozanića za HKR povodom izdavanja zbirke propovijedi o Alojziju Stepincu
Zagreb, sub, 22. ožu. 2025.
Biskup Majić za HKR: Ne možemo imati što i razvijene biskupije, ali ima prostora za djelovanje
Uoči Nedjelje solidarnosti i Tjedna solidarnosti i zajedništva s Crkvom i ljudima u BiH – od 23. do 30. ožujka 2025. godine – banjolučki biskup Željko Majić gostovao je u emisiji „Sutra je dan Gospodnji“ HKR-a
Vatikan, sub, 15. ožu. 2025.
Razgovor s kardinalom Grechom o Crkvenoj skupštini 2028.
Razgovor s kardinalom Grechom objavljen je u izdanju lista „L`Osservatore Romano“ od 15. ožujka. Cjelovit prijevod koji nam donosi Informativna katolička agencija prenosimo u cijelosti.
Alep, pon, 10. ožu. 2025.
Biskup Hanna Jallouf o trenutnom stanju u Siriji
Što se događa u Siriji? Guraju li oružani sukobi posljednjih dana zemlju natrag u građanski rat? Iznevjerava li novi režim svoja obećanja nacionalnog ujedinjenja i tolerancije prema manjinama? To su pitanja na koja je odgovarao biskup Hanna Jallouf
Mostar, čet, 06. ožu. 2025.
Proslavljena druga godišnjica Zbora liječnika „Rafael“
Zbor liječnika „Rafael“, jedinstveni takav u Bosni i Hercegovini, 6. ožujka proslavlja svoju drugu godišnjicu djelovanja. Tom prigodom razgovarali smo s maestrom don Draganom Filipovićem, voditeljem i suosnivačem Zbora
Vatikan, sri, 05. ožu. 2025.
Nadbiskup Parra: Molitve ljudi su utjeha za Papu
Zamjenik za opće poslove Državnog tajništva Svete Stolice Nadbiskup Edgar Peña Parra dao je intervju 5. ožujka o viđenju Crkve i zdravstvenom stanju pape Franje za Dnevnik Talijanske biskupske konferencije (CEI) „Avvenire“
14. studenoga 2025.
FOTO: Pokopan fra Ivan Marić, svećenik franjevačke provincije Bosne Srebrene
13. studenoga 2025.
FOTO: Mostar: Predstavljena monografija o Simfonijskome orkestru Mostar
.jpg&w=420&h=315&zc=1&hash=45fedc247f78ee867f76e9cea963a760)
10. studenoga 2025.
FOTO: Obljetnica svjedočke smrti pok. župnika vlč. Ivana Grgića
