Razgovor s fr. Frankom Pavoneom

Na početku, možete li nam reći nešto o organizaciji „Priests for life“ (Svećenici za život)?

Organizaciju „Priests for life“ (Svećenici za život) osnovao je otac Lee Kaylor iz nadbiskupije San Francisko. 1991. godine organizaciju je kao privatno udruženje vjernika odobrio nadbiskup San Francisca, John Quinn. Ja sam svoj rad u njoj kao nacionalni ravnatelj započeo 1993. godine s dopuštenjem kardinala Johna O'Connora. Od tada pa do danas proputovao sam 5 kontinenata propovijedajući Evanđelje Života. U tome obično uz mene sudjeluju još i pedesetak članova i pet drugih svećeničkih udruženja.

Je li članstvo u ovoj organizaciji rezervirano samo za svećenike?

Ne. To je za sve one koji žele zaustaviti pobačaj i eutanaziju. Iako je prije svega članstvo rezervirano za katoličke biskupe i svećenike, također postoji i laičko članstvo za one koji žele sudjelovati u edukativnim istraživanjima i koji se žele povezati s ostalim članovima. Naše članove laike nazivamo „Misionarima Evanđelja Života“ i imamo razrađen program takve duhovnosti i razrađenu strategiju koju mogu naučiti, u kojoj mogu sudjelovati i u kojoj se mogu vježbati. Također nas posebno raduje kada se vjerski službenici i vjernici drugih vjeroispovijesti priključe našoj borbi protiv pobačaja i eutanazije.
Od samih početaka organizacije poseban naglasak je stavljen na rad s vjernicima laicima. Dakle, osim motiviranja svećenika, nastojimo ohrabriti laike i uskladiti njihove inicijative i projekte s vodstvom svećenstva. Ova organizacija to ostvaruje.

Koja je svrha ove organizacije?

Organizacija „Priests for Life“ (Svećenici za život) osnovana je 1991. godine kako bi preuzela na sebe jednu od najvažnijih zadaća u Crkvi današnjice, odnosno da bi pomogla svećenicima širom svijeta navješćivati Evanđelje Života narodima.
Svečeništvo je samo po sebi veoma zahtjevno. Svećenici se često suočavaju s nepravdom u svijetu, koja je nerijetko duboko ukorijenjena u društvu. S druge strane, svećenici moraju uvijek štititi život u svim njegovim fazama i razotkrivati mitove koji okružuju pobačaj i eutanaziju te radeći s drugima iznalaziti adekvatne alternative tome. Zbog takvih zadaća svećenici trebaju podršku i ohrabrenje od svojih zajednica, biskupa i ostalih svećenika. Stoga im ova organizacija nastoji pružiti takvu podršku i ohrabrenje u odbrani ljudskog života. Naša misija je ujediniti i ohrabriti sve klerike da se posebno posvete takvim problemima.
Osim toga, imamo savjetovališta za sve one koji su na bilo koji način umiješani u pobačaj ili eutanaziju, ali također imamo i stručne osobe koje su 24 sata dnevno na raspolaganju za razgovor i pomoć onima koji razmišljaju o pobačaju ili eutanaziji te pokušavajući iznaći alternative nastojimo i spriječiti da osobe to razmišljanje sprovedu i u praksu. Također su nam u našem radu od velike koristi sredstva društvenog priopćavanja, u kojima smo konstantno prisutni. Svakako ne treba zaboraviti i tisuće onih (posebno mladih) širom svijeta koji svakodnevno mole za prestanak pobačaja.

Vaša organizacija prisutna je širom svijeta, ali i u UN-u. Možete li nam reći koji su problemi s kojima se najčešće susrećete u svome radu?

Najveći problem s kojime se susrećemo širom svijeta je upravo neznanje ljudi. Naime, ljudi uopće nisu upoznati s istinom o tome što su doista pobačaj i eutanazija pa nerijetko to shvaćaju kao „mogućnost izbora“ i kao takvo to podupiru. Nerijetko se događa da kada ti ljudi vide fotografije pobačenog djeteta i čuju izlaganje liječnika, tek tada shvate kako je „izbor“ kojega su podržavali zapravo ubojstvo nevinog djeteta. Slično se događa i kada je u pitanju eutanazija.

Nerijetko se može čuti kod neželjenih trudnoća mišljenje kako će to začeto dijete „uništiti“ život mlade djevojke. Koji je Vaš komentar na takve stavove?

Uvijek nastojimo isticati našu poruku koja glasi: „Gdje je život tu je i nada“. Poznato mi je bezbroj slučajeva gdje su djevojke i žene pristale na pobačaj samo zato što ih je okolina uvjerila da je to jedini način ukoliko ne žele uništiti svoj život. Također svakodnevno izlazimo u javnost s najnovijim istraživanjima koja potvrđuju da pobačaj uzrokuje i niz različitih psihičkih, fizičkih i religioznih smetnji i problema kod osoba koje su sudjelovale u pobačaju. Te poteškoće i problemi najčešće ih prate do kraja života. U tom slučaju si uništavaju svoj život, a ne odabirom rađanja novog života.

Jedan od pozitivnih primjera vezanih za Vašu organizaciju jeste jedan njezin ogranak koji se nalazi u Austriji a koji se naziva „Mladi za život“. Imate li podatke koliko su mladi u svijetu osjetljivi na probleme pobačaja i eutanazije te koliko se uključuju u borbu protiv toga?

Velika većina mladih prepoznaje vrijednost svakog pojedinog života i sve više se širom svijeta uključuju u našu organizaciju. Mladi ljudi prepoznaju dostojanstvo koje ima svaki ljudski život od zaćeća pa do prirodne smrti te se stoga sve više protive pobačaju i eutanaziji.

U svijetu, jedna od aktualnih tema je eutanazija kao „ljudsko pravo na dostojanstvenu smrt“. Može li se uopće o eutanaziji govoriti kao o jednom od ljudskih prava?

Kada mi ljudi prigovaraju da je to njihovo „ljudsko pravo na smrt“ odgovorim im da se nemaju zašto brinuti jer ih sigurno smrt neće mimoići.
Neki vide „pravo na smrt“ kao paralelu „prava na život“. U stvarnosti je to dvoje zapravo sušta suprotnost. „Pravo na život“ je zapravo bazirano na činjenici da je život dar koji ne možemo posjedovati kao dio imovine. S druge strane, „pravo na smrt“ je bazirano na ideji života kao nečega što posjedujemo u svom vlasništvu, kao dio imovine. Zbog tih pogrešnih i egoističnih postavki kršćanin se ne bi smio zalagati za „pravo na smrt“, odnosno za eutanaziju.

Organizacija „Priests for Life“ (svećenici za život) je i ekumenska. Možete li nam reći nešto više o tome?

Nastojimo konstantno uključivati sve kršćane u borbu protiv pobačaja i eutanazije te ih neprestano ohrabrivati u tome da zajednički ustaju u obranu života. Nastojeći ih animirati za to, obično im postavljam sljedeće pitanje: „Da je vaše dijete bolesno i da treba hitno liječenje, da li bi vam bilo važno koje je vjeroispovijesti liječnik i bi li surađivali s medicinskim osobljem bez obzira kojoj religiji ili vjeroispovijesti pripadaju? Ako vam to tada ne bi predstavljalo problem, zašto vam onda predstavlja problem takva suradnja ako je u pitanju nevini život kojega treba spasiti od pobačaja?“

Na kraju, planirate li širenje ove organizacije na Bosnu i Hercegovinu ili Hrvatsku?

Naravno, planiramo širenje u sve dijelove svijeta, uključujući i BiH i Hrvatsku. Imamo savjetnike koji su spremni konstantno surađivati s biskupima, svećenicima i vjernicima kako bi im pomogli da se uključe u ovu organizaciju te da njezin ogranak zaživi i u njihovim zemljama.
Na koncu bih želio zamoliti čitatelje, a posebno mlade ljude koji ovo budu čitali da se uvijek sjete da gdje ima života ima i nade. Život je dar od Boga svim ljudima i zbog toga su svi ljudi jednako vrijedni i Božjim očima. Stoga molim posebno vas mlade ljude da uvijek beskompromisno ustajete u obranu života, posebno onih najslabijih.

Razgovarala: Bojana Đukić
Obajvio: Katolički tjednik